Foto: N. MARKIČEVIĆ/CROPIX
Bend ne čine samo autori i na pjesmopisce djeluje sila golim okom nevidljivih faktora. Bendovi su mikrokozmos, organizmi u kojima svatko ima svoju ulogu. Zbog toga su promjene uvijek bolne i iziskuju puno vremena da sve ponovo legne na svoje mjesto
Poznati zagrebački glazbenik Dubravko Ivaniš i njegov bend Pips, Chips & Videoclips 2014. godinu pamtit će po Porinu za najbolji rock album kojim je u svibnju nagrađen njihov zadnji studijski album »Walt«. Hvaljeni nosač zvuka doživio je i reizdanje, a objavljen je i u DVD izdanju »Akustični Walt« koje sadrži akustične live verzije pjesama s »Walta«. Pred kraj odlične godine Pipsi su u Maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu održali izvrstan koncert kojim su na najbolji mogući način obilježili 22 godine prisutnosti na hrvatskoj glazbenoj sceni. Dva mjeseca nakon rasprodanog koncerta o kojem će se zasigurno još dugo govoriti i koji su mnogi proglasili najvažnijom večeri u dugogodišnjoj karijeri benda, Pipsi će se ukazati pred riječkom publikom. Sutra, s početkom u 23 sata, nastupit će na pozornici kultnog Palacha gdje su zadnji put svirali krajem 2007. godine. Sve su to bili i više nego dobri povodi za razgovor s frontmenom Pipsa Dubravkom Ivanišem.
Veselimo se Palachu
Što pripremate za sutrašnji nastup u Palachu? – Zadnja dva koncertića u Beertiji bila su isključivo »waltovski« orijentirana. Ovaj će biti malčice »upgradean«, sviramo i pjesme koje nikad ili dugo nismo svirali riječkoj publici. Veselimo se Palachu, kad bolje promislim, nismo od promocije »Gladijatora« tamo svirali. Bogme dugo…
U Rijeku dolazite nakon spektakularnog koncerta u zagrebačkom Domu sportova. Slična je situacija bila i s vašim zadnjih riječkim nastupom u Beertiji koji ste također održali nakon velikog koncerta u Zagrebu. Koliko vam je teško, ili lako, »prešaltati« se iz velikih dvoranskih nastupa, u manje, klupske svirke? – Najiskrenije, nije stvar u dvoranama, najviše je riječ o infrastrukturi koju smo imali u Domu sportova. Light, projekcije, vrhunski sound čine kompletnim doživljaj pjesama Pipsa. Nekim bendovima te stavke možda nisu presudne, imaju neki drugi forte, a moj je bend bez tog audiovizualnog paketa poput momčadi kojoj su isključena dva igrača bez prava zamjene. Ali OK, u manjim klubovima ljudi se prirodno potpuno drugačije osjećaju, drugačija je energetska transmisija, drugačija akustika, nama je sve to još uvijek izazov i gušt. Štajaznam, svirali u katedrali ili u mjesnoj kapelici, najvažnije je da misa ostaje misa (smijeh).
Sve sam osamljeniji
Portal muzika.hr nedavno vas je proglasio najboljim izvođačem godine (drugu godinu za redom), a izvojili su i vaš, sada već antologijski, koncert u Domu sportova. Ne smijemo zaboraviti ni nagradu Porin za najbolji rock album (»Walt«)… Bez puno razmišljanja možemo reći da je 2014. bila godina Pipsa. Po čemu biste željeli pamtiti 2015. godinu? – Godina u kojoj idemo u školicu po diplomu manje mi je bitna od niza godina kad za tu diplomu učimo. Utoliko su nam sljedeće godine u kojima nas neće biti po medijima, niti ćemo imati spektakularne solokoncerte, puno važnije. Uostalom, prvenstvo se osvaja na tzv. »malim« utakmicama. Ovu godinu stvarno želim pamtiti po tome da sam uspio napraviti neku dobru pjesmu, mada to gotovo nitko neće ni znati.
Album »Walt« po mnogima je jedan od vrhunaca vaše karijere. Što vaši fanovi mogu očekivati nakon »Walta«? – Jedino što mogu obećati je ono što stalno govorim i sebi – mijenjat ćemo se, istraživati, pokušati stalno biti bolji, zašiljeniji. Dok se to ne odjelotvori, nećemo objavljivati nove pjesme.
Je li vam, općenito, s godinama sve teže ili sve lakše stvarati? – Sve teže, sve sam sporiji, osamljeniji. Tako je to, smatram to logičnom fazom dugotrajnog, višegodišnjeg procesa čišćenja i artikulacije. Rijetko sam oduševljen svojim pizdarijama, tuđima još i manje.
Na krivom putu
U jednom od zadnjih intervjua rekli ste kako puno radite na pjesmama te da je 90 posto onog što napravite bezvrijedno. Ne mislite li da ste previše (samo)kritični? Ili je možda stvar u tome da ste prevelik perfekcionist?
– Negdje sam provalio taj postotak pa me sad često pitaju za njega i plaše perfekcionizmom. Prava je istina da je zapravo 99 posto onoga što radim totalno sranje, ali isto tako to je normalno za svakoga tko se nečim bavi. Konstantno imam osjećaj da sam na krivom putu i da nikad iz tog ničeg neće nastati nešto, al’ onda me dobri anđeo dvaput godišnje pomiluje i nekom slučajnošću porodim nešto što mi se sviđa. A perfekcionizam… Hm, to je kao kad imate malo kose, a htjeli biste izgledati k’o svi ostali »kosijaneri«. Onda se puno, puno češljate, svaku dlaku namještate satima da prevarite genetiku.
Kad su Pipsi u pitanju, bend je na sceni već dulje od dva desetljeća i kroz njega su prošli mnogi glazbenici. Tko je od njih ostavio najviše traga u bendu? – Ha, sigurno su to najprije oni momci koji su sa mnom potpisivali pjesme, ali bend je slatka mala svinjarija koju ne čine samo autori i gdje na pjesmopisce djeluje sila golim okom nevidljivih faktora. Bendovi su mikrokozmos, organizmi u kojima svatko ima svoju ulogu. Zbog toga su promjene uvijek bolne i iziskuju puno vremena da sve ponovo legne na svoje mjesto.
Što je, po vašem mišljenju, najveći uspjeh Pipsa? Jesu li to nagrade, pjesme, publika, staž, sve to zajedno ili nešto peto? – Bendovi u našim godinama često gube svježinu, često više nemaju razloga za postojanjem osim onoga da se potucaju po klubovima zato što ništa drugo ne znaju. Općenito, u bilo kojem zanimanju, stalno se moraš brusiti, učiti, igrati se, pa i neizostavno mučiti. Muka te čini svježim, mada paradoksalno zvuči. Ništa i nikad, a pogotovo sada, za Pipse nije bilo lako, i zahvalan sam kozmosu na tome. To mi daje nadu da ćemo ubuduće napisati vrijedne pjesme, bez obzira hoće li biti općeprihvaćene ili možda ne. Mi smo, mada ne i otpočetka sasvim osviješteno, u svojoj epohi sigurno utjecali, pa i odgojili jednu malu ali jako važnu kastu mislećih sisavaca. Ne znam, ponekad me šupi optimizam pa zabrijem da sve ovo i ima smisla.
Upitnik kao spomenar
Iza Pipsa i vas je sedam studijskih albuma. Da morate izdvojiti najdražu vlastitu pjesmu, baš ovog trenutka, koja bi to pjesma bila? – Nikad ne razmišljam o prošlome, o već učinjenom. Zbog toga mi je teško pričati o najdražoj pjesmi jer je stvarno nemam. Imam neke koje su više uspjele, neke manje. Niti jedna nije ni blizu savršenog. Da slučajno jest, prestao bih se svime već danas baviti.
Isto su vam pitanje sigurno postavljali i drugi novinari… Je li odgovor uvijek isti ili se mijenjao s vremenom? – Vremenom sam se samo navikao da me stalno pitaju jedno te isto i da se na to ne ljutim, da pokušam shvatiti da su bića poput mene, samo potrošna roba na medijskoj traci. Toliko brzo iscurimo s te vrpce da se za nas pojedinačno ni ne stignu pripremiti famozna superspecijalna pitanja, nego uvijek ispunjavamo isti upitnik, kao spomenar u nižim razredima osnovne. A mislim, tko mi je kriv što nisam učio škole, rekao bi moj frend Biffel.
Koliko pratite stanje na domaćoj glazbenoj sceni i koliko je, po vašem mišljenju, bitno pratiti što vam rade kolege? – Odavno ne pratim, osim onog što htio – ne htio uhvatim na radiju ili netu. U formativnim sam godinama, do punoljetnosti, jako brijao na domaće bendove, to su tada bili moji dječački idoli. Kasnije, kad se ozbiljno počneš baviti pisanjem, više si autofokusiran i usmjeren na izvore, manje na brojne izvedenice.
Dugo putovanje
Tko bi po vama bio najbolji izvođač u 2014. godini? – Ne znam, niti mi je »najboljost« naša ili bilo čija ikad bila bitna. Da postoji bend koji me izbacuje iz ležišta, valjda bih se sjetio. Ovako, nek’ bude najbolji onaj kome je to važno i nek’ mu je sa srećom.
Kakvi su vam planovi za godinu koja je pred nama? Radite li na novim pjesmama? – Da, naravno. To je moja svakodnevica. Ipak, bit će ovo, sigurno je, dugo, dugo putovanje. Za kraj, pozdravite Urbana, želim mu pun Dom sportova u veljači, jedino tako u ovom »garbage timeu« kojem svjedočimo otvaramo kanale novim bendovima i skupljamo publiku k’o ovčice!
