Seger je želio iskazati osjećaje, želje i stremljenja koja proživljavaju svi koji nastoje naći svoje mjesto u sve zamršenijem svijetu
Odlazak sa stilom ili dobar marketinški potez, dvojba je vezana uz objavu novog, sedamnaestog po redu studijskog albuma američkog rockera Boba Segera. Naime, najavljujući rad na album »Ride Out« Seger je još prošle godine za ugledni američki glazbeni časopis Billboard rekao kako osjeća da više nema što kome dokazivati i kako razmišlja o tome da objavi samo još jedan album, posljednju labudovu pjesmu.
Po pojavi albuma »Ride Out« te je tvrdnje ponovio izazvavši zbog tog prilično neuobičajenog poteza poveću pažnju koja se ogleda i u tome da je u prvom tjednu objavljivanja album skočio do trećeg mjesta američke ljestvice najprodavanijih albuma što je za Segera najbolji rezultat još od 1986. godine i albuma »Like A Rock« koji je te godine također stigao do trećeg mjesta. Dakle, najava posljednjeg albuma definitivno je bila dobar marketinški potez, a je li Seger govorio istinu pokazat će budućnost. Mada, uzmemo li u obzir njegovu dob (rođen je 6. svibnja 1945. godine u gradiću Dearborn u Michiganu) i činjenicu da je od svojih 17 albuma njih 12 objavio od 1969. do 1986. godine, a od tada do danas samo četiri, onda je jasno da se ovaj žestoki heartland rocker ipak umorio i da stvara puno rjeđe pa je zaista moguće da je »Ride Out« i dobar marketinški potez i pravi odlazak sa stilom.
Minusići nisu minus
Novi album nastajao je polako pune četiri godine, a uz tu sporost na umor od zahtjevnog rock života upućuje i činjenica da redovno izdanje nudi svega deset pjesama dugih 34,5 minute, a pritom je – što je za Segera neuobičajeno, samo šest njegovih pjesama, a čak četiri su obrade!
No, svi ovi »minusići« koji upućuju na to da je Segeru polako svega dosta ni slučajno ne znače da je riječ o slabom albumu. Naprotiv, »Ride Out« je vrlo dobar album koji se po nekim elementima približava najboljim trenucima njegovih zlatnih albuma. Nažalost, u njegovoj izradi nije sudjelovala njegova od 1975. godine stalna prateća grupa The Silver Bullet Band, već ga je u Nashvilleu i Detroitu snimio u društvu iskusnih studijskih glazbenika iz Nashvillea. Konačan rezultat je čvrst heartland rock album s nekoliko sjajnih balada, a oni koji kupe deluxe izdanje moći će uživati u tri, odnosno čak pet dodatnih pjesama.
Na odlazak sa scene upućuje i naslovnica, ali i naziv albuma. »Ride Out« bi se moglo prevesti kao čin odlaska jahanjem, a na odlazak asocira i naslovnica koja nudi cestu koja se gubi tamo negdje u beskraj američkog Zapada kojeg je Seger tako dobro opjevao u svojim baladama i žestokim na rocku, rhytam i bluesu te soulu utemeljenim pjesmama zbog kojih je, čak i prije Brucea Springsteena, stekao naziv pionira heartland rocka
Uvodna pjesma albuma, ujedno i prvi singl, žestoka i rockerski rasplesana »Detroit Made« djelo je kantautora Johna Hiatta, a s Segereom je veže ljubav prema zavičaju. »The Devil’s Right Hand« je s briljantnog albuma Stevea Earla »Copperhead Road«, a Segerova country rock verzija nastala je ponajprije zahvaljujući odličnoj verziji koju je u filmu »Betrayed« otpjevao Waylon Jennings. »Adam and Eve« je irsko-australijski folk trenutak koji su Kasey Chambers i Shane Nicholson, australijski rock par napisali za svoj album »Wreck & Ruin« iz 2012. godine, a »California Stars« je prekrasna balada koju je napisao legendarni Woody Guthrie. Segerova verzija je sjajna, možda i najbolji trenutak albuma, pjesma koja intonacijom i onom dozom tipično američkog romantičnog shvaćanja lutanja prostranstvima više no ijedna na ovom albumu podsjeća na Segera iz najboljih dana.
Raskošan zvuk
Od šest novih pjesama ljubitelji njegova klasičnog raskošnog heartland zvuka najviše će cijeniti »All of the Roads«, klasičnu baladu srednjeg tempa i bogate orkestracije. Još je po tim kriterijima bolja springstinovska »Gates of Eden« u kojoj melodramatičnost sjajno naglašava pravi rock and roll zvučni zid rađen po uzoru na moćne orkestracije Phila Spectora. »You Take Me In« klasična je ljubavna pretežno akustična balada idealna za one koncertne trenutke kad se pale upaljači, »Hey Gipsy« je dobra kombinacija rocka, bluesa i malo country utjecaja posvećena čuvenom teksaškom gitaristi Stevie Ray Vaughnu, kao što je pop rocku bliska »It’s Your World« čista ekološka usmjerena ka kritici svega i svih koji u utrci za zaradom uništavaju svijet oko nas.
Šteta je uz ovih deset pjesama ne spomenuti i onih pet koje je moguće čuti na deluxe verzijama pri čemu su posebno dobre »Listen« u kojoj gostuje country gitarist Vince Gill, te sjajna balada »Let the Rivers Run«, a pažnje vrijedne su i »Passin’ Through« i »It All Goes On«. Govoreći za Rolling Stone o novom albumu Seger je rekao kako je želio iskazati osjećaje, želje i stremljenja koja proživljavaju svi koji nastoje naći svoje mjesto u sve zamršenijem svijetu. Nedvojbeno je u tome uspio i za svoj »posljednji labuđi pjev« podario nam album nakon kojeg nam samo može biti žao ako ovo zaista bude kraj. A bit će da je tako. Nažalost.
