Raspad The White Stripesa koincidira s katastrofičnim prognozama o konačnoj smrti rocka, no taj neuništivi žanr dosad je »umirao« bezbroj puta i svaki put se pokazao vitalnijim i spremnijim na promjenu i novi život
Ono o čemu se dosad puno nagađalo, ovaj je put i potvrđeno: punk- blues duo White Stripes više ne postoji.
Točnije, kako su Jack White i Meg White nadahnuto poručili obožavateljima na službenoj internetskoj stranici, White Stripes više nije isključivo vlasništvo njih dvoje, nego postaje svojina njihovih fanova, koji s The White Stripes ubuduće mogu raditi što god im je volja.
Raspad The White Stripesa koincidira s koliko katastrofičnim, toliko i neuvjerljivim prognozama o konačnoj i neopozivoj smrti rocka.
Jack je prašio po gitari i pjevao, a Meg ga je pratila na bubnju, stvorivši nevjerojatno moćan zvuk koji je pogađao ravno u glavu
Taj neuništivi žanr, koji je dosad »umirao« bezbroj puta – još od Elvisovog potpisa za RCA pa sve do potpisa Clasha za CBS, kojim je navodno umro punk – ipak bi se svaki put pokazao vitalnijim i spremnijim na promjenu i novi život od mnogih drugih pravaca koji su ga navodno trebali pokopati. No sada, definitivnim razlazom The White Stripesa, ultimativnog rock benda današnjice, teorije o smrti rocka dobit će novi zamah.
Spasitelji rocka
S pravom, jer The White Stripes najveći je bend što nam ga je dalo proteklo desetljeće, a Jack i Meg White – htjeli oni to ili ne – odigrali su ulogu spasitelja rock and rolla, predvodeći, s bendovima kao što su Strokes i Hives, posljednji rock revival početkom prošlog desetljeća.
Jack i Meg White, do 2000. muž i žena – iako su se za potrebe karijere lažno predstavljali kao brat i sestra – stekli su kultni status vještim kompiliranjem radikalnog glazbenog stila i pomno osmišljenog vizualnog identiteta, temeljenog na okultnom.
Premda je mnogim alternativcima njihov smisao za glazbeni biznis bio previše kompromisan, valja priznati nepobitnu činjenicu da su Jack i Meg White u skoro 14 godina zajedničkog rada objavili sedam izvrsnih albuma (šest studijskih i jedan live album).
Svaki od njih zaslužuje istaknuto mjesto na svim popisima najboljih rock albuma svog vremena, premda je njihov treći album »White Blood Cells« iz 2001. dolje potpisanom novinaru najbolje iskazao temeljnu magiju White Stripesa: glazbenu eksplozivnost i sirovost, uz pjesme koje govore o ljubavi, vjernosti i izdaji.
Unatoč varijacijama u stilu, koje su uključivale garažni zvuk, pop, mariachi, pa čak i metal-disco – White Stripes ustrajali su na vlastitoj formuli: Jack je prašio po gitari i pjevao, a Meg ga je pratila na bubnju, stvorivši nevjerojatno moćan zvuk koji je pogađao ravno u glavu i koji je bilo prilično nemoguće povezati samo s njih dvoje.
Hiperproduktivni Jack
Iz pjesama White Stripesa, koji je i hrvatska publika vidjela uživo 2005., godine, rječito progovara iskrena ljubav i nadahnuće tradicionalnom američkom blues i country glazbom. Njihov prvi album posvećen je jednom od blues velikana Sonu Houseu, a genijalni je Jack White s lakoćom prebirao po pjesmarici svojih glazbenih junaka, već spomenutog Housea, Elvisa, Hanka Williamsa, Dylana… Ta je ljubav potvrđena i Whiteovim glazbenim suradnjama.
Prva 2003. godine, kada je producirao povratnički album »Van Lear Rose« Lorette Lynn, jedne od najznačajnijih country kantautorica svih vremena.
Lynn je suradnjom s Whiteom doprla do nove publike, a Whitea je Lynn potvrđivala kao ozbiljnog autora. Sličnim ishodom rezultirala je njegova suradnja s legendarnom Wandom Jackson, kojom se kraljica rockabillyja upravo ponovno vratila na top liste.
Međutim, unatoč raspadu The White Stripes, ne treba strepiti za sudbinu rocka. Hiperproduktivni Jack ima vlastitu izdavačku kuću Third Man Records, a još na zalazu Stripesa pokrenuo je dva nova benda The Raconteurs i The Dead Weather, održavajući isti onaj plamen koji je godinama pokretao i The White Stripes.
