»Vamos ala playa« »braće« Righeira iz Piemonta pjevana na španjolskom, 20. je kolovoza sjela na prvo mjesto top lista, a toliko je izvođena da je nastao termin »tormentone«, a tormentare inače znači mučenje
Nosi broj 1, igrao je rukom, a nije golman – glasovita je peripetija TV reportera sa Svjetskog nogometnog prvenstva 1978. godine o Argentincu Alonsu koji je »jedinicu« dobio zato što je njegova »repka« tada davala brojeve uglavnom po abecedi, a ne prema pozicijama. Pet godina potom, u muzičkoj varijanti tih zavrzlama neki je kroničar mogao pričati o ljetnom hitu koji poziva na plažu podno Alpa, iz Torina, i to pjevajući na španjolskom ono glasovito »Vamos ala playa« Uza sve, umjesto o ljetnoj idili, pjesma pjeva o nuklearnoj katastrofi.
Unatoč tome postaje neslućeni hit, uoči 20. kolovoza, tridesetog rođendana od kada je okupirao vrhove top lista i dalje se može čuti muzičke zaljubljenike da pjevuše taj »vječno zeleni« refren. Momci, takozvana braća, »fratelli Righeira« su gađali u centar, pjesma je bila toliko izvođena i ponavljana, pjevušena i spominjana da je nastao termin »tormentone«, a tormentare inače znači mučenje. To se ne zaboravlja, glasoviti talijanski rječnik Zingarelli, autoriteta poput našega Klaića, navodi tu 1983. godinu kao vrijeme kada je nastala nova riječ, tormentone. U nas je po neologizmima upamćen Ivan Goran Kovačić, u Italiji su to oni koji ispod planina Italiji, ali i cijelom glazbenom svijetu rekoše »ajmo na more«. Njihov se zov čuo s tranzistora na plažama, iz jukeboxova po lokalima, s TV-a, popularnih kasetofona.
Bili su prvi
Jedan neizostavni je i onaj pionirski, autori su jednostavno bili prvi. Michael, u stvarnom životu Stefano Rota i Johnson, čije je pravo ime Stefano Righi su bili »oriđinali«, prošli su nekom novom stazom. Kao i svako takvo posebno djelo, tako i ovo jednostavno nije moglo biti imitirano. Pjesma čiji je tekst sastavio Stefano Righi ili ako neko voli više Johnson Righeira koji je s Carmelom La Biondom skladao glazbu, ima djelomično pop ritam, ali sve uz dodatak disko stila, podsjeća La Repubblica. I danas su živa sjećanja kako se pjesma širila brzo poput ljetnih požara, za par tjedana je ostvarila veliki uspjeh u Italiji i u cijelom svijetu.
Bilo je svega te 1983. godine, kao u ovom hitu, svijet je, ne znajući, zbog jednog nesporazuma između SAD-a i SSSR-a bio na rubu nuklearnog rata i nezamislivog pokolja. Italija pamti vladu Bettina Craxija, prvu socijalističku vlast susjedne republike. Italia 1 je postala vlasništvo Fininvesta zahuktalog Silvija Berlusconija za 35 milijardi lira. Rai 2 je u Americi kupio kultnu seriju »Bit će slavni«. Na sve to podsjeća Annamaria Saini, kojoj je za »Quotidiano« Stefano Righi, odnosno Johnson Righeira iznio neke svoje dojmove o događaju koji je obilježio njegov život.
– Prije pet godina je bila 25. godišnjica, pitam se zbog čega se nitko nije sjetio…. Imali smo dvadeset godina, nismo ni znali pjevati. Ja sam si utuvio u glavu da ću, kad budem velik, snimati ploče, s prijateljima sam išao na probe – rekao je Stefano, sjećajući se nastanka tog »Vamos ala playa«. – Znam da je rođena u jednoj ledenoj torinskoj zimi, u jednoj drvarnici gdje smo nabijali u večernjim satima. »Cantina« je smrdjela od mufe, vraćali smo se doma i mi smrdljivi od mufe. Htjeli smo pjesmu za plažu, laganog ritma, ali ne glupu, nego s idejom. Tada je postojala nuklearna prijetnja.
Dvojac je dobro pogodio sa svojim apelom o odlasku na plažu koji bez dodatnih riječi odzvanja kao jeka, toliko zvučno i konstantno da nema šanse da nekome ne uđe u uho. Opsesivno navaljivanje s onim »Vamos ala playa« je na neke glazbene kritičare djelovalo toliko upečatljivo da su, procjenjujući razloge tolike popularnosti ove pjesme, baš učestalosti ponavljanja refrena pripisali jedan od razloga zbog čega se na sve strane pjevalo i slušalo ono »Vamos ala playa«. Toliko često ponavljanje istih riječi su nazvali »tormentone«, izraz koji se najprije odnosio na obilježavanje jako programiranog uspjeha na radiju, a kasnije se to proširilo i na druge medije zabavne scene ili je pak korišteno za figurativno obilježavanje nekoga ili nečega koji ustrajno inzistira na nečemu. Pjesma je na ploči s 45 okretaja imala dvije verzije. Na strani A je bila španjolska varijanta, koju su Righeire izvodili tijekom raznih televizijskih promocija. Na strani B je snimljena verzija hita na talijanskom. Tu je glazbena podloga ista, također je isti i naslov pjesme te prvi stih prve strofe »La bomba estallo«, oliti »Bomba je eksplodirala«.
Doba straha
Sve onako zavijeno u idilični kliše o ljetnim radostima, autori su propjevali o apokaliptičkom scenariju. Prijetnja je donekle ublažena verzijom na španjolskom. To je ionako bilo doba straha, fobije od nuklearnog rata, upita o budućnosti Zemlje i čovječanstva. Išlo se dotle da se zamislilo kako se rat već dogodio riječima »bomba je eksplodirala«, nakon kojih se priča iz pogleda u budućnost vraća u sadašnjost. Plivajući protiv struje, izvođena na španjolskom u doba kada je scenom vladao engleski, »plaža« Righeira je, nepredviđeno, postala opće mjesto. Povijest veli da je pjesma objavljena u proljeće, čekala je jačanje sunca za primat. Pjesma koja je nastala u jednom podrumu torinske via Accademie Albertine zahvaljujući dvojcu koji se upoznao u gimanzijskim danima i u hit pretočio svoju ljubav prema muzici, postala je broj 1 na top listi 20. kolovoza.
Vele da je refren »Vamos a la playa, oh oh oh oh oh« pao na pamet Johnsonu dok je sjedio za tastaturom. »U prvoj probi pjesme ona je bila više dark, iako je već imala tehno strukturu« – svjedočio je autor. Righeira su bili pankeri koje su prosvijetlili producenti La Bionda, diskografi su utjecali na odstanjivanje dark dijelova iz budućeg hita. »Vamos a la playa« je doživio i komercijalni uspjeh, ne pjevajući o ljudima koji idu autom na krcatu plažu na ljetovanje, već o prijetnji atomskom bombom, radijacijom, kontaminiranim morem. Pjesma je dobro prolazila u svijetu, u inozemstvu je prodano tri milijuna ploča, ploča je objavljena u Engleskoj i SAD-u, španjolskom jeziku usprkos. »La bomba estalló, las radiaciones tuestan y matizan de azul«, »viento radiactivo despeina los cabellos«, »Come al fin el mar es limpio. No más peces hediondos, sino agua fluorescente«. Nuklearna eksplozija, radioaktivni vjetar, more bez života nakon svega, totalno netipične poruke usred ljeta nisu udaljile, već su privukle milijune slušatelja, što se pamti i danas. Ona o »de gustuibus non disputandum est«, stara latinska pouka da ukusi nisu tema za diskusiju, u podvigu tada mladog torinskog dueta koji je bio tek zakoračio u treće desetljeće života ima pravu potvrdu. Što bi rekao Alen Vitasović: »Gušti su gušti i zato me pušti«…
