Do konca osamdesetih, u SFRJ je zaista postojala nevidljiva, sedma republika. Odbila je biti nastavak rata drugim sredstvima. Izgubila je puno toga, ali ne i dostojanstvo. Disala plitko, neko se vrijeme uvjerljivo pravila da je mrtva. I preživjela
S lijeve strane dopire pucnjava. Štektanje automatske puške se pojačava i puni prostor. Tupi zvuk ispaljenja minobacačke granate nekoliko sekundi kasnije prati glasna eksplozija. Odjednom, na rep detonacije naliježu divovski timpani s tamnim premazima orguljama. Muzika i rat još se koji takt hrvaju i nadjačavaju, a onda iz rova iskaču gudači: prvo samo s jedne strane, brzim ubodima, kao najava, potom sve gušće i dramatičnije, preko cijele panorame. I ništa ih ne može zaustaviti, digitalni orkestar na njihovim krilima probija frontu, bubnjar odlučno zakucava zastavu u tlo i tek tad s ramena u ruke klize električne gitare.
Veselo štekću distorzirane kvinte u neparnom ritmu. Pobjedonosni orkestar pridružuje se u naglascima. Borba je trajala čitavu minutu, što je mala vječnost u uskom trominutnom svijetu pop glazbe. Ipak, još je nešto važno trebalo obaviti – gitare se razmiču, bas čuva stražu u dubini, dok preko timpana, u nebranjenoj, goloj sredini muški glas viče: »Za dom«. S lijeva i s desna, kao da su jedva dočekali, suborci mu zborno zrcale: »Spremni«. I pjesma konačno može početi…
Neviđena histerija
Šezdeset i osam godina nakon što je ta nesretna krilatica zauvijek i nepovratno označila najveću sramotu i zločin u povijesti jednog naroda, osamnaest godina od posljednjeg rata koji je, skupa s drugim talogom, na površinu izbacio ostatke fašističke ikonografije u perverznom pokušaju da je sljubi s pravim domoljubljem, na kraju dugog desetljeća u kojem riječ »Europa« nije silazila s usana političkih i društvenih lidera, najprodavaniji album godine u Hrvatskoj je ploča koja ponosno počinje ustaškim pozdravom.
Te iste, 2009., U2 je dva puta rasprodao maksimirski stadion, 120 tisuća ulaznica razgrabljeno je u neviđenoj histeriji, a album koji ih je odveo na turneju, No Line On The Horizon, svejedno je gledao u leđa Thompsonovoj kompilaciji iznova snimljenih starih pjesama Druga strana.
Zemlju je počela tresti velika kriza, neprikosnoveni vođa se, naprasno i bez objašnjenja, povukao s dužnosti Oca nacije koji će nas uvesti u Europu i laž se konačno ukazala svima, drska, bestidna i toliko sigurna u sebe da joj se lakše prikloniti nego suprotstaviti.
Dok se sve stvarno raspada, topla vatrica mita krasno je utočište. A tamo, guslarskom mudrošću, u izvorno jugoslavenskom idiomu pastirskog rocka, iskusni ratnik pjeva o časti, vjeri, obitelji, domovini i Bogu. Slavi papu Ivana Pavla II, poziva na molitvu i kliče »Aleluja« preko tvrdih rifova »sotonističkog« metala.
Propovijeda istinu po domovini i dijaspori praćen izvrsno opremljenim štandom s crnom trikotažom i ostalim pratećim proizvodima. Čvrsto se drži svojih uvjerenja, ne nastupa za političke stranke i za tu je vrlinu nečinjenja spreman, ako je vjerovati medijima, na ruke primiti i pola milijuna eura. Kao i puno njih prije njega, cvate na paradoksima koje samo pop kultura može ujediniti u skladnom suživotu.
U toj nevjerojatnoj musaki, gdje se nekoć progresivna ideja rock’n’rolla spaja s najtvrđim katoličkim tradicionalizmom, kozmopolitska forma primjenjuje na ksenofobni sadržaj, a privlačno plesanje po rubu zakonitog i društveno prihvatljivog s već temeljito obrađene lijeve seli na desnu stranu političkog spektra, i ustaški pozdrav i pripadajuća ikonografija u publici samo su zgodni modni dodatak.
Povijest se ovdje tako histerično ponavlja da smo preko tolikih tragedija i farsi stigli do točke u kojoj se »Za dom – spremni« zborski urla po stadionima, bez svijesti i razmišljanja, kao dio folklora. I samo se možemo nadati da ga je česta upotreba lišila svakog značenja. (…)
Sirova estetika
Jugoslaviju su združili i rasturili ratovi. Poslije tako gadnih prekida nije neobično da u sjeni ostanu i dobre stvari stvorene u zajednici. Ali, ovo o čemu pišem, ovaj zamišljeni prostor duha omeđen muzikom, s Jugoslavijom ima samo geografske veze. On bi postojao i da se 1918. guske iz Zagreba nisu zaputile na istok, u maglu.
Veliki gradovi prirodno utječu jedan na drugog, njihove sile se sudaraju, a dodir kulturalno različitih, jezikom povezanih metropola koje svaka na svoj način pate od kompleksa palanke rijedak je i dragocjen. I morao je kreirati nešto dobro. Primitivizam je oduvijek imao dobro razrađene komunikacijske kanale na ovim prostorima, ta je sirova estetika stvorila onaj stereotipni Balkan pun strasti, gdje se guši zagrljajem, pljačka zbog ponosa i ubija iz ljubavi.
Početkom srpnja zagrebački izdavač »Novi liber« će u svojoj biblioteci »Sa zrnom soli« objaviti knjigu »Sedma republika – pop kultura u jugoslavenskom raspadu« zagrebačkog rock kritičara, pisca i glazbenika Ante Perkovića. Superiorna stavom, stilom i erudicijom, Perkovićeva knjiga postavlja nove standarde u promišljanju popularne kulture, tumačeći je ne kao naivnu i jeftinu zabavu, nego kao konstitutivni sastojak procesa koji su rezultirali ratom i razaranjima devedesetih. Zašto se rock nije suprotstavio? Je li odgovoran za to što je nasilje tako duboko proželo ovdašnja društva? Zašto Hrvatska ima fašistički rock? Zašto je Thompson toliko blizak Svetlani iz Žitorađe u Srbiji, poznatijoj kao Ceca? I zašto su nove šezdesete možda ipak moguće? Na takva pitanja odgovara Ante Perković, promišljeno, sjajnim stilom, svjesno izbjegavajući patetičnu nostalgiju. »Novi list« će u četiri dnevna nastavka objaviti feljton, a knjigu možete naručiti u Novom liberu na telefone 01/481-4540, 481-4499 ili e-poštom na [email protected]. Povlaštena cijena je 100 kuna, uključujući i troškove dostave.
Ta ljupka, krvava razglednica za civilizirani svijet koji se nad nama obožava zgražati, označena Kusturičinim filmovima i Bregovićevim orkestrima, predstavlja, međutim, tek sitan komad zajedničkog kulturnog nasljeđa.
Između Zagreba i Beograda, od šezdesetih nadalje, s posebnim zamahom u zadnjoj dekadi postojanja zajedničke države, stvaran je drugačiji zemljovid, utopijska zemlja u kojoj različite nacije i tradicije ne moraju biti problem, nego komparativna prednost.
Elitna je kultura bila preblizu elitama da bi si takvo što mogla dopustiti, ali ova je bezazlena, samonikla pop sfera bila daleko od svačijih interesa. Do konca osamdesetih, u SFRJ je zaista postojala nevidljiva, sedma republika. Nadnacionalna, transteritorijalna i neograničena u dolazećim je vremenima nacije, zapišavanja teritorija i borbe za granice prošla kao čudak na vojnoj obuci.
Ipak, odbila je biti nastavak rata drugim sredstvima. Izgubila je puno toga, ali ne i dostojanstvo.
Disala plitko, neko se vrijeme uvjerljivo pravila da je mrtva. I preživjela. Još uvijek prkosno pluta prema horizontu, s vodom do grla.
Ovdje neće biti ispisana linearna kronologija nastajanja i nestajanja jedne scene koja je bila nerealno dobra za vrijeme, mjesto i prostor svog postanka.
Precizni dosjei i kritičarska vrednovanja nisu ni potrebni, više nije problem doći do informacija, fragmenti priče razasuti su posvuda po kolektivnoj memoriji, a od njih se može složiti ne jedna, nego stotinu slika. Ipak, kao da smo i dalje zaglavljeni u crno-bijelom, doslovnom čitanju: motivi se unedogled ponavljaju, interpretacije su suhe, tipične, unaprijed zadane, dosadne. Rock ‘n’ roll dobar, turbo-folk loš. Grad progresivan, selo primitivno. Intelektualci miroljubivi, neobrazovni agresivni…
Možemo bolje od toga, barem prostor mašte zaslužuje više kreativnosti. Ova knjiga prvenstveno se bavi preživljavanjem glazbe u vremenu sveopćeg terora politike – zato je svaka politika u njoj prirodni negativac i neprijatelj. Ako mene pitate, nije ni zaslužila finije nijansiranje.
U dubokoj pozadini velikih ratova devedesetih, događalo se tisuće malih, osobnih borbi za slobodu. Počast odajem njima i muzici, onoj koja je svirala zbog sebe, ne zbog drugih.
Kroz priču nas vode eksponati profesionalnih i privatnih arhiva, iznova pročitane stare izjave, trake zaboravljenih intervjua, svjedoci i njihova sjećanja i, najvažnije, mnogi važni komadi zvuka, slike i teksta koji su, nekad i bez namjere, precizno poput rendgenske snimke zabilježili vrijeme i duh koji mu je izmicao. Ja ovdje samo počinjem, nakon vanjskih korica nastavljamo zajedno, u razgovoru, polemici i razmjeni.
