Kako ste zadovoljni svojim nastupom na »G točki« u »Gavelli« i kako gledate na taj novi projekt u kontekstu promicanja kulture i stvaralaštva umjetnika koji djeluju na raznim područjima, kao što su te večeri uz vas gostovali pisac Ivica Prtenjača koji je čitao tekstove i stripaš i animator Marko Dješka čije animirani film »Grad duhova« prikazan tom prigodom, kao i sastav Porto Morto koji je svirao?

– Bilo je svakako zanimljivo, jedan malo drugačiji nastup pred publikom, ležeran razgovor s voditeljem… Osjećala sam se kao kod kuće. Ideja »G točke« je na nešto drugačiji način približiti rad nekog autora, njegov način razmišljanja, objasniti proces rada i slično, ili naprosto ukazati na postojanje ljudi koji se nekim područjem stvaranja ozbiljno bave, a možda nisu toliko prisutni u medijima. Hvale vrijedna akcija i jedan drukčiji koncept, kojem je cilj pružiti mogućnost drukčijeg doživljaja, kako umjetničkog djela tako i njegova autora ili autorice. Kako je ovo bio tek prvi put, želim organizatorima još puno dobrih manifestacija.

Jeste li dobili poziv zbog vašeg djelovanja kao tekstopisca?

– S obzirom da su organizatori »G točke« Festival europske kratke priče i Centar za kreativno pisanje u suradnji s kazalištem »Gavella«, pretpostavljam da je i moje djelovanje kao tekstopisca doprinijelo pozivu.

Između ostalog govorili ste o svojem diskografskom radu. Jeste li zadovoljni dokumentiranjem dosadašnjeg stvaralaštva na diskografskim izdanjima?

– Nisam nikad na taj način razmišljala o tome, ali mislim da mogu reći da jesam. Sve sam faze razvoja uglavnom uspjela zabilježiti na svojim albumima, a vodila sam od početka računa i o samoj kvalieteti zvuka, dakle o produkciji koja će omogućiti da snimljena glazba na pravi način zvuči. Još mi nedostaje jedan live album, a kako se radi na tome da se obljetnički koncert u ZKM-u audiovizualno snimi, možda uskoro bude i live DVD…

Zrelija perspektiva

Zašto je važno na diskografskim izdanjima dokumentirati pojedino razdoblje stvaralaštva ili pojedini projekt?

– Rekla bih da je to normalan proces u našem poslu. Albumi ili CD-ovi su uobičajen način da se zaokruži neka faza rada, kod mene konkretno prvenstveno faza stvaranja skladbi, tj. pjesama. Tako sam na prvom CD-u, koji je zbog ratnih zbivanja izašao nešto kasnije nego što je trebao, na jednom mjestu prikazala tri faze razvoja koje do tada nisam uspjela zaokružiti zasebnim diskografskim izdanjima: jazz standarde, originalne skladbe na engleskom jeziku i skladbe nadahnute Istrom, koje su obilježile moj daljnji rad.

Za objavljivanje svakog albuma treba postojati razlog. Koji su najvažniji razlozi za snimanje vaših albuma? U kojem trenutku odlučujete da je došao čas za objavljivanje?

– Osim samog zaokruživanja neke faze rada vodim računa i o tehničkom dijelu, a to je koliko je prošlo od objavljivanja posljednjeg albuma, a često se dogode i neke okolnosti koje utječu na sam koncept albuma – neka suradnja, neki poticaj koji me odvede u određenom smjeru. Na primjer, CD »Madirosa« i suradnja s češkim gudačkim kvartetom krenula je od skladanja za predstavu »Orkestar Titanic« u kojoj je trebalo napisati glazbu za gudački kvartet. A za CD »Neću više jazz kantati«, tj. za sviranje na električnim instrumentima, jedna od motivacija je bila koncert Transhistria Ensemblea u jednom klubu u Sarajevu u kojem smo jedva čuli sami sebe od buke, pa smo se »elektrifikacijom« odlučili pripremiti za neke moguće buduće slične situacije.

Primjerice, koji je bio razlog za ponovno snimanje skladbi a albuma »Ulika« iz 1998. i povratku na formaciju kvarteta s Matijom Dedićem?

– S albumom »Ulika Revival« bila je zanimljiva situacija. Naime moj kvartet poslije albuma »Ulika« nije puno svirao zajedno. Ja sam radila s Transhistria Ensembleom, a Matija je imao svoje projekte. Ponovni susret na festivalu Jazz is Back BP u Grožnjanu 2011. podsjetio nas je koliko nam je lijepo svirati zajedno. Kako su pjesme na tom koncertu nakon gotovo 15 godina dobile sasvim novo »ruho«, tako se rodila i zamisao o reinterpretacijama skladbi iz ove nove, svakako zrelije perspektive, pa je album »Ulika Revival« u mnogim europskim jazz časopisima dobio sjajne kritike.

Pravi balans

Ipak, najviše albuma objavili ste s Transhistria Ensembleom. Što je bilo posebno u svakom tom projektu da je zaslužio objavljivanje?

– To ide drugom logikom od one o zaokruživanju stvaralačke faze, okrunjivanja rada i načina sviranja ansambla. Naime do današnje formacije Transhistria Ensemble je u svom sastavu imao različite glazbenike i instrumente, jer tražila sam pravi balans između instrumenata i načina sviranja koji sam željela postići, pa se shodno tome mijenjao i sastav ansambla. U početnoj formaciji, na prvom CD-u »Transhistria« iz 2000. uz moju stalnu ritam sekciju – Krunoslava Levačića za bubnjevima i Žige Goloba na kontrabasu, gitaru i harmoniku svirao je Elvis Stanić, a sopelu i violinu Dario Marušić. Na sljedećem, »Sve pasiva«, uključila sam gitaru i harmoniku – Uroša Rakovca i Simonea Zanchinia, a na CD-u »Daleko je« iz 2006. Transhistria je uz harmonikaša Fausta Beccalossija dobila svoj finalni zvuk koji je ostao nepromijenjen i na najnovijem CD-u. »Canto amoroso« je prvi CD u originalnoj postavi Transhistria Ensemblea, poslije albuma »Daleko je…«

Što slijedi?

– Do kraja godine osim koncerata radim i na predstavi, praizvedbi teksta »Ljudi od voska« autora Mate Matišića, u režiji Janusza Kice, koja će imati premijeru 30. prosinca u HNK-u u Zagrebu, te na predstavi »Pijani« redatelja Borne Baletića u »Gavelli«, s premijerom u siječnju. Početkom godine dovršavam materijal za novi hrvatsko-talijanski projekt Transadriatic 4tet kojeg ću predstaviti u veljači u Kopru i Puli. U veljači, ožujku i travnju slijede koncerti u Austriji, zatim rad na glazbi za predstavu u HNK-u Split, a kako smo poslije prezentacijskog koncerta u lipnju u Zagrebu ušli u finalni izbor izaslanstva kineskog Ministarstva kulture, očekujemo i novosti iz Kine vezano za moguće koncerte tijekom 2017. godine.