Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Nitko nije devedesetih očekivao da će svijet ići u ovom smjeru. Umjesto u 60-e, vratili smo se u 30-e godine prošlog stoljeća, a znamo što je uslijedilo nakon tog razdoblja. Mi smo mislili da je bunt punka puno toga odradio. No kapitalizam je već bio pripremljen da proguta dobre stvari punka, probavi ih i izbaci ono što je prihvatljivije
Kultna slovenska grupa Pankrti, jedna od prvih punk grupa u istočnoj Europi i jedna od najutjecajnijih skupina jugoslavenskog novog vala, ove godine obilježava 40 godina djelovanja. Nakon povratničke turneje 2007. godine, kada su proslavili 30 godina benda, Pankrti ponovno nastupaju. U Puli sviraju ovog petka u klubu Uljanik na festivalu Viva La Pola, zajedno s riječkim Grčom te pulskim bendovima The BlackBellis, Saša 21 i Ovrha, a uoči tog nastupa razgovarali s frontmenom Pankrta Peterom Perom Lovšinom.
Zašto smatrate da bi se trebalo obilježavati 40 godina punka? Koja je njegova težina danas? Koliko danas egzistira kao svjetonazor? Ima li ikakvog revolucionarnog naboja?– Iskreno, ne znam bi li mi išta obilježavali da ne dobivamo ponude za koncerte. Možda bi se našli na nekom piću, i to bi bilo to. No, ipak, čini se da postoji širi interes za punkom, odnosno Pankrtima. Održali smo prošlog mjeseca koncert u Zagrebu i vidim da ima dosta ljudi kojima ipak znači pojedina poruka u pjesmi, a koja se i danas čini aktualnom. Društvo danas izgleda formalno slobodnije; postoji parlament, no u principu vidi se da se puno toga u realnosti nije promijenilo. »Nč se ne premakne« (‘Ništa se ne mijenja’), glasila je naša turneja prije deset godina, a ova nam se aktualna zove »Gospodje, jest vam ne verjamem«.
Nekad »tovariši»…
– Sad su gospoda. Obzirom na to da se sva politika svodi samo na brigu o osobnom interesu političara, a prije svega na interes kapitala, ljudi nekako osjećaju da je nekad postojala snaga koja je nešto čak i mijenjala. Društvo se prije 50 godina mijenjalo. Sad izgleda da ima svega, a u biti je vrlo monotono.
Kao i Ljubljana 1977. godine?– Da. Ljudi iz rock and rola i punka, a to je i moje osobno mišljene, smatraju da nakon više od 25 godina parlamentarizma nemaš koga izabrati, nemaš pravi izbor. Na političkoj sceni vlada sivilo, opet je, kao i nekad, dolgcajt (dosada). Sve je nekako sivo, sve se mućka, s time da je nekad u pitanju ipak bila, po meni, bolja socijalistička ideja. A sada je u igri samo mlaćenje para.
Provociranje vlasti
Zbog provokativnih, kritičkih tekstova, Pankrte su znali svrstavati u politički bend, što ste vi uvijek negirali.– Ni tada ni sada, nikad nismo išli u nikakvu političku kampanju. Nismo se udružili s nikakvom političkom strujom. Osim interesa jednog menadžera, i možda publike, jer vidim da prodaja ulaznica super ide za ljubljanski koncert u Stožicama, iza nas ne stoji apsolutno nitko. Nemamo nikakvih dodirnih točaka ni s Ministarstvom kulture, ni s bilo kojom institucijom slovenske države, kao što prije nismo imali nikakvih suradnji s institucijama jugoslavenske države.
Provocirali ste vlasti.– To radimo i danas, s time što nam je to danas lakše. Nije to zasluga naših tekstova, nego je to u principu neuspjeh akcije jedne države. Doduše to su mlade države pa se još svašta može uraditi. No, nekako je cijeli svijet otišao u drugom smjeru u odnosu na naša očekivanja. Nitko nije očekivao recimo 1992. da će svijet ići u ovom smjeru. Iako malo karikiram, mislim da smo se, umjesto u 60-e godine, vratili u 30-e godine prošlog stoljeća, a znamo što je uslijedilo nakon tog razdoblja. Nije to samo krivnja nas i država nastalih poslije Jugoslavije
. Mislim da smo planetarno zalutali. Mi smo mislili da je bunt punka puno toga odradio, i u svijetu i kod nas. Nešto i jest uradio, ali toliko opet nije. Kapitalizam je već bio pripremljen da proguta dobre stvari punka, probavi ih i izbaci ono što je prihvatljivije i manje subverzivno. Rock’n’roll je od 50-ih naovamo bio buntovan, a 80-e godine su izgledale da sve ide u pravom smjeru. Posljednjih deset godina u širem smislu ostavljaju dojam da se vraćamo puno nazad. Imamo s jedne strane kompjuterizaciju, no u pitanju međusobnih odnosa, pravde, solidarnosti, ljudskih prava i toga da što više ljudi ima što više od života, stvarnost je takva da jedan posto ljudi ima 99 posto svjetskih para, a ispada da se svi ostali borimo za ovaj preostali jedan posto. Previše ljudi preslabo živi.
‘Lepi in prazni’
Koliko su novi val i punk bili otoci, manjine, nikad dovoljno jaki da promjene stvar? Ili je prevelik zahtjev to očekivati od glazbe?– Neki filozof ili pisac može utjecati na šire mase, no glazba je još uvijek najpopularnija i preko glazbe se još uvijek može nešto napraviti. To što su na inauguraciju Donalda Trumpa odbili doći Rolling Stonesi, Bruce Sprengsteen, Madonna, Lady Gaga za mene je pozitivan znak da u muzici ipak ima solidarnosti, pozitivnih poruka. Možda toga jedino i ima u muzici. Ne vidim ni jednog svjetskog političara, osim možda nekad Mandele, koji bi bio jednu desetinu aktualan kao što je to još uvijek Bob Marley.
Kako pamtite prvi nastup Pankrta 18. listopada 1977. u gimnaziji Moste? Tada ste mislili da će to biti vaš zadnji koncert.– Da, da. Mi smo bili svjesni da je to što radimo provokacija i da je to »društveno neprihvatljivo«. Odsvirali smo »Lepi in prazni«, »Anarhist«, »Upor, upor« i još neke punk obrade… Vrlo brzo smo dobili poklonike u studentskom establišmentu. Uhvatili smo politiku na lijevoj nozi, a tada su počinjale i promjene u kulturi, a vrlo brzo pojavili su se novi bendovi. Nije bilo lako sve to odjednom zabraniti.
Koliko je za vaš zvuk i poetiku bilo presudno što je suosnivač Pankrta Gregor Tomc otišao u počecima benda u Englesku po nove ploče?– Moje prve pjesme tada su bile u ludističkom, akustičnom smjeru, Woody Guthrie ili akustični Chuck Berry, i kad smo u nekim stranim novinama pročitali da je punk bezvezna muzika koja samo grmi, odmah smo shvatili da bi to mogao biti naš zvuk. Pistolsi, Clash, Dead Boys, Ramonesi; odmah mi je bilo jasno da su to nove himne rock and rolla.
Svijet furaju najveće firme
Unatoč većim komercijalnim uspjesima naknadnih izdanja najznačajniji vam je album svakako debitantski album »Dolgcajt« iz 1980. godine.– »Dolgcajt« je nesumnjivo najznačajniji naš album. Prvi album je ipak prvi album. Drugi album »Državni ljubimci« možda je najpolitičniji; tamo je i pjesma »Za železno zaveso«, a najveći smo komercijalni efekt postigli s trećim albumom »Rdeči album«, na kojem se nalazi »Bandiera rossa«. U Sloveniji smo najviše prodali četvrti album »Pesmi sprave«, na kojem su pjesme »Osmi dan«, »Zvečer u mestu«, »Umazane igre«. Rado sviramo i pjesme s posljednjeg albuma »Sexpok« (1987.), na kojem su »Zadnja ljubezenska pesem« i »Adijo Ljubljana«, kojima smo pokušali još nešto drugo izvaditi iz sebe. Sad smo napravili i novi singl »To ni več Slovenija«.
I nju ćete izvesti u Puli, uz presjek cijele karijere?– Da, svakako.
Ne manjka vam stvaralačke energije. Ovog ste proljeća izdali deseti solo album »Območje medveda« (Područje medvjeda). Zašto taj naziv?– Meni je uvijek bliska fikcija budućnosti; volio sam znanstvenu fantastiku. I ovo je blaga fikcija, gdje može odlutati ova naša stvarnost. »Območje medveda« vidim kao sinonim za područje na kojem živimo, a koje nema više pravih atributa države. Samostalnost je već sada pomalo iluzija u ovom društvu u kojem tajnik jedne multinacionalne tvrtke ima puno više moći nego predsjednici pola svjetskih država. Nacionalizmi su samo igrice za ljude, a svijet furaju najveće firme.
