Većina stihova 50 minuta dugog albuma obrađuje temu prolaznosti i straha od starosti, no njihovi im vjerni obožavatelji to neće zamjeriti jer i oni, uz svoj bend, polako stare...
Tamo negdje početkom osamdesetih glazbena rock kritika složila je pojam Adult Oriented Rock (AOR) iliti rock okrenut starijima pod koji su svrstavali rock grupe (primjerice Fleetwood Mac) koje u svom stvaralaštvu nisu više imale onu žestinu i energiju kakva ih je krasila u početku njihove karijere, ali je to što su radili i dalje imalo elemente rock glazbe i odgovaralo je onom starijem dijelu rock publike koja se unatoč ulasku u sredovječnu dob, nije željela oprostiti od rock zvuka.
Poigramo li se malo s tim pojmom, mogli bismo novi, deseti po redu studijski album američke rock grupe Pearl Jam, nazvati Adult Oriented Grunge! Naime, jedni od prvaka rock buke koja se pod imenom grunge devedesetih godina prošlog stoljeća proširila iz njihovog Seattlea, objavili su 22 godine nakon svog sjajnog debija (sjećate se albuma »Ten« i himni »Jeremy«, »Alive«…) pažnje vrijedan novi album koji pod nazivom »Lightning Bolt« nudi svu onu energiju, silinu i žestinu po kojoj su Eddie Vedder i društvo postali i ostali prepoznatljivi, ali ovog puta tu silnu energiju ravnopravno prati i niz odličnih balada koje su glazbeno raznovrsnije, složenije po mnogima i kvalitetnije od bržeg dijela albuma. Doda li se tome i činjenica da većina stihova s gotovo 50 minuta dugog albuma obrađuje temu prolaznosti i laganog straha od starosti, onda je jasno da su Pearl Jam zakoračili na jedno, za njih novo područje.
Vjera u bol
Ključna riječ za razumijevanje idejnog svijeta ove sasvim dobre ploče, jedne od ponajboljih u Pearl Jam diskografiji, nedvojbeno je prolaznost. Istina, u stihovima se taj pojam neće pronaći, ali kroz pjesme koje u svom već poznatom kolaž stilu stvaraju Eddie Vedder, Mike McCreadey i Stone Gossard jasno je da rockeri koji se bliže pedesetoj (Vedder je rođen 23. prosinca 1966. godine, ostali članovi grupe tu negdje) itekako shvaćaju kako je ono što je iza njih, na žalost, vremenski puno duže od onoga što je ispred njih. Takav stav, logično, vodi u preispitivanje i traženje smisla koje zna završiti i s prilično depresije, posebno osjetljive u vrlo mračnoj »Pendulum« (We Are Here and Then We Go, My Shadow Left Me Long Ago) ili zaista impresivnoj »Yellow Moon« u kojoj slavlje izlaska mjeseca Vedder prati melankoličnim stihovima o tome kako se sve boje pretvaraju u sivu. Prolaznost je sve teži uteg i u ljubavi, čak i kad je riječ o sretnoj vezi opjevanoj u odličnoj »Sirens« ili pak završnoj gorkoj ali optimističnoj »Future Days«, a kamo li kad se radi o bolnom ljubavnom porazu opjevanom u izuzetnoj »Sleeping By Myself« (znana fanovima s Vedderovog solo albuma »Ukelele Songs«) u kojoj tvrdi kako su »ljubav i nesreća jedno te isto« i kako više ne vjeruje ni u šta osim boli. Gorka tema nemogućnosti zaustavljanja vremena svoje je mjesto osim u spomenutim baladama našla i u žestokim stadionski poletnim pjesmama kakve su »Swalowed Hole« ili »Let the Records Play«. Naslovnu temu Vedder i društvo posvećuju tipičnoj rock opijenosti ljepotom ženskoga tijela, a u »Mind Your Manners« i »Infallible« kritički su okrenuti prema dvoličnom (ne samo američkom) društvu u kojem je brutalnost i amoralnost pri dolasku do željenog cilja pravilo, ali se unatoč svemu javno od svakog traži da pazi kako se ponaša.
Direkt u glavu
Ljubitelji buke i iskonskog Pearl Jam zvuka na svoje nedvojbeno dolaze u prvom dijelu albuma. Već uvodna »Getaway« udara direktno u glavu snažnim ritmom i bučnim solažama, a punk metal »Mind Your Manners« još je brža, pri čemu svojim kaotičnim razarajućim ritmom, čak i Vedderovim krajnje agresivnim vokalom, malo vuče na čuveni superbrzi metal hit »Ace Of Spades« skupine Motorhead. »My Father’s Son« tek za jednu brzinu smanjuje ritam odvlačeći ga na trenutak i na funk rock terene, a »Lightning Bolt« od zarazno melodioznog gitarističkog uvoda pa do speed završetka pokazuje kako zvuči iskonska grunge grupa kad poželi svirati bazični rock and roll s nizom »a la sedamdesete« gitarističkih solaža. Tom okretanju manje bučnom i više melodioznom klasičnom rocku svjedočimo i u razigranoj »Swallowed Hole« te pogotovo u nedvojbenom koncertnom favoritu »Let the Records Play« u kojoj slaveći nekadašnji rock i ljubitelje LP ploča govore i o sebi samima jer ih kritika, između ostalog, cijeni i stoga što ne podilaze nikome i rock shvaćaju ponajprije kao što češće nastupe pred publikom.
Starost na pragu
Slušljiviji no ranije
Deseti studijski album odmah po objavljivanju došao je do broja 1 na američkoj Billboard ljestvici, kao i u Kanadi, Australiji, Belgiji, Irskoj, Hrvatskoj i Portugalu dok je na drugo mjesto stigao u Engleskoj, Nizozemskoj, Italiji, Novom Zelandu, Norveškoj i Švicarskoj. Uz vjerne obožavatelje Pearl Jam ovom su pločom zasigurno privukli i mnoge nove, ponajprije stoga što su melodiozniji, pa i slušljiviji no ranije. Štoviše, dojam je da se uspješno iz grunge benda pretvaraju u izvođače čvrstog klasičnog rocka, odlične i kad izvode balade. Njihovi im vjerni obožavatelji to neće zamjeriti. Ponajprije stoga jer i oni, uz svoj bend, polako stare…
