Što me veseli i tjera naprijed? Novi izazovi. Oni su tu i uvijek će postojati. Vidiš, nikad nismo svirali u Rijeci. Eto novog izazova! Svaki put kad pomislim – eto, napravio sam to – kad prođe vrijeme, shvatim da sam mogao bolje. Uvijek nešto novo iskrsne. Sepultura je spremna na izazove
Sepultura. Bend iz Brazila, nastao u mjestu Belo Horizonte. Četvorka je zaključila da nema ništa za izgubiti i krenula je, umjesto uličarenja, u bavljenje glazbom. I to kakvom. Jedni su od brutalnijih bendova svojeg doba. Paulo Xisto Pinto Junior došao je na odmor u Rijeku. Ako ste fan žestoke glazbe, činjenica zvuči nevjerojatno. Jedini je preostao od originalne postave brazilskog benda Sepultura. Svira bas.
Potpisniku redova bend je bio pojam, legenda i što sve ne. Ok, bilo je to prije kojih petnaestak godina, ali osjećaj treme i povratka u mladost pojavio se čim sam ga ugledao. Trema je brzo nestala, Paulo Jr. nalikuje na dobroćudnog susjeda, prosjed je i malo krupniji nego na omotima albuma »Arise«, »Chaos A.D.« i »Roots«. I ne djeluje kao tip kojemu zavidite jer je iz lokalnog brazilskog sela, a napravio je svjetsku karijeru i bar pet puta obišao planet.
Goodbye, Brazil – Hello, America!
Krenimo od početka. Prvi EP, pa »Morbid Visions«, posuđivanje instrumenata za snimanje… Možete li se prisjetiti kako je to izgledalo i kakvi su vam bili planovi? Jeste li odmah htjeli svjetsku dominaciju?
– Bio sam dijete, biti u bendu, a pogotovo biti u studiju je bilo predivno. Ništa nismo znali o ničemu. Najveći uspjeh bilo je snimiti i objaviti svoju glazbu. Nitko nije znao da će se dogoditi sve ono što nam se kasnije događalo. Imao sam oko 17 godina kad sam došao u bend. Uživao sam u svakom trenutku.
Radili se s velikim producentima, već od albuma »Beneath The Remains«. Što ste naučio od njih?
– Davne 1989. godine, Scott Burns došao je u Brazil prvi put. Nismo ga zvali zbog prestiža, nego zbog kvalitete zvuka. Tada snimatelji u Brazilu nisu znali naštimati bend poput nas. Pričali smo uz pomoć prevoditelja. »Beneath The Remains« je bio veliki korak naprijed za nas. Što se učenja tiče, stalno učim. Dan danas.
Nakon turneje, selite se u Phoenix u Arizoni. Tamo snimate »Arise« i upoznajete ljude iz biznisa. Kako ste to podnijeli?
– Čak i nije bilo tako teško. Prvi puta smo bili sami, što je bilo i dobro i loše. Nismo imali ni prijatelja, ni obitelji. Nikome nismo polagali račune. S druge strane, morali smo naučiti kuhati. Zvali smo roditelje, pa su nam telefonski objašnjavali kako što napraviti. I nedostajala mi je upravo hrana. Ukus domaće kuhinje. Ali ojačalo nas je kao tim, kao bend. Bili smo braća. Svi četvorica, ne samo Max i Igor. Svjesno smo to napravili zbog karijere. Sve je bilo u Americi i morao si biti tamo.
Ipak smo mi Brazilci
»Arise« je bio veliki album u diskografiji Sepulture. Koja su tvoja sjećanja iz tog perioda?
– Ne pijte previše (smijeh)! Turneja je trajala preko dvije godine, posjetili smo mjesta koja nitko nije htio posjetiti. Indonezija, Rusija, bili smo i ovdje tijekom rata. To nam je bio izazov. Amerikanci su bili uplašeni, govorili su nam da ne idemo. Mi smo ipak Brazilci. Mislim da smo mi i vi, Europljani, slični. Ne možeš nas uplašiti niti nam »prodavati« nešto tek tako. Drago nam je upoznavati nove ljude, drugačiju kulturu. Zato smo se spakirali i jednostavno krenuli. I dobro nam se vratilo, cijela turneja je prošla odlično, u tehničkom i glazbenom smislu.
Nakon »Arise«, ljudi su govorili da je to – to. Bolje ne može i ne mora. Da ste nakon tog albuma funkcionirali po »copy-paste« principu, nitko vam ne bi zamjerio. Ali vi se vraćate sa »Chaos A.D.«. Što nam možete reći o tom albumu?
– Nakon »Arise«, prvi put smo imali moć odabira. Sami smo birali gdje, što i kako ćemo raditi. Andy Wallace je bio producent, a snimali smo u studiju gdje su radili Queen, Robert Plant, Rush, Iggy Pop, Black Sabbath i mnogi drugi. Snimali smo oko mjesec dana, bili smo neometani od vanjskog svijeta. Nismo radili ništa drugo. Tako je nastao »Chaos A.D.«. To je bio odličan album i donio nam je veliki uspjeh. Veće dvorane, bolji stage, bolji razglas, light, festivalske nastupe. Podigao je bend na viši nivo. Za taj album me vežu samo lijepa sjećanja i zanimljive priče.
Hoćete li podijeliti koju sa nama?
– To je tajna (smijeh)!
Bar jednu…
– Ok, snimio sam »Biotech Is Godzilla« potpuno pijan. Na toj pjesmi gostuje Jello Biafra iz Dead Kennedysa. Možeš misliti… (smijeh)
Tri godine čekamo na »Roots«. Ross Robinson je producent. S Andyjem niste bili zadovoljni ili nije bio slobodan?
– Htjeli smo drugačiji pristup. U pisanju, u razmišljanju. »Roots« je drugačiji od »Chaosa«, ako si primijetio… (smijeh)
Jesam…
Grozan sam bubnjar
Na »Roots« unosite tribal elemente, razne perkusije, akustiku… Za potrebe takvih pjesama ne svirate bas, nego nekakve bubnjeve. Kako vam se to svidjelo?
– Za bend – odlično i uspješno iskustvo. Bilo je super čuti pjesmu nakon snimanja. Osobno nisam volio to. Grozan sam bubnjar. (smijeh)
Nakon »Roots« odlazi frontman Max Cavalera. Ima li ikakve komunikacije danas među vama?
– Nema. Nema kontakta, nema reuniona, ništa. To me uvijek pitaju. Moj odgovor je: No reunion!
Album »Against« prvi je s novim pjevačem. Također, nastavljate tradiciju udaraljki, ali ovaj put selite u daleki Japan. Može par riječi o tome?
– »Kodo«, vrhunski bend perkusionista, ima različit pristup od onog na koji smo navikli. Poslali smo im materijal i pitali ako bi htjeli surađivati. Sviđali su nam se jako. Odgovorili su da se njima Sepultura sviđa jako. Bili smo šokirani odgovorom i sretni što ćemo ostvariti suradnju. Poslali smo im neke ideje i onda otišli u Japan snimati. To je potpuno drugačiji pristup udaraljkama i bubnju općenito. Proveli smo tjedan dana s njima. Definitivno jedno od zanimljivijih iskustava u mom životu. Družili smo se na otoku Sakishima, gdje je izmišljen sushi. Bilo je prekrasno.
Derrick Green i njegova priča – kako ste zadovoljani s njim?
– Već je dugo s nama, diskografskim godinama gledano i duže nego Max. Sav je velik, izgleda kao Predator i kao netko tko će te napasti na ulici bez problema. Ali sasvim je suprotno – vrlo je draga osoba, želi učiti, pomoći, on je pravi gentleman. Otvorenog je uma. Zna ponešto njemačkog jezika. Trenutno živi u Pragu pa uči i češki. Nije tipičan Amerikanac (smijeh)!
Derrick je došao putem audicije. Kako je to prošlo?
– Imali smo manju audiciju, ništa veliko. On je bio najbolji i to je bilo to.
Jeste li bili šokirani Maxovim odlaskom?
Briga me za kritiku
Posljednji album »Kairos« objavili ste prošle godine. Fanovima se sviđa, ponovo ste interesantni generacijama, a voli ga čak i kritika. Kako si osobno zadovoljan albumom?
– Kao prvo, briga me za kritiku. Fanovi su ono do čega mi je stalo. Albumom sam stvarno zadovoljan, kao i cijeli bend, čak i izdavač (smijeh)! Producirao ga je Roy Z, također dobar producent. Snimali smo u istom studiju gdje smo snimali i »Beneath The Remains«. Na turneji u publici viđam ljude starije od mene, puno mlađe od mene i one između. Možemo složiti dobru set listu. Ma ne samo jednu, možemo ih složiti četiri!
Išli smo na »Trash Fest« i svirali samo »Beneath The Remains«, »Arise« i »Chaos A.D.« materijal, bilo je super! Morao sam nanovo naučiti neke pjesme, jer neke nismo nikad izvodili, ali to je ljepota glazbe. Bilo mi je super gledati ekipu iz Exodusa uživo. Nismo bili konkurencija, kao nekad (smijeh). Čak su molili našeg bubnjara, koji ima 21 godinu, da malo uspori! Rekli su mu: »Slušaj, mali, mi smo pedesetogodišnjaci. Imaj milosti!« Zabavna je bila ta turneja. Inače stvarno volim svirati album »Kairos« uživo, tako je napravljen da najbolje funkcionira na live nastupu.
Što vas još uvijek pokreće? Iz Belo Horizontea otisnuli ste se na putovanje oko svijeta, koje još uvijek traje. Ako isključimo brojke, ima li nešto što vas veseli i tjera naprijed?
– Novi izazovi. Oni su tu i uvijek će postojati. Vidiš, nikad nismo svirali u Rijeci. Eto novog izazova! Svaki put kad pomislim – eto, napravio sam to – kad prođe vrijeme, shvatim da sam mogao bolje. Uvijek nešto novo iskrsne. Sepultura je spremna na izazove. Nadam se da ćemo ponovo napraviti dobar album i krenuti na put oko svijeta.
Do sada niste previše radili izvan Sepulture. Ima li šanse da vas ikad čujemo u nekom vlastitom projektu?
– Imam jedan projekt! Upravo završavamo snimanje albuma! Trebao bi izaći do kraja godine. Teža je glazba od Sepulturine, nadam se da će vam se svidjeti!
Ok, za sam kraj – podijelite s nama neku anegdotu, prvu koja vam padne na pamet!
– Uf… Teško pitanje…
Hajde, bilo što, prvo čega se sjetite!
– Joj, ne mogu! Naljutili bi se na mene… Reći ću ti kad ugasiš snimanje (smijeh)!
Anegdota se tiče turneje i mokrenja i »zamjene« kreveta za toalet. Probajte sami posložiti točkice. Paulo Jr. morao je na put. Otprilike sat vremena nakon razgovora, otišao je iz Rijeke. Nadam se da ga nismo vidjeli posljednji put. Niti ja, ali ni klinci kojima je plaćao ture na šanku jer su nosili majice sa heavy metal bendovima.
