Četvrti studijski album bit će njihov posljednji kreativno i komercijalno uspješan diskografski istup – Blondie poslije nikad nisu dosegnuli kvalitetu koju su uspjeli izraziti u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća
Krajem prošlog mjeseca američka grupa Blondie nastupila je u Varaždinu uspješno podsjetivši na svoj gotovo četiri desetljeća itekako značajan doprinos rock glazbi, doprinos koji je svoj vrhunac doživio prije 35 godina, dakle 1979. godine kad su objavili niz uspješnih singl ploča i svoj četvrti studijski album »Eat to the Beat«, ploču koja će – pokazat će to budućnost – biti njihov posljednji kreativno i komercijalno uspješan diskografski istup. Naime, iako će nakon tog sjajnog albuma objaviti još šest ploča (posljednju, »Ghosts of Download«, upravo ove godine), Blondie nikad nisu dosegnuli kvalitetu koju su uspjeli izraziti u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća i po kojoj ostaju zlatnim slovima upisani u povijest rock glazbe.
Disco hit
S takvim ugledom ulaze u 1979. godinu koju počinju u veljači poharavši sve svjetske top ljestvice velikim disco hitom »Heart of Glass« koji je ne samo proslavio grupu već od Debbie Harry stvorio seks simbol što za rock pjevačice baš i nije bilo uobičajeno. Ludilo se potom nastavlja sa »Sunday Girl«, još jednim velikim hitom s albuma »Paralel Lines«, da bi godinu priveli kraju novim, četvrtim studijskim albumom »Eat to the Beat« koji odmah po objavljivanju u listopadu te godine dolazi u Engleskoj do prvog mjesta, a u SAD-u tek do 17. mjesta, ali je tijekom 1980. godine odlično prodavan pa ga je krajem te godine časopis »Bilboard« uvrstio u deset najboljih albuma te godine.
Ploča je snimana u svibnju i lipnju 1979. godine u njujorškim Power Station, Electric Lady i Media Sound studijima, producirao ju je Mike Chapman, a uz četvero članova osnivača (Harry, Stein, Burke, Destri) sviraju još Nigel Harrison (bas) i Frank Infante (gitara), dok je od gostiju najzvučnije ime Robert Fripp, sjajni gitarist grupe King Crimson. U odnosu na prethodna tri albuma kojima su dominirale novovalne gitare i umjerena new wave punk žestina, novi Blondie uradak ponudio je raznovrsniju i kompleksniju glazbu u kojoj je puno više mjesta no ranije bilo za Destrijeve orgulje, uz new wave i power pop okušali su se i u reagge i funk zvuku, a bogato iskustvo producenta Mike Chapmana vezano uz glam rock urodilo je naglaskom na Burkeovim bubnjarskim dionicama, pitkim refrenima i efektnim gitarističkim rifovima te vrlo uspješnim pozivanjem na Phil Spectorov zvučni zid što je od albuma učinilo četrdeset i tri minute vrlo slušljivog proizvoda s kojeg su od dvanaest pjesama čak četiri stekle status hitova, a i ostale drže visoku razinu kvalitete.
Punky power pop
Prvi singl s albuma, ujedno i pjesma koja otvara album, sjajan je žestoki punky power pop »Dreaming« koji svoju energiju i poletnost ne duguje samo grupi, nego i već spomenutom producentu Mikeu Chapmanu koji je u ritam i melodioznost te pjesme koja je dosegla broj 2 na britanskoj ljestvici i 27 u Americi ugradio puno od onoga što je naučio radeći s glam zvijezdama kao što su bile grupa Sweet ili pjevačica Suzy Quatro.
U povijest rock glazbe album »Eat to the Beat« ulazi i kao prvi videoalbum. Naime, ploču je pratio i poseban videoalbum u kojem je svaka pjesma imala svoju videoverziju. Osim za pjesmu »Union City« koja je snimljena na dokovima New Jerseya, sav ostali videomaterijal sniman je u New Yorku, a redatelj svih videa bio je David Mallet koji će u godinama što dolaze postati čuven kao redatelj sjajnih spotova među kojima su, primjerice, »Ashes to Ashes«, »Let’s Dance« i »China Girl« Davida Bowiea. »Radio Ga Ga« i »I Want to Break Free« grupe Queen, »I Don’t Like Mondays« grupe Boomtown Rats, »White Wedding« Billy Idola, »Thunderstruck« grupe AC/DC i mnogih drugih.
No, to okretanje disco zvuku – s kojim su počeli s »Heart of Glass«, a novi će vrhunac doživjeti 1980. godine s mega hitom »Call Me« iz filma »Američki žigolo« – nije značilo da su Debbie Harry i društvo zaboravili glazbu s kojom su počeli. Naprotiv, većina pjesama ovog albuma nosi u sebi novovalnu svježinu protkanu punk čvrstinom. Uz već spomenuti singl »Dreaming« u tu skupinu nedvojbeno spada i naslovna tema »Eat to the Beat« u kojoj tekst o tome kako u životu treba sudjelovati svom snagom i »zagristi do daske« u svemu čime se baviš, prati isto tako žestoka glazba u kojoj se izmjenjuju žestoki rifovi, usna harmonika, sjajna ritam sekcija i agresivni Debbie Harry vokal. U istom je stilu i završna pjesma A strane, odlična »Accidents Never Happen« koja jako podsjeća na rane Blondie radove i u kojoj uz dominantni poletni plesni rock ritam slušamo duhovitu priču o curi koja ne vjeruje u slučajnost pa dečka koji joj se sviđa odlučuje »slučajno« upoznati tako što ga neprimjetno prestigne na ulici da bi kod sljedećeg bloka »slučajno« naletjela na njega. New wave i punk snagu nudi i završna pjesma, tema »Living in the Real World«, pažnje vrijedna kritika tinejdžera koji ne žive u stvarnom svijetu, već u svijetu magazina i medija koji im naturaju istinu.
Glazbeno šarenilo
Svoju raznovrsnost na ovoj ploči Blondie potvrđuju i okretanjem ostalim vrstama glazbe pa tako u »Die Young Stay Pretty« uz klasičnu poruku o tome kako treba živjeti brzo te umrijeti mlad i lijep, slušamo reagge čije je natruhe moguće čuti i u punk pop žestici »The Hardest Part«, jednoj od najčudnijih pjesama albuma koja govori o pljački blindiranog automobila! Da bi glazbeno šarenilo bilo veće, u »Sound-A-Sleep« Blondie nam nude, vjerovali ili ne, klasičnu uspavanku da bi se u temi »Victor«, jedinoj donekle slabijoj pjesmi albuma, poigrali i temama horrora.
Sve u svemu Blondie su nakon mega uspješnog »Parallel Lines« (do danas je prodan u svake pažnje vrijednih 20 milijuna primjeraka) i veličanstvene 1978. godine uspjeli godinu kasnije nastaviti kročiti stazama svjetske slave. Istina, »Eat To the Beat« nije ni komercijalno ni sa stajališta kritike bio uspješan kao prethodni album, ali je bez imalo dvojbe to bio odličan album što su potvrdile i godine koje su dolazile, a potvrdilo se i nedavno u Varaždinu kad se s ovog albuma moglo čuti »Atomic« i na bis »Dreaming«. Dovoljno za pomalo i sjetno prisjećanje na sve ono lijepo što je bilož pred tako velikih 35 godina. Tamo 1979. godine kad je iz zvučnika u sobama i klubovima grmjelo »Dreaming, Dreaming Is Free…«
