Veliku ulogu u njenom uspjehu imao je ne samo kristalno čisti sopran koji u svijesti slušatelja stvara slike američkog Juga, već i prateći bend koji je briljantnom svirkom uspješno spajao područja country i rock glazbe pa je, pogotovo albumima »Elite Hotel« i »Luxury Liner« oduševila i brojne rock poklonike. Pod nazivom Hot Band tu su prateću grupu činili gitarist James Burton i pijanist Glen Hardin koji su bili dio pratećeg sastava Elvisa Presleya, Ricka Nelsona i Hollyjevih The Crickets. Uz njih tu su još bili i bubnjar John Ware, pedal steel gitarist Hank DeVito, basist Emory Gordy te sjajni gitarist i tekstopisac Rodney Crowell koji će kasnije napraviti sjajnu solo karijeru koja traje i danas i u okviru koje je vrlo rado prihvatio poziv Emmylou Harris da 39 godina nakon njihove prve suradnje naprave zajednički album, ovog puta kao oboje svjetski poznati glazbenici.

   Iako svaki od pet spomenutih albuma iz sedamdesetih ima svoje nedvojbene vrijednosti, glazbena će kritika blagu prednost davati 35 godina starom albumu »Quarter Moon in a Ten Cent Town«, ploči koja je više no prethodni njeni albuma bila vezana ne uz kombinaciju starih country i rock pjesama s novima, već u znatno većoj mjeri okrenuta novim autorskim pjesmama, a upravo to bila je želja Grama Parsonsa koji je iskorak country glazbe van folk okvira vidio baš u tome da se kroz snažne autorske doprinose privuče pažnja što šireg kruga publike. 

   Dobrim odabirom različitih autora koji su svojim tekstovima izvrsno obrađivala klasičnu country tematiku, sjajnom vokalnom interpretacijom te odličnom glazbenom pratnjom Hot Banda, Harrisova je na petom studijskom albumu stvorila iznimno upečatljivu cjelinu koja je u svakoj od deset na albumu objavljenih pjesama bila na čast i ponos country glazbe potvrđujući iz pjesme u pjesmu baš ono što je Parsons uvijek želio – dokazati kako country nije glazba za seljačine, već na narodnoj tradiciji Amerike utemeljen glazbeni izraz kojim se i rječju i glazbom može pričati o životu istom onom snagom kojom to čine rock and roll, blues, soul, jazz… 

  Tužne balade

Svoju gorko-slatku pjesmaricu country veselica i tužaljki Emmylou Harris počinje klasičnom ljubavno gubitničkom »Easy From Now On« kojoj je koautorica uz Carleene Carter i u kojoj kroz dojmljivu baladu otpjevanu kristalnim glasom govori o još jednom ljubavnom porazu u kojem je njena veza bila jednosmjerna cesta i nakon koje će lako biti ispuniti srce žene gladne ljubavi, ali teško zaboraviti lošeg čovjeka za kojeg je živjela. »Two More Bottles Of Wine« nastavlja ovu gubitničku ljubavnu štoriju, ali uz puno opuštenije ozračje jer se, a i to je tipično za country poetiku, utjeha nakon ljubavnog poraza i nostalgije za 1 600 milja udaljenim domom svake večeri nalazi u dvije nove boce vina. Razigrani country ritam ove pjesme potom se vraća baladičnom tonu u možda ponajboljoj pjesmi albuma, sjajnoj »To Daddy« za koju je riječi na temelju vlastitog obiteljskog iskustva napisala druga velika country pjevačica, Dolly Parton, sjajno opisavši lik požrtvovne zanemarene majke koja nakon što su djeca odrasla odlučuje napustiti supruga koji je nikada nije volio. »My Songbird« mali je odmor prije još jedne pjesme socijalno-ljubavne temnatike, odlične »Leaving Louisiana In the Broad Daylight« u kojoj country cajun podlogu Harrisova sjajno interpretira Crawlleyeveve stihove o nesretnoj mladoj ženi koja ne sluša upute majke i odlučuje otići s lutalicom.   

   Otvarajući B stranu albuma s »Defying Gravity« Emmylow Harris nudi još jednu vrhunsku baladu, gotovo a capella otpjevanu vinjeticu o želji da se uživa dok se može, a kad odeš, otiđi s osmijehom. Potom slijedi tamniji dio albuma s za country tipičnim pričama o životu s one strane zakona (»I Ain’t Living Long Like This« i »One Paper Kid«) da bi album kraju bio priveden u pozitivnom duhu kojeg najprije budi »Green Rolling Hills«, klasična country lokalpatriotska, u ovom slučaju o raju sličnim zelenim valovitim kotrljajućim brežuljcima Zapadne Virginije, da bi sve skupa završilo poletnom i uz folk tradiciju i glazbom i načinom pjevanja najviše vezanom »Burn That Candle« u kojoj na jakom južnjačkom dijalektu opis povratka kući tek oženjenog mladog bračnog para veliča ruralni obiteljski život kojeg simbolizira svijeća na prozoru. 

   Album je dosegao treće mjesto na Builboardovoj ljestvici country albuma, a iako je na pop ljestvicama prošao nešto slabije od prethodnih albuma, uspio je do 1988. godine biti prodan u milijun primjeraka potvrdivši kako je riječ o ploči koja traje. Još su bolje prošle neke od pjesama – »Two More Bottles of Wine« došla je do broja 1 country ljestvice singlova, sjajna »To Daddy« do trećeg mjesta, a »Easy from Now On« do 12-og, dok je »Leaving Louisiana in the Broad Daylight« u verziji Oak Ridge Boys došla do broja jedan 1980. godine. 

  Ikona country rock glazbe

Sjajan ulaz u sedamdesete Emmylou Harris nastavila je i u osamdesetima ne samo dobrim albumima (»Roses in the Snow«, »Evangeline«), već i suradnjom s Dolly Parton i Lindom Ronstadt koja donosi svjetski uspjeh albumom »Trio«, a tijekom devedesetih proživljava drugu mladost i širi krug svojih obožavatelja i na alter rock scenu pa je Emmylou Harris danas ikona country rock glazbe i kantautorica koju je nemoguće izbjeći u pregledu najboljeg što su country i rock dali od trenutaka kada ih je uspješno počeo spajati upravo njen nikad neprežaljeni ljubavnik Gram Parsons kojemu je svojim albumima iz sedamdesetih podigla najljepši mogući spomenik stvorivši istodobno i čvrste temelje za svoju svake pažnje vrijednu karijeru.