RIJEKA - »Push the Sky Away« naslov je novog albuma Nicka Cavea i njegovih Bad Seeds-a, prvog nakon petogodišnje stanke i – kažimo to bez okolišanja, odmah na početku – možda najvažnijeg od nastanka banda sredinom osamdesetih godina, nakon što je The Birthday Party, grupa s kojom je Cave iz Australije preselio u Europu, izgorjela u vatri što ju je sama potpalila. Nikada ranije nismo ovoliko dugo – čak punih pet godina – čekali da vidimo s kakvim će rezultatom Cave i njegova glazbena družina izaći iz studija, kao što nikada ranije nismo dobili ovako lirski i glazbeno zaokruženu, opojnu, elegičnu, mračnu i opasnu pjesmaricu – vjerojatno najbolji Caveov album od melankoličnog »The Boatman’s Call« s kraja plodonosnih devedesetih. 

   Kao prvo, riječ je o Caveovom povratku svom matičnom bandu, Bad Seeds-ima, nakon neočekivane i za mnoge njegove štovatelje neprirodne avanture s projektom Grinderman. Radilo se o skupini koja je počivala na geslu »no God, no piano, no love«, koju je Cave žestoko isprašio na dva albuma što ih je Grinderman, poput zvijezde repatice, ostavio za sobom, zakratko zaboravivši na svoje opsesivne priče o ljubavi, Bogu i gubitku, zbog kojih ga smatramo jednim od najvažnijih popularnih autora današnjice. 

  Ellis umjesto Harveya

Stoga je u slučaju »Push the Sky Away« riječ o svojevrsnom povratničkom albumu, premda Cave nigdje nije bio otišao. 

   I drugo, »Push the Sky Away« prvi je Caveov album nakon što nas je 2009. šokirala vijest o odlasku Micka Harveya iz Bad Seedsa. Bilo je to puno više od zamjene jednog glazbenika drugim; bio je to pravi tektonski poremećaj. Harvey je bio multiinstrumentalist koji je Caveovim idejama davao karakterističan i pomalo zastrašujući glazbeni dekor. Zajedno su bili od australskih glazbenih početaka. Iako nikad nismo dobilo formalno objašnjenje o tome što se dogodilo i gdje je puklo između dugogodišnjih suradnika, čini se da je barem povod bio upravo Caveov projekt Grinderman, tim više što u tom projektu nije bilo mjesta za Harveya. 

   Odlazak Micka Harveya, naime, nametnuo je važno pitanje kojim će smjerom Cave nastaviti nakon što se istroši ideja s Grindermanom, a vjerojatno je upravo ta dilema pridonijela da stanka između »Push the Sky Away« i prpošnog albuma »Dig Lazarus Dig!« iz 2008. godine bude toliko duga. 

   »Push the Sky Away« nudi veličanstven odgovor na to pitanje! Rječit i snažan, kao što je malo tko uopće mogao i zamisliti. 

Blues 21. stoljeća

Ako ste željni Caveove dreke i grmljavine, bježite od »Push the Sky Away«! To nije ploča za vas! 

   Ni u jednom trenutku Cave ovdje nije povisio glas, nije viknuo. Bijes je zamijenila tuga: melankolični blues 21. stoljeća. Zvuk prave gitare čujemo tek na trećoj ili četvrtoj pjesmi. Ovdje je sve podređeno stihu i atmosferi, glasu i melodiji, a i tišina je dobila svoje mjesto. Baš onako kako se nekoć snimala glazba, jednostavno i bez kerefeka, kada nije sve bilo podređeno buci i jeftinim uzbuđenjima. 

   Nježan, ali i jezovit, Cave se vratio opakim, dirljivim baladama, prekrasnim melodijama. Pjesmama o ljubavi i životu, u kojima filozofira o stvarima koje su još važne u trivijalnosti svakodnevice. Prvi stih uvodne pjesme »We No Who U R«, u kojoj se autor poigrava internetskom slengom – tko bi to prije nekoliko godina mogao i pomisliti! – počinje stihom »The tree don’t care what the little bird sings«. U jednoj pjesmi Cave pjeva i o Higgsovom bozonu i smislu života, kao i o legendarnom bluesmanu Robertu Johnsonu i njegovoj gitari od 10 dolara. No u istoj će pjesmi spomenuti i Hannah Montana, junakinju popularne američke tinejdžerske serije, koja je čisti trash! 

   I naravno, kao što to kaže u jednoj od pjesama, »Mermaids«, ponovno vjeruje u Boga, kao što vjeruje i u sirene. 

   Drugim riječima, Cave se vratio Bogu, klaviru i ljubavi. 

   Napokon.