U sezoni JazzHR Hrvatskog društva skladatelja New Boilers Quartet nastupit će uskoro, kako zasad stvari stoje u travnju, a njihov koncert će održati u legendarnom, ponovno otvorenom BP Clubu.

Ako ste slušali Boilerse jednom i mislite da znate kako će svirati drugi put, varate se. Za njihov nastup u BP Clubu potrebno je pripremati se kao za jazz događanje visokog naboja!

Njihove su izvedbe unikatne i neponovljive, uvijek drukčije i začuđujuće uzbudljive. Zato sama pomisao na ovaj koncert nosi neki poseban žar, radoznalost, pobuđuje maštu, baš kao i činjenica da će se održati upravo u BP Clubu čije je ponovno pokretanje kulturna zajednica zazivala u posljednih 15 godina.

Sredinom 1990-ih Boilers Quartet postao je jednim od vodećih sastava novog naraštaja hrvatskih jazzista. Do današnjih dana ostao je jedan od najvažnijih sastava u povijesti hrvatskog jazza.

Godinama nije mijenjao postavu koju su činili trubač Davor Križić, klavirist Matija Dedić, kontrabasist Mladen Baraković i bubnjar Krunoslav Levačić. Višestruki su dobitnici Porina, a svaki od članova sastava višestruki je dobitnik nagrade Status Hrvatske glazbene unije za najboljeg instrumentalista.

Transformacija i razvoj

Povremeno su nastupali i u formaciji big banda, snimivši album »Live in ZeKaeM« (2005., Aquarius Records), a pojačani alt saksofonistom i flautistom Mirom Kadoićem, tenor i sopran saksofonistom Sašom Nestorovićem, bariton saksofonistom Damirom Horvatom, gitaristom Antom Gelom i udaraljkašem Hrvojem Rupčićem, od 2001. povremeno su nastupali i kao Boilers All Stars.

U toj su formaciji objavili kompak disk »That’s It« (2003., Cantus). Boilers Quartet objavio je dva samostalna albuma: »Some Blues« (1997., Orfej HRT-a) i »Abstract Lights« (1999., Aquarius Records) te jedan u suradnji s vibrafonistom i skladateljem Boškom Petrovićem, »St. Miles Infirmary« (2000., Jazzette Records).

»S Boilersima sam proveo niz uspješnih godina«, rekao je Križić uoči koncerta u BP Clubu.

– Uz Krunu, Matiju i Mladena zapravo sam najviše naučio o sviranju. U njima sam stekao suradnike s kojima sam došao u mogućnost svirati jazz na najvišoj razini.

U svojem djelovanju oslanjali smo se na stvaralaštvo velikana jazza, od Dukea Ellingtona do Johna Coltranea, Herbiea Hancocka, Theloniousa Monka i drugih, ali uvijek smo nastojali svirati na svoj način, pokušavajući naći nove puteve i aranžerska rješenja.

Kroz puno koncerata i proba razvili smo međusobno povjerenje. Mogli smo se osloniti jedni na druge i prepustiti se kreativnom ludilu. Tijekom izvedbe za nas ne postoji niša osim glazbe.

Svaka proračunatost i predvidljivost nije dobrodošla. Glazba je rasla kako smo i mi rasli. Svirka je stalno bila sve bolja. Jazz je vrsta igre koja nema kraja. Ako smo posvećeni jazzu, proces transformacije i razvoja nikada ne staje.

Većina snimaka za albume bile su first take, dakle nije bilo ponavljanja, otprilike isto kao da sviramo koncert. Mlađi glazbenici često kažu da smo ih upravo mi potaknuli na avanturu bavljenja jazzom. Naš album »Abstract Light« smatraju jednim od najznačjanijih jazz albuma koji je inspirirao mnoge, ističe Križić.

Urnebesna svirka

Upravo je njihova suradnja s Boškom Petrovićem u BP Clubu jedan od znakovitih momenata ovog koncerta, povratak na mjesto nesvakidašnjeg kreativnog uzleta.

Naime, kada su krajem 1999. godine obznanili vijest o tome da će zajedno snimiti album, teme razgovora u jazz krugovima vrtile su se uglavnom oko tog događaja.

Uzbuđenje, znatiželja, iščekivanje, čuđenje! Naime, Križić, Dedić, Baraković i Levačić svojim su odnosom prema glazbi, dosljednošću i marljivim radom, koji im je omogućio da realiziraju i najzamršenije zamisli, svoju glazbu digli na zavidnu estetsku razinu, što im je omogućilo suradnju s Petrovićem, a na svoju »mračnu« stranu on je ipak uvijek koračao »On the Sunny Side of the Street« te su ga privremeno pridobili tijekom nekoliko nastupa koje im je organizirao u BP Clubu.

Također, on im se pridružio i na koncertu koji su održali kao Boilers Big Band i s kojeg su snimku objavili na albumu »Live in ZeKaeM«. U razdoblju u kojem su se pripremali za snimanje radni naziv projekta, znakovito, bio je »Pomirbeno ročište«.

Naime, u vrijeme kad su mnogi mladi jazz glazbenici bili na ratnoj nozi sa starijima, pa i neki članovi Boilersa, Petrović je uvidio velik potencijal ovog kvarteta koji je otada bio u njegovoj milosti. Bio je to svojevrsni poticaj za zakapanje ratne sjekire između mlađeg i starijeg naraštaja hrvatskih jazzista.

»Imali smo veliku privilegiju da se nakon jedne svirke u BP-u, koja je bila urnebesna, kako je to inače bilo kad su Boilersi u pitanju, Boško odjednom zaljubio u našu energiju, puno više nego u naš stil«, rekao je Matija Dedić u jednom od naših razgovora.

– Naime, Boilersi nisu išli u smjeru koji je Boško volio u glazbi, ali je ipak došlo do snimanja zajedničkog albuma. Smatrao sam to velikom čašću i privilegijom u tom trenutku.

Ta suradnja nije ostala samo na albumu. Imali smo još nekoliko nastupa, a naše trogodišnje druženje bilo je predivno. Bila nam je velika čast da je on, koji se pretežno držao Maria Mavrina, Nevena Frangeša, Alvina Queena, Martina Drewa, Primoža Grašiča, dakle imao ljude kojima je bio okružen, svoj matični bend, prigrlio i Boilerse te je odlučio da snimimo diskografsko izdanje i tako ovjekovječimo naše druženje, kazao je Dedić.

Album je snimljen na nekoliko koncerata početkom 2000. godine u redovito punom, naelektriziranom i poticajnom BP Clubu. Iako su predstavnici različitih glazbenih pristupa dokazali su skepticima da u jazzu ne postoje granice, kompromis gotovo da i nije bio potreban.

Mudrom odlukom našli su se na području zajedničkih interesa, a to je glazba Milesa Davisa i njoj bliska. Na tom tragu i sami su pisali skladbe, od kojih su neke ostale trajne vrijednosti hrvatskog jazz stvaralaštva.

Suradnje s njim, snimanja albuma i nastupa u BP Clubu prisjetio se i Križić: »Lijepe su to uspomene«, rekao je.

– Boško je gostovao i u Boilers Big Bandu. Svirati s njim uvijek je zahtijevalo ozbiljnost. Pred njim nisi mogao muljati. Bilo je sjajno! Dobra škola! Veseli me što ćemo nakon toliko godina nastupiti upravo u BP Clubu, gdje je Boško održavao zagrebačku scenu živahnom.

Boilersi su puno puta svirali u BP Clubu i uvijek je bilo uzbudljivo. Taj je klub zagrebački kulturni brend koji svakako treba revitalizirati. Bilo bi važno da ponovno proradi punom parom, da ostane utočište za jazz glazbu i da nastavi sjajnu tradiciju hrvatskog jazza koja nam je ostavljena u naslijeđe, govori Križić.

Poput NBA banda

Koncert New Boliers Quarteta u BP Clubu bit će posvećen prošle godine preminulom Matiji Dediću koji je u Boilersima djelovao od samog početka. Jazz zajednica ne može prežaliti njegov odlazak, a to je tek mali iskaz poštovanja prema ovom sjajnom pijanistu i skladatelju koji je dao velik doprinos stvaralaštvu tog kvarteta.

U jednom od naših razgovora Dedić se prisjetio svojeg ulaska u bend. »Prilikom mog dolaska u Zagreb 1994., pred kraj studija u Grazu, održavao se festival koji je u dvorani MM Studentskog centra organizirao Nenad Jura Vrandečić«, rekao je.

– Na kraju je bio veliki jam session. Svirali su Saša Nestorović, Davor Križić i Kruno Levačić koji su me uvjerili da moram zasvirati. Još od davnih dana pumpali su me pričama da su Saša i Kruno užasno zeznuti tipovi tako da me je bilo strah, jer tada nisam svirao osobito.

Odsvirao sam nešto, kako je da je. Bila je to skladba »Forest Flower« Charlesa Loyda, koju je s autorom svirao moj omiljeni pijanist Keith Jarrett. Nakon toga mi je prišao Kruno i rekao: »Mislim da ćemo nas dvojica ubuduće surađivati.« Tako je i bilo. Tako su nastali Boilersi. To je bio moj početak, priča.

»Prvi nastup sastava«, kaže, »bio je na jazz festivalu u Gjuri II«, a »puno je toga počelo s Boilersima«.

– Bitno je da smo to prihvatili kao igru i stvaranje glazbe koja je izvan svih okvira. I mi nekad odemo u krajnost. Bitno je da nemamo pritisak tradicije koju cijenimo, jer ipak smo svi to slušali.

Mi to cijenimo, ali smo pokušali napraviti sintezu. Energija koja se osjeća bitna je zbog toga jer smo i privatno jako dobro vezani, a i na bini se dobro razumijemo. Kruno je motor. Bez njega bi bilo jako teško.

On me povukao u tu vrstu sviranja. To je najbitnije što mi se dogodilo u životu. Mladen je zahvalan, a Davor ima nevjerojatnu kreativnost. Kod nas je bitno da se cijelo vrijeme slušamo.

Nema gledanja u pod. Boilersi koje obožavam, koji su moj matični band, s kojim sam krenuo, su poput NBA banda koji ruši sve pred sobom, tako da sam i ja rušio sve pred sobom.

Sviramo kao da igramo košarku. To je konstantna napetost, kao kod dodavanja lopte. Ta lopta kruži između nas četverice. Netko je baci, nije bitno tko prvi, a drugi je vrati.

Sretan si kad uspiješ odgovoriti, a najveća je sreća kad uspijemo odgovoriti kolektivno. Publika to osjeća, slušateljima se sviđa to što se zaista veselimo tome što radimo i nemamo smrknute face. Držimo do toga, istaknuo je Dedić.

Boilersi su bili jedan je od rijetkih sastava koji je uspješno predstavljao zagrebački i hrvatski jazz i izvan granica naše zemlje. Poslije njihovih nastupa u Londonu ugledni časopis Time uvrstio ih je u najuži izbor najboljih jazz sastava koji dolaze izvan Engleske.

»U Londonu smo imali dva nastupa«, prisjetio se Dedić.

»Jedan je bio branch, svirka od set i pol preko dana, a drugi dan smo svirali u Vortex jazz klubu koji, iako nije velik, četvrti je po rangu u Londonu, što je dosta visoko. Tamo smo odsvirali jedan od najboljih nastupa Boilersa. Bitno je ozračje. bitne su sile koje dolaze odozgo i odozdo…«

Tog koncerta prijesetio se i Križić. »Jedan od najčarobnijih trenutaka dogodio se za vrijeme nastupa u Londonu«, rekao je.

– Svirali smo jazz standard »Old Folks«, ali na drukčiji način, koji nam je otvorio novi smjer. Izvedba je postajala sve intenzivnija i suptilnija, a mi smo svirali zatvorenih očiju, osjećali smo se kao da smo u nekom paralelnom svemiru.

Kad smo se konačno pogledali shvatili smo da smo u mraku i da na stolovima gore svijeće. Naime, u klubu je nestalo struje, a mi to uopće nismo primjetili. Reakcija publike bila je neponovljiva,

Preko granica mogućnosti

Odlaskom Mladena Barakovića, koji je preminuo 2021. godine, Boilersima se pridružio kontrabasist Ivar Roban Križić, poslije i Zvonimir Šestak, a nakon što je prošle godine preminuo Matija Dedić, mjesto pijanista zauzeo je Hrvoje Galler.

»Boilersi duže vrijeme nisu djelovali, ali Mladenov odlazak potaknuo nas je da odsviramo koncerte njemu u čast«, prisjetio se Križić.

– Dostojno su ga nadomjestili Zvone Šestak i Ivar Roban Križić. Postojao je dogovor između Matije i mene da ćemo snimiti još jedan album, ali nažalost to se nije dogodilo, jer Matija nas je također napustio.

Zato ovaj nastup posvećujemo njemu. Svirat ćemo njegove kompozicije i neke koje smo osmislili zajedno. Na koncert ćemo uvrstiti i neke kompozicije koje smo željeli odsvirati s Matijom, ali nismo stigli.

Glazba je ostala, a Kruno i ja smo još uvijek tu. Boilersi idu dalje! New Boilers Quartet nastavlja istim putem. To je rad, to je istraživanje, dovođenje preko granica mogućnosti pojedinca, kao i sve ostale čarolije koje prate umjetnički proces. Novi kvartet funkcionira odlično. Svaka nova svirka beskrajno nas veseli, a probe su radost druženja, najavljuje Križić.

Očito je uvođenje Gallera i Šestaka u kvartet bio dobar izbor, jer sastav je zadržao visoku razinu izvedbe, veliku slobodu, kreativnu energiju, zajedništvo, spontanost.

Četvorica izvrsnih solista, improvizatora različitih osobnosti, kroz djelovanje u New Boilers Quartetu pronašli su zajednički jezik, postigli veliku, gotovo telepatsku uigranost i sklad.

I u današnjoj postavi članovi se oslanjaju na iste postulate: trenutačno nadahnuće, komunikaciju, humor i nepredvidivost.

Kao nekad, u originalnoj postavi, i danas praše beskompromisno i razbarušeno, sviraju glazbu u koju vjeruju, vrebaju svaki nenadani potez kolege ne bi li ga svojim odgovorom nadahnuli na nove zamisli, na kreiranje glazbe trenutka, na međuigru, na sve ono što jazz glazbu i danas čini vitalnom umjetničkom formom.

Oslobođeni stereotipa i banalnosti, članovi New Boilers Quarteta sviraju moderno, ali ipak u tradiciji najzdravijeg jazza. U njihovoj se glazbi osjeća neiživljena dječja energija, osobit naboj umjetničke duše i zrelost iskusnih glazbenika.

Lakoća i vedrina kojom sviraju karakteristike su istinskih majstora i ono što njima daje posebnu kvalitetu. U njihovom sviranju ne osjeća se ego niti jednog člana, a tehnika se niti u jednom trenutku ne postavlja u prvi plan, već je apsolutno podređena ostvarenju kolektivnih kreativnih zamisli.