U čemu je njegova tajna? Što ga to vuče naprijed, sve dalje i dalje, da i danas, kao i prije 20, 30, 40 ili 50 godina, stalno ponovno preispituje svoj impresivni opus, da ga nadopunjava, reinterpretira i predstavlja, kao da mu je prvi put? Ne znam odgovor na to pitanje, no činjenica je da je Bob Dylan i danas u stanju isporučiti skoro dva i pol sata intenzivne glazbene predstave, bilo kao frontmen za mikrofonom i s usnom harmonikom, bilo iza klavijatura (ni u jednom trenutku nije uzeo gitaru), glasom koji je hrapaviji i grublji no ikad, no istodobno i nekako topliji, iskreniji i bolniji nego ikad ranije.

Never Ending Tour

Baš tako je, naime, bilo u petak uvečer u Padovi, jednoj od postaja europskog dijela ovogodišnje Dylanove »Never Ending Tour«, koja je započela još tamo krajem osamdesetih, da se nikad ne završi, baš kako joj ime kaže. Dok je potpisnik ovih redaka nekoliko minuta zakasnio na početak koncerta zakazanog za 21.30, 71-godišnja pop ikona bila je na pozornici točno na vrijeme, ne časeći ni minute, kao da je jedva čekala ponovno raditi ono što radi najbolje, otvarajući koncert s predivnom akustičnom verzijom »Things Have Changed«.

   I ne, to što Dylan radi nije poput onoga što, recimo, radi jedan Paul McCartney, koji će tu i tamo odsvirati neki koncert. Dylan se daje do kraja. Na turneji je gotovo stalno, a samo ove godine odsvirat će više od 80 koncerata. Prije Padove, svirao je dvije večeri u Rimu i tri u Milanu, zaredom i bez odmora. Ovogodišnje izdanje »Never Ending Toura« započelo je serijom od 26 nastupa u SAD-u na Americanarama muzičkom festivalu, gdje je nastupio sa svojom glazbenom djecom, grupama Wilco i My Morning Jacket. Europski dio turneje završit će se koncertima u londonskom Royal Albert Hallu, gdje Dylan nije nastupio od svoje znamenite »izdajničke« turneje 1966. godine.

Ne vara i ne šokira

Ono što Dylan danas radi, radi bez pretvaranja. Nije poput drugih; ni u jednom trenutku ne pokušava zavarati i šokirati. Većina ljudi Dylana već godinama pokušava upariti s nekom našom predodžbom o tome što bi taj čovjek trebao biti, što bi i kako trebao svirati i pjevati, no on se s neviđenom upornošću tome opire, ne želeći biti ono što nije. Na pozornici ne želi biti bolji nego što jest, ni ljepši, ni veseliji. Želi biti ono što jest. Ponekad je namćorast i loše volje, no tko nije. Svoj glas ne želi učiniti mekšim ili ugodnijim. Ne pokušava nam prodati spektakl. Štoviše, cijelo vrijeme on i njegov bend bili su toliko slabo osvijetljeni da su svirali u polumraku, bez bljeskalica i snimanja, jer to Dylanu očito ide na živce. Koncert je protekao skoro u kućnoj atmosferi, kao da grupa prijatelja svira za sebe i za druge prijatelje. A sviraju da ti pamet stane. S Dylanom na pozornici bio je doista jedan od najboljih pratećih bendova današnjice: Tony Garnier na basu, George Recile na bubnjevima, ritam gitarist Stu Kimball, multiinstrumentalist Donnie Herron (lap steel, violina, mandolina) te nevjerojatni Charlie Sexton na solo gitari.

   Iako su mnogi očekivali da će se set lista osloniti na pjesme s fantastičnog zadnjeg albuma »Tempest«, najboljeg Dylanova uratka još od »Time Out of Mind«, to se nije dogodilo. Vidjeli smo i čuli cijelu Dylanovu karijeru, sažetu u dva i pol sata i 19 pjesama, a na internetu su se već pojavila objašnjenja kako time Dylan zapravo reklamira svoj novi box-set u kojem će Columbija ovih dana objaviti svih 35 Dylanovih studijskih albuma, no to je malo vjerojatno. Sumnjam, naime, da Dylanu setlistu diktira menadžment njegove izdavačke kuće, a jedina reklama koju smo vidjeli u Geox areni u Padovi, u kojoj je Dylan nastupio, bila je reklama za Geox cipele.

Muzička gozba

Dakle, odmah poslije »Things Have Changed« uslijedila je »She Belongs To Me« s legendarnog albuma »Bringing It All Back Home« iz šezdesetih, na kojoj je Dylan prvi put zasvirao usnu harmoniku, a zatim kotrljajući blues »Beyond Here Lies Nothin’« s albuma »Together Through Life« iz 2009.

   »What Good Am I?« s albuma »Oh Mercy« ostala je uglavnom onakva kakvom ju je Dylan s producentom tog albuma s kraja osamdesetih Danielom Lanoisom i zamislio, pulsirajuća i prostorna. Najnovije pjesme, poput »Duquesne Whistle«, »Pay In Blood«, »Scarlet Town« i »High Water (For Charley Patton)«, pretrpjele su najmanje izmjena, što je i logično, kao i one relativno novije – poput nevjerojatno dobre izvedbe »Love Sick« – što se ne može kazati i za, recimo, prilično redefinirane »Tangled Up In Blue«, »Simple Twist Of Fate«, »A Hard Rain’s A-Gonna Fall«, »All Along The Watchtower« ili »Blowin’ In The Wind«, kojom se Dylan i oprostio.

   Ni sam ne znam zašto, ali u jednom trenutku tijekom Dylanova koncerta, te prave muzičke gozbe, u kojoj su se pretapali country, blues, folk i rock and roll – »To je glazba koju sviram«, izjavio je nedavno sam Dylan – sjetio sam se pjesme »Kozmic Blues«, koju je Janis Joplin napisala netom nakon što je napustila Big Brother and the Holding Company, jedne od njezinih najintenzivnijih i najljepših pjesama. No ovdje je spominjem zbog naslova. Možda je to doista termin koji ponajbolje opisuje ono što Dylan danas radi – kozmički blues. Ili, još bolje, kozmički country-blues.