A Letter To Home

Neil Young napravio je ono što je želio, pa kud' puklo da puklo!

Marinko Krmpotić

Young je opčinjen zvukom starih folk pjevača kojeg je odlučio prezentirati kroz takozvani Voice-O-Graph, obnovljeni studio za snimanje ploča iz davne 1947. veličine telefonske govornice 



Neil Young oduvijek je radio ono što je htio ne podilazeći nikome, pa tako nastavlja i dalje. Od njegove tvrdoglavosti da stvara ono što želi on, a ne ono što je popularno, nema bolje potvrde od njegovog novog studijskog albuma koji se pod nazivom »A Letter To Home« najprije pojavio u vinilnom obliku, a krajem ovog mjeseca, točnije 27. svibnja očekujemo i de luxe CD verziju. Fanovi Younga, kao i oni skloni folk sceni prve polovice dvadesetog stoljeća (a takvih ipak nije baš previše) svakako će ga kupiti ili presnimiti, neki će biti i oduševljeni, a miran i sretan bit će i sam Young jer je napravio baš ono što je želio, pa kud’ puklo da puklo! 


  Ono čime je ovog puta Young bio opčinjen je zvuk starih folk pjevača kojeg je, u želji da ga što vjernije oponaša, odlučio, uz pomoć producenta Jacka Whitea, prezentirati kroz takozvani Voice-O-Graph, obnovljeni studio za snimanje ploča iz davne 1947. veličine telefonske govornice.  

Pucketave pjesme


Uz sve to Young je odlučio snimati sve uživo i bez posebnih dodataka (jer ih onda i nije bilo), a konačna posljedica te njegove želje je album s 11 pucketavih pjesama koje uz njegov već čuveni nazalni glas, gitaru i harmoniku nude i svu silu pratećih šumova nekadašnjih LP-ija te slabije snimke čas glasa, čas instrumenta, odnosno jednu nesavršenost kojom se želi dočarati spontanost i neposrednost pionirskog doba folk glazbe. 



Sve na ovom albumu objavljene pjesme doživjele su već brojne obrade drugih autora, a usporedba tih obrada s Youngovim stvar je ukusa. »Early Morning Rain« u verziji Boba Dylana s albuma »Selfportrait« svakako je pitkija i slušljivija od Youngove, a isto se može reći za, primjerice, Fredie Fender obradu hita »Since I Meet You« ili pak rockerski pristup Roda Stewarta baladi »Reason To Belive«. No, isto tako je nedvojbeno da »Needle of Death« djeluje bolje od originala, a gotovo isto moglo bi se reći i za »Girl From the North Country«, baladu o prvoj mladenačkoj ljubavi koja u verziji danas 68-godišnjeg Neila Younga djeluje upečatljivije no kad ju je 1969. godine izvodio 28-godišnji Dylan.





  Album nudi 11 više-manje poznatih pjesama drugih autora, a uvod u cijelu ovu retro folk priču je govorni dvominutni dio u kojem Young glumi kako se iz Voice-O-grapha telefonom javlja svojoj majci, kaže joj kako je jako voli i kako bi želio da se pomiri s ocem s kojim je rastavljena. Telefonski razgovor s majkom nastavlja se potom u pjesmi »Reason To Believe« sedmoj pjesmi, prvoj na B strani albuma u kojoj joj »otkriva« kako su on i producent Jack White otkrili niz starih dobrih pjesama koje su zajedno slušali i svirali dok je on bio dječak. Tim »razgovorom« na pola albuma otkriva nam i jedan od motiva stvaranja cijele ploče, a njegova glazbena šetnja folk prošlošću obuhvaća razdoblje od tridesetak godina i kreće se u rasponu od Ivory Joe Huntera, američkog rhytam and blues gitarista i kompozitora iz sredine pedesetih pa do Springsteenove »My Hometown« objavljene sredinom osamdesetih na albumu »Born in the U.S.A.«. 


 Zvuk prošlosti


Naravno, svaka od tih obrada ima Youngov pečat i svaka od njih djeluje vrlo starinski, što je i bio temeljni cilj, a najdojmljivije izvedbe nedvojbeno su one u kojima Young odabire pjesme koje imaju određenu emocionalnu vezu s njegovim životom. 


  Prije svega to je »Needle Of Death« škotskog folk glazbenika Berta Janscha koji je ovu pjesmu o smrtonosnoj opasnosti narkomanskog života objavio još 1966. godine, a Youngu, koji je i sam imao puno iskustva s drogom, puno je značila, pogotovo nakon što je 1972. od posljedica predoziranja umro Danny Whitten, gitarista njegovog pratećeg benda Crazy Horse. Pogođen tom smrću, za koju je i sam osjećao krivnju budući da je zbog problema s drogom otjerao Whittena iz grupe, Young je za svoj odlični album »Harvest« napisao pjesmu »The Needle and the Damage Done« koja puno duguje Janschovoj pjesmi. Ta se emocionalnost osjeti i u prvoj pjesmi koja dolazi nakon narativnog uvoda, obradi pjesme »Changes« protestnog pjevača Phila Ochsa, jednog od junaka njujorške folk scene šezdesetih godina prošlog stoljeća. Odluka da tu prekrasnu pjesmu o prolaznosti vremena i prisjećanju na mladost stavi za prvu pjesmu neposredno nakon narativnog uvodnog »razgovora« s majkom pun je pogodak kako zbog prisjećanja na majku koju je jako volio, tako i zbog činjenice da idealno odgovara temeljnoj ideji albuma, prisjećanju na prošlost, bolje rečeno mladost. U ove emocijama dobro prezentirane pjesme svakako valja ubrojiti i pjesme kanadskog folk i country pjevača Gordona Lightfoota, »Early Morning Rain« i »If You Could Only Read My Mind« kojima se Young prisjeća jednog od junaka svoje mladosti, čovjeka koji mu je u mnogočemu bio uzor.  

Iskren prema publici i sebi


Uz Lightfoota jedini koji je imao čast biti zastupljen s dvije pjesme je a Willie Nelson koji je predstavljen velikim hitovima »Crazy« i »On the Road Again«, a od legendi američkog rocka na ovom albumu obrada zastupljen je i Bob Dylan s jednom od svojih najljepših pjesama, temom »Girl From The North Country« znanom s albuma »Nashville Skyline« na kojem je izvodi u duetu s Johnnyjem Cashom. Tu je i Bruce Springsteen s pažnje vrijednom obradom pjesme »My Hometown«, kao i Don Everly iz grupe Everly Brothers s pjesmom »I Wonder If I Care As Much«. Jedine pjesme koje vrckavošću i veselošću malo odskaču su već spomenuta »Reason To Belive« Tima Hardina, te »Since I Meet You« prpošno razigrani rhytam and blues koji je Ivory Joe Hunter objavio još 1956. 


  Neil Young opet je napravio album koji će izazvati reakcije. Istina, u velikom nizu do sada objavljenih studijskih albuma (ovo je već 38!) sigurno neće imati značaj kao neki raniji albumi, ali je nedvojbeno iznova autoru poslužio da učini ono što je uvijek dosljedno radio – bude krajnje iskren prema sebi i svojoj publici.