Mi se učimo demokraciji svaki dan. Učimo i spoznajemo koja su naša građanska prava, ljudska prava, prava spolova… Učimo gdje su granice naših mogućnosti i okova koje nam nameće mentalitet kojem se s mukom pokušavamo othrvati. Ili othrvatiti…
Ima javnih osoba, među sportašima i glazbenicima, koje se uvijek prilično nasilno pita o društveno-političkim temama. Potpuno deplasirano one izražavaju svoje tanke stavove, pokazujući samo da im je mjesto isključivo na pozornici ili sportskom terenu. Mirela Priselac, poznatija kao Remi iz »Elementala«, definitivno nije jedna od njih. Ustrajno to ona pokazuje već više od desetljeća tekstovima koje piše i repa u svom bendu, ali jednako tako i javnim istupima.
Iako nismo razgovarali o aferi Huljić-Rozga i šteti koju je taj tandem nanio ženskoj emancipaciji prema popularnom Mirelinom statusu na Facebooku, ipak smo se dotaknuli i ženske emancipacije i stanja u državi i referenduma i zdravstvenog odgoja.
No direktan povod za razgovor ipak je novi album »Elementala«, pa je red da njime i započnemo.
Eto vas ponovno. Čekali smo dvije godine, ali to i nije tako puno u svijetu u kojem isključivo od glazbe malo tko može živjeti. Uostalom, gotovo ste u shemi izlaženja s novim albumom svake dvije godine. Je li vas strah kolotečine, ponavljanja?
– Nije me strah ponavljanja. Kako sami pišemo svoje tekstove, onda dobro znamo koje smo tematike obradili i iz kojeg kuta, pa kad se i zalomi slična tema, stišćemo delete gumb prije nego što pjesma zaživi. U biti, sve su tematike već negdje viđene, sve teme odsvirane, važno je sagledati stvari iz nove, svježe perspektive. Svaki put kad objavimo album, osjećam se emocionalno ispražnjeno jer uložimo puno truda i rada, ali i emocija u pjesme. Treba mi nekih mjesec i pol da se »oporavim« i onda opet nalazim motivaciju za pisanje. Hvala muzi što me do sada nije ostavljala predugo samu.
Predanost glazbi
Novi album donosi prepoznatljivi Elemental, jake, angažirane tekstove i bend koji svira, a ne statira. Što biste rekli da je novo onima koji još nisu čuli cijeli materijal?
– A to je nužnost. Takva su pravila muzičke industrije. Kad napraviš album, moraš se potruditi da dođe do slušatelja. Ja bih najradije, nakon izlaska albuma, napunila kombi i krenula na svirke, ali one su samo jedan od vidova promocije muzike. Trudim se ne iskakati iz svake paštete, već bih i sama sebi dosadila. Najdraži dio kreativnog procesa mi je kad sam sama sa sobom i kad pišem. Samoća je lijep odmak od oka javnosti, nikome ne moram odgovarati, a papir trpi sve. Nakon toga, probe s bendom, kad sve te ideje prodišu, kad vidiš je li to što si sam pisao čemu ili se opet vraćaš osami i pisanju. Snimanje je najmukotrpniji dio procesa jer nisam studijski gangster, draže mi je biti na suncu nego snimati u podrumu, ali eto. A koncerti, putovanja, to je avantura. Život iz kofera ima i svojih prednosti, nigdje se ne zadržavaš dovoljno dugo da se zasitiš. Nama koji smo slobodnijeg duha to savršeno odgovara.
– Mislim da je osim novih pjesama nova i naša motivacija da »grizemo«. Zbilja smo predani svojoj muzici i želimo da slušatelji osjete naša razmišljanja, rime i rifove koje smo stvarali od posljednjeg albuma. Mislim da smo napravili zaokruženu cjelinu, a ne skup singlova, tematike su od emocionalnih do politički angažiranih. Pišemo o temama koje nas muče kao male ljude, od svakodnevice do preživljavanja do prvog u mjesecu. Situacija u državi nije bajna, realistični smo u tekstovima, ali smo ipak htjeli naglasiti da je sve to dio života i da će sve biti u redu. Ljudi svašta mogu preživjeti, neki put nismo ni svjesni svoje snage ili instinkta za preživljavanjem. Zato smo za ime albuma odabrali rečenicu »U redu je«. I usponi i padovi, sve je to u redu.
Angažiranost u tekstovima pobrojava neke od neuralgičnih točaka našeg društva, poput grešaka establišmenta, korupcije, šovinizama svih vrsta, ali ide i prema emancipaciji žene, pravu na šansu i dostojanstvo. Gdje smo mi u Hrvatskoj, pa i šire na Balkanu na tom putu?
Sto i jedan razlog
Ali u pjesmi »Sto jedan razlog« pobrojavate razloge za odlazak i nalazite samo jedan za ostanak. Je li doista samo ljubav ono zbog čega se ostaje na mjestu na kojem nije dobro?
– Nije samo ljubav, ali svakako će nam srce više zatitrati ako iza sebe ostavljamo nekog koga volimo. »Sto jedan razlog« smo napisali razmišljajući o »otvaranju granica« o kojem svi bruje, o tome da će mladi moći aplicirati za poslove u većini zemalja EU. Ali »Sto jedan razlog« u prenesenom značenju može se gledati i kao pjesma o ostajanju u lošim vezama, lošim prijateljstvima… To su situacije u kojima nam ponekad nedostaje hrabrosti da ugasimo nešto što nas više tlači nego ispunjava, često zbog straha da nećemo naći ljubav ili da ćemo ostati sami. Mislim da smo mi kao nacija zapravo narod koji je, kroz povijest, često odlazio u tuđinu, trbuhom za kruhom. Možda se isti scenarij dogodi i ulaskom u EU, možda nas čeka još jedan odljev mozgova.
Kad smo već kod toga kako nam je: Andrea Zlatar dodjeljuje Oliveru Stoneu izmišljenu nagradu na Subversive film festivalu, a John Lydon dobiva, hm, izmišljenog Porina uoči dolaska u Hrvatsku. Je li baš sve otišlo kvragu ili je tako oduvijek bilo?
– Shvatila sam da kao nacija imamo tendenciju k tome da se želimo svima svidjeti. Vrlo rijetko imamo onaj »ma boli nas k*** što drugi misle« moment. Možda zato podilazimo kada ne bismo trebali… Nagrade su lijepa potvrda nečijem radu, ali mislim da ih nitko ne smatra previše važnom evaluacijom rada. Osim ako ne govorimo o ego-manijacima koji svaki dan brišu prašinu sa svojih kipića, a to je više slučaj za neku psihološku studiju nego za ovaj intervju, hehe.
Ako ipak ima neke nade za nas, što je s prvim narodnim referendumom koji će se najvjerojatnije provesti u ime obitelji?
Vjera u ljude
Znači da bi vlast prema tome trebala zauzeti čvrsti stav, usprotiviti se volji naroda ili bi ipak treba poštivati demokratske tekovine pa makar one prouzročile civilizacijski korak nazad? Koliko je to opasno i što to može govoriti o budućim referendumima i participativnoj demokraciji uopće?
– Vlast bi uvijek trebala podržati volju naroda, ali ja nažalost više ne vjerujem da ijedna vlast radi u korist naroda. Malo sam izgubila vjeru u onu »pustite da institucije rade svoj posao« jer su malo toga učinile, barem prema nekim mojim mjerilima i promatranjima. Na osobnoj razini, vjerujem u ljude, a ne u institucije. Koliko sam upućena, državne referendume smo u Hrvatskoj imali 1991. i sad nedavno, o ulasku u EU. Čini mi se da referendum kao mehanizam odlučivanja ni jednoj vlasti nije mio, pa baš ne bih rekla da će ih u budućnosti biti više. Po meni, ključ je u lokalnom djelovanju. Na lokalnoj razini je glas naroda jači, a i letargija je manja. Barem malo.
Ustavni sud procijenio je da nije poštovana procedura pri uvođenju zdravstvenog odgoja u škole. Je li to Jovanovićev gaf ili su stvari složenije? Kako će po vašem sudu završiti ta priča?
Zasićenje politikom
Prvi krug lokalnih izbora pokazao je da ljudi nisu pretjerano skloni promjenama, koliko god im išlo loše. Doduše, Kerum je u Splitu senzacionalno otpao, ali sve u svemu mnoge iste face nam se smiješe još četiri godine. Kako to objašnjavate?
– Došlo je do zasićenja politikom i izborima. Na svaki pogrešan korak bilo koje vlade koju smo do sada imali, oporba je zazivala raspuštanje i nove izbore. To je kao u onoj priči s dječakom koji je vikao »Ide vuk«, a vuka nigdje. Kad je zbilja vuk došao, više ga nitko nije slušao niti mu se odazvao. Plaše nas izborima, prijete na svakom koraku, svakodnevno zatrpavaju medije svakim potezom vlade, pa onda evo i pala je cijena benzina za 0,2 lipe, pa je opet narasla, korak naprijed, dva unatrag, napunite aute, ljudi, evo, možda bude i smak svijeta… I što se dogodilo? Ljudi su jednostavno prestali mariti. Bore se za svoje puko preživljavanje i viču na televizor. I zato ne izlazimo na izbore. Jer koja god da struktura dođe na vlast, prvo će strpati u svoj džep. Mi smo im posve nebitni.
Ajmo na malo lakše teme. Što ste zadnje genijalno pročitali ili pogledali od stvari koje ste prevodili?
– Trenutno sam u fazi čitanja svih Ferićevih romana i kratkih priča i poezije Arsena Dedića. Ne gledam više televiziju pa imam vremena za čitanje i za sebe. Pratim vijesti preko interneta, neovisnih portala ili stranih agencija. Što se tiče filma, tu debelo kaskam za trendovima. Prije neki dan sam gledala The Artist. Toplo preporučujem.
Možeš li zamisliti Elemental za 20 godina ili sebe na sceni?
– Mogu, zašto ne? Volim to čime se bavim, to mi je život, sama sam odabrala taj put. Možda je bolje pitanje može li scena zamisliti mene za 20 g, haha! Istražujem nove žanrove, uzimam i dodajem to svom izričaju, tko zna kamo će me put odnijeti. Znam da u životu nema previše garancija, ali želim se baviti glazbom i pisanjem, mislim da bez toga više ne bih ni mogla.
