Mile Kekin: Umorio sam se od silne društvene angažiranosti

Sad imam osjećaj da svaki bend želi biti angažiran. I sad kad već i svaka domaćica zna da je država korumpirana, da ja budem još jedan koji će govoriti: Ako ste zaboravili, političari su stvarno korumpirani, stvarno smo u šupku svijeta i klerofašisti su svuda oko nas?

Hladno pivo je jedan od dugovječnijih bendova na ovim prostorima. Impresivnim koncertom na Jarunu 2008. godine ispred više od 20.000 ljudi obilježili su 20 godina karijere, ali nisu na tome stali. Imaju novi album, turneja koja ga prati u punom je zamahu, a još se jedan vrhunac benda očekuje na velikom koncertu u zagrebačkoj Areni 7. listopada ove godine.   Milu Kekina pak se često poistovjećuje s bendom. Ovaj rođeni frontmen, iako su mu mnogi predviđali kratku karijeru pjevača, tijekom godina razvio je poseban, autoironični pristup životu s kojim se očito mogu poistovjetiti i fanovi koji su zajedno s Pivom odrasli, ali i oni novi, klinci koji i dalje hrle na njihove koncerte, sad možda nešto manje punkerske, ali još uvijek žestoke i muzički angažirane. S Kekinom razgovaramo uoči njegova odlaska u London na koncert Toma Waitsa koji to zapravo nije. Pitamo ga o čemu je zapravo riječ. 

  – To je stvarno priča za otvoriti razgovor. Prije dva-tri tjedna išli smo na svirku i u kombiju je netko vrisnuo, jer znaju da sam lud za Waitsom, da na jednom portalu pišu da Waits svira u Londonu. I ja odmah na telefon zovem ženu, koja je isto veliki fan, i ona uspije preko prijateljice kupiti karte, i to navodno dvije predzadnje. Naravno, oduševljenje u kombiju. Onda smo se namučili riješiti avion, ali i to uspije. Ali onda dođem doma i isprintam tu kartu s neta i nešto mi je čudno u toj cijeloj priči – koncert se zove Rain Dogs Revisited, a Rain Dogs mi je možda i njegov najdraži album, ali malo me zbunilo što na popisu silnih muzičara koji će nastupiti nisam vidio ime Toma Waitsa. I onda sam skužio, nakon što sam malo prosurfao netom, da će to biti svi ljudi koji su svirali s njim, ali njega neće biti, možda će biti na svojoj farmi u Americi gdje živi sa svoje troje djece. Onako si mislim, pa brate mili da sam kao stara iskusnjara popušio tu foru, to je čisto da nismo mi izmislili tu prevaru na brzinu. I tako ja idem na pozdrav Waitsu.   

Efikasan internet

Jeste li zadovoljni prijemom novog albuma kod publike? Sad je već nekoliko mjeseci vani.

– Zadovoljni smo, zadovoljni, i pogotovo smo primijetili jedan fenomen da više nema razlike gdje sviramo, u Zagrebu, Podgorici ili Nišu – istog trenutka kad je album izašao publika je znala i tekstove i sve. Taj internet tako efikasno radi da nemaš više kašnjenja.

Dobro, istog trenutka kad je album izašao, a i prije, bio je već na YouTubeu.

– Istina, ali ne mogu se načuditi, tjedan dana od izlaska albuma svirali smo u Banjoj Luci i svi su znali tekstove. Prvi put sam na ovom albumu vidio da je to tako uzelo maha, što je dobro za koncerte, ali nije za izdavače.

Fina obrada na osami

  Kako danas, nakon više od 20 godina bavljenja glazbom, pristupate novom albumu? Je li to korporacijska priča, sjednete raditi, nabacujete ideje za one kojima se želite obratiti ili čekate inspiraciju?

  – Mi u principu kao bend nismo puno mijenjali način pravljenja albuma. Uvijek je to ispočetka malo kantautorski, ja doma s gitarom radim to dosta dugo dok nisam skroz zadovoljan stihovima i melodijom i najčešće donesem i jedno i drugo. Ponekad se dogodi da dofuram samo tekst, u ovom slučaju to je bilo s dvije-tri pjesme, pa kažem dečkima da pokušaju nešto napraviti. Onda se povučemo na neku osamu, ali tek kad je album već skoro gotov. Tamo idemo na finu obradu, brušenje, dotjerivanje vokala i rad oko aranžmana s producentom. Kad radimo novi album pokušavamo što manje kontaktirati s vanjskim svijetom, nije da snimimo dvije pjesme pa ih pustimo pa pitamo za mišljenje. S vremenom naravno pritisak je sve veći, jer napravio si uspješne albume pa i sam sebi možeš zakomplicirati život, što nije dobro. Ali kad se nešto nama sviđa, onda je to u principu donekle sigurno.

  Punk je oduvijek bio društveno angažiran, Hladno pivo također, čak ste jednom osvojili i nagradu za zaštitu i promicanje ljudskih prava. Što je za vas danas društvena angažiranost?

 – Mi smo na albumu »Pobjeda« bili jako društveno angažirani, pozivali ljude da ne glasaju za HDZ, imali smo tada i dosta pjesama protiv skinheadsa, nasilja, a onda se pojavila hrpa angažiranih bendova. Sad imam osjećaj da svaki bend želi biti angažiran, pa sam se malo umorio od te silne angažiranosti. I sad kad već i svaka domaćica zna da je država korumpirana, da su političari mahom korumpirani, više ne znam gdje je tu funkcija umjetnika, ili što je moj zadatak, da budem još jedan koji će govoriti: Ako ste zaboravili, političari su stvarno korumpirani, stvarno smo u šupku svijeta i klerofašisti su svuda oko nas? Ne znam koliko to ima smisla, pa onda i zato na ovom albumu ima manje takvih pjesama.   

Suradnje i sponzori

  Je li možda i to jedan od razloga zašto ste prestali pisati blog na T-portalu?

  – Ne, taj sam blog pisao dvije godine i to je ako se ne varam treći put da se rastajemo (smijeh). Volim pisati dok imam osjećaj da imam nešto za dati, onda obično nazovem ja ili nazovu oni, ovaj put sam to bio ja, i to je to. Ali bili su divni poslodavci i ja o toj krupnoj korporaciji mogu reći samo najbolje.

  Znači li ovo da su vam oni novi sponzori?

  – Ne (smijeh), nego naša suradnja je bila stvarno OK, nikad me nisu pitali o čemu ću pisati ili me cenzurirali.

  Pobojao sam se da ste se krivom zamjerili u posljednjem blogu. Naime, ako ne računamo oproštajnu kolumnu, u zadnjoj ste prilično oštro nasrnuli na Tomu Horvatinčića, odnosno na konzumerizam koji je sam sebi dovoljan dok radnice Kamenskog mogu samo buljiti kroz izloge.

  – Ne, na žalost nije me Tomo sutradan nazvao. Iskreno rečeno mislim da gospodina Tomu iskreno zaboli za Mileta Kekina, a pogotovo kompaniju T-Com također.

  O sponzorima. Koliko su vam po vašem mišljenju oni naštetili imidžu?

  – Mislim da sa svakim sponzorom prodaješ dio, neću reći duše nego imidža, jer radi se o tome da tebe sponzor iskorištava, on se naslanja na tvoj imidž. Opet s druge strane, ne znam kako bi ti isti fanovi koji nam prigovaraju sponzore reagirali da ulaznice na koncert moraju platiti 300 kuna. Vjerojatno bi onda tek vrisnuli kakav je to bend. Ali onda bi im trebalo objasniti npr. da kad radiš veliki koncert, evo Arena Zagreb košta 180.000 kuna plus PDV, pa razglas vjerojatno isto toliko, pa kad sve zbrojiš dođeš do impozatne cifre u kojoj se ne možeš pokriti s cijenom od 100 kuna. To mogu pokriti Lady Gaga i Rammstein, koji imaju 300 – 400 kuna ulaznice. Zbog tog jaza moraš imati sponzora. Sad, s druge strane, da li je nama uopće potrebna Arena, da li bi se mogli držati malih klubova i sl… Ali meni predstavlja izazov bilo što novo. Evo sad mi je izazov otići na Harteru, gdje nismo svirali. Mislim sviramo već 20 godina, svirali smo svaki klub u Zagrebu po dva puta, a jako je bitno u ovom poslu izbjegavanje rutine. Zato i jesmo napravili Jarun za 20 godina svirke.   

Radijski eter

Može li Arena biti »jača« od Jaruna?

  – Netko je dobro rekao da muzičare ne treba izjednačavati s Blankom Vlašić. Mi ne preskačemo letvice, nije to smisao cijele priče. Ugođaj, kompletna zvučna slika, sve je drukčije kad sviraš open air ili kad imaš kontrolirane uvjete i rasvjete i zvuka i sl. Nitko se neće ovaj put požaliti da nije bilo WC-a, pive i sl. I super je da grad ima Arenu, iako je bilo bar 10-ak infrastrukturno važnijih ulaganja, ali kad je već ovdje, onda ajmo je iskoristiti.

Turneja dodvoravanja

Ajmo na novi album, odnosno na pripadajuću mu turneju koja je debelo već u toku. Kako to ide, koliko ste bukirani?

– Već smo odradili 30-ak koncerata po regiji od te turneje koju smo maštovito nazvali »Dodvoravanje«, odnosno Deda ju je nazvao tako jer smo se prije dvorana, koje dolaze na jesen, odlučili dodvoriti i uvući u guzicu što više naših potencijalnih potrošača, našoj target grupi (smijeh). Sad je još na rasporedu Hartera, pa Murter, i još puno gradova koji se mogu naći na našem sajtu, ali prvi put ćemo recimo svirati nekoliko koncerata u Poljskoj, prvi put ćemo svirati skijališta…

Skijališta?

– Hladno pivo i Dubioza kolektiv na skijalištima, u Francuskoj. Eto to je još jedan čavao u lijes punk rocka koji ćemo mi zabiti. To je negdje u prvom mjesecu, ali to je užasno zanimljivo. Nikad nismo mislili da ćemo s ovom muzikom doći tako visoko. Bukvalno.

Simfonijski orkestar

Osobno mi se čini da na posljednjem albumu nema nekih radikalnijih odmaka od dosadašnjeg rada. Naslućuje li ipak bend neku promjenu u budućnosti?

– To je zanimljivo, nekima se uvijek premalo mijenjaš, a nekima si se previše promijenio. Gle, ja definitivno imam potrebu iskočiti iz žanrovskog okvira, pa malo koketiram sa surfom, etnom, ali naš bazični zvuk jest punk rock – žestoka, distorzirana gitara, i to je ono, iako ljudi govore da nismo više punk, to je još uvijek taj neki gitaristički rock. Ali ja bih volio da možda već i sljedeći album izdamo npr. sa simfonijskim orkestrom, sa klapama, ili jedan akustični album, zašto ne, nisam zatvoren za to, a mislim da nije bi bend. Ali trenutno mi paše i ovako.

   Čini se kao da je ovaj zadnji album jako dobro prošao na radiopostajama. Svugdje se pušta, čak i na nekim stanicama na kojima se Pivo ne očekuje. Je li to bila neka organizirana blitzkrieg akcija ili što?

– Iskreno, nismo nikom platili da se ta pjesma pušta. Ja sam se čak raspitivao kod našeg izdavača imaju li neki budžet za to, ali oni su mi rekli da nemaju i da ih zaboli za to, njima je samo bitno da se CD prodaje. Nama se to prvi put dogodilo s »Politikom«, valjda u jednom trenutku pogodiš da se najjačim urednicima pjesma svidi, ali mi nismo krivi za to. 

 Kako općenito doživljavate radijski eter? Stojedinica je desetkovana, a urbane radiopostaje se pretvaraju u plejliste 100-tinjak hitova.

  – Definitivno su strašne te McDonalds stanice, ali ja se nadam da kad budu sve jedna do druge iste, da će se onda dogovoditi reakcija slušatelja koji će takvim stanicama okrenuti leđa, tražiti nekoga da ih bocne nekom drugom pjesmom. Ovo što se sad događa ovdje desilo se već na zapadu, ali on je dovoljno velik da ima mjesta i za drugačije ukuse. Kod nas to na žalost nije slučaj.

  Ali jeste li vi svojedobno odbili nastupiti na onom planiranom koncertu za spas Radija 101? O čemu se tad radilo?

  – Mi smo za Stojedinicu svirali sto puta, na rođendanima i sl., a ovo zadnje što su nas zvali, to je bilo prije godinu dana. Krenulo je od bivše Uprave ako se ne varam, kad su onim u tom nekom očajničkom pokušaju da spase stvari zvali nas i TBF i još par bendova. Ali onda smo im objasnili da njihova računica ne drži vodu i taman da sviramo za džabe da to neće imati taj efekt koji oni očekuju, jer to je bilo i prije našeg zadnjeg albuma i prije zadnjeg albuma TBF-a, koji je sad izašao, pa smo rekli da nema šanse da će prodati toliko ulaznica koliko se nadaju. Mi smo bili odsvirali i Jarun i prije toga sve veće dvorane, kao i TBF, i onda smo im to objasnili pa su odustali. I oni su shvatili, pa nije bilo više ni priče oko toga. Bila je to jedna od tih ideja koja nije uspjela.      

Privatni život

  Ima jedna zanimljiva stvar. Osim što uspješno odvajate privatni i poslovni život, mislim ovdje na medije, vi zapravo, ako se ne varam, na ovom novom albumu ni jednu pjesmu nisi napisao o sinu Viti?

  – Ne, nisam (smijeh).

  Nije dovoljno inspirativno ili se trošite na drugim razinama?

  – Imam averziju prema miješanju privatnog i poslovnog, ali vjerojatno će nastati pjesma o mojem djetetu, mojoj ženi, ali tad ih neću imenovati, tako da će to biti nešto što će biti moguće preslikati u svačiji život. Tih stvari se jako pazim, ako ću se latiti takvih tema jako dobro ću paziti da imaju univerzalnu vrijednost.

  Ali je li jedan takav uredan građanski brak, gdje sve štima, malo bed za imidž rock zvijezde?

  – Vjerojatno je, ali ovdje opet moram reći da živimo u maloj sredini i da nemaš nekog imidž savjetnika koji će ti dati pametan savjet kakav bicikl voziti kroz grad. Da li ti je pametno voziti ženski bicikl s dječjim sjedalom ako misliš privući mladog fana do 18 godina, ali ja recimo ne znam ništa o privatnom životu Toma Waitsa. Čuo sam da živi na nekoj frami sa ženom i troje djece, ali ja o tome ni ne razmišljam kad slušam njegov zadnji album. Pitaj bilo koga kako je njegov bračni život utjecao na rad na zadnjem albumu i mislim da bi svatko samo odmahnuo glavom i rekao nikako, možda je još i bolje i luđe pjesme napravio nego prije. Ja znam puno ljudi koji žive neurednim rockerskim životom, a ne znaju napisati dobru pjesmu. Ima i puno ljudi koji su bili u ratu pa ne mogu napisati priču o tome, a ima ljudi koji nisu, pa mogu. Nije to uvijek povezano.      

Svi neurotični

  Jeste li s bendom postigli sve što ste željeli ili ima toga još?

  – Pa zapravo ne znam ni jedan domaći bend koji ima 10 dobrih albuma. Evo probaj se i ti sjetiti.

  Ali nema ih ni Iggy Pop.

  – Ali možda da si to postavimo. Da imamo 10 solidnih albuma, da se ni jednog ne moraš sramiti. Da budemo dakle prvi hrvatski bend koji je to ostvario.

   A ima li za to šanse što se međuljudskih odnosa tiče? Bili ste klinci, sada starite zajedno, kako to funkcionira?

  – Mi smo užasno živčan bend. Naše opće stanje je uvijek malo u crvenom. Svi smo neurotični. Ali kad jedan misli da će se svijet raspasti, da to nema smisla, onda ga ostala trojica drže na zemlji. Puno se svađamo, psujemo i šaljemo u rodno mjesto, ali sve to radimo iza zatvorenih vrata i nemamo potrebu time opterećivati naše fanove. To se događa u našem kombiju ili garaži i nemamo problema priznati da si nekad jako znamo ići na živce, ali to i dalje nekako funkcionira, i dalje kad se nađemo i radimo nove pjesme događa se kemija. Ja donesem npr. tekst pjesme Pravo ja, a Zoki i Šoki počnu svirati neku temu otprve koja se super uklopi. I dok se to događa mislim da bend ima smisla. Bit će problem ako se ne budemo više kužili ni privatno niti muzički, onda to više neće imati smisla.

  A privatno? Jeste li postigli cilj? Živite od glazbe, urednim građanskim životo. Je li to to?

  – Ne mogu reći da sam nezadovoljan, mislim da bi bilo nezahvalno, ali ima još puno toga. Kao prvo, možda će zvučati kao fraza, ali uvijek imam to neko nezadovoljstvo u sebi, kao, nije to još to, ali to me gura, imam taj drajv i kreativnu energiju, životni nemir, tako da ne znam jesam li našao svoju palmu ispod koje ću ostati ležati zadovoljno do kraja života, apsolutno imam još puno ideja i stvari koje bih htio realizirati, što s bendom a što sam. Sanjam o tome, možda, jednog dana napisati neku knjigu, gdje neću uzimati u obzir čitatelja, za razliku od pisanja blogova, nego ću pisati iz svoje duše, oslobođen tih kratkih i po mogućnosti zabavnih formi kakav jest blog, možda zbirku pjesama…

  Nećete valjda kao Johny Štulić početi prevoditi stare Grke?

  – Pa možda i to (smijeh). Taj iskorak u nešto što više služi za samoterapiju nego da se nekome svidi. Sve me to privlači i zato neću biti skroz zadovoljan dok to ne ostvarim.