Od punka do šansone, preko različitih likova i njihovih životnih situacija, Mile Kekin na novom albumu »PUN.K« nastavlja širiti prostor svojeg autorskog izraza.

Četrnaest pjesama nastalo je u suradnji s gitaristom i producentom Markom Mrakovčićem, a pridružili su im se Darko Rundek, Gino iz Kultur Shocka i Rade Šerbedžija.

Premda stilski raznolik, album se i samom Kekinu pri prvom cjelovitom preslušavanju učinio iznenađujuće kompaktnim. Povodom novog izdanja razgovarali smo o tome što mu danas znači punk, kako piše iz perspektive likova koji mu nisu nužno bliski i zašto je ponekad najteže zvučati iskreno, bez ironijskog odmaka.

Govori i o radu u studiju, odnosu s publikom te pisanju kao prostoru u kojem, barem dok pjesma nastaje, nema ni kritike ni vanjskog svijeta. Riječka promocija albuma bit će ovog petka u Pogonu na Sušaku.

Taština pred vratima

Što vam je danas punk, nakon svih ovih godina? Je li vam se promijenilo razumijevanje toga protiv čega se vrijedi buniti, ali i vlastitog mjesta u toj priči?

– Punk je najkraći put između srca i jezika. Kratko i jasno reci što imaš i nemoj previše okolišati. To bi bila moja današnja definicija.

Sutra ću vjerojatno reći nešto sasvim drugo, kao i svaki put kad pričam o glazbi. Pjesme pišem iz potrebe da sebi objasnim što se događa meni i svima nama.

Ono što danas radim teško bi moglo stati u strogo definirane punk okvire. Ima tu svega, od punka do šansone. S godinama se sve manje zamaram stilom, a više mi je važno da kažem što mislim.

Kad danas pišete o društvu, što vam je teže: pronaći nešto što već niste rekli ili pronaći način da to čuju i ljudi koji se s vama ne slažu? Razmišljate li o tome kome se obraćate?

– Nikada. Ne smiješ razmišljati o slušatelju jer ne znaš ništa o njemu: ni koliko ima godina, ni gdje živi, ima li para ili nema, je li oženjen, ima li djecu, auto, kredit, sluha, ni što uopće inače sluša.

Ne postoji prototip slušatelja pa da točno znaš kome se obraćaš. Pišeš za sebe i nadaš se da će se netko pronaći u pjesmi. Najljepši je osjećaj kad si u četiri oka s novom pjesmom i zadovoljan njome.

Mile Kekin / Foto Press

Kako izgleda trenutak kad vam Marko Mrakovčić predloži nešto što sami nikad ne biste napravili? Možete li se sjetiti neke pjesme s ovog albuma oko koje ste morali popustiti – i je li vam poslije bilo drago?

– To i jest smisao rada s nekim: da ti predloži nešto što ti nikad ne bi palo na pamet. Prvo i najvažnije za svakog glazbenika jest da ostavi taštinu pred vratima.

Mark i ja proveli smo stotine sati u studiju prije nego što smo bili zadovoljni. Na putu do gotove pjesme puno pričamo, smijemo se, frustriramo se i na kraju pozovemo bend pa finiširamo zajedno. A ponekad se nađemo i odemo na pivu jer nam se ne da raditi.

Razgovor s pjesmom

Rekli ste da volite kroz album pokazati glavnog lika u različitim životnim situacijama. Koliko tom liku dopuštate da bude nedosljedan, neugodan ili jednostavno u krivu? Morate li ga razumjeti da biste mu dali glas?

– Glavni lik ne moram uvijek biti ja. Ne pišem samo iz sebe, nego volim ući u kožu drugih, kao u pjesmama »Šamar«, »Firma« ili »Ljetni hit«.

Po tome je pisanje pjesama slično glumi. Najvažnije je da ti publika vjeruje, zato je važno koristiti detalje. Puno je jednostavnije ako možeš izgraditi neki odnos s likom pa taman bio i gad koji šamara slabije od sebe.

Ljudi vas slušaju desetljećima i mnogi imaju prilično jasnu sliku o tome tko ste. Osjećate li da vas ta bliskost s publikom ponekad ograničava? Što vam je danas najteže pokazati o sebi kroz pjesmu?

– Najteže je zvučati iskreno, bez ironijskog odmaka, i reći naprosto što ti leži na duši. Ako još uspiješ zvučati autentično, onda si napravio posao.

Uvijek se sjetim Azrine pjesme »Ako znaš bilo što«. Stihovi »Ne znam što da radim sa sobom, na što misli da bacim pa stvaram polako pjesmu o tebi« toliko su jednostavni i direktni da automatski razoružaju slušatelja od prve minute.

Ne mislim da me bliskost s publikom ograničava, znamo se već neko vrijeme. Na publici je da ima očekivanja, a na meni da je ponekad iznenadim kako bi nam veza ostala svježa.

Kad se vaše ime pojavljuje i izvan glazbenih rubrika, publika pjesmama može prilaziti s već gotovim zaključcima. Mijenja li vam to način pisanja ili barem razmišljate o tome kako bi se neki stih mogao čitati?

– Kad pišem, vodim razgovor isključivo s pjesmom. Nikoga tada nema u sobi osim mene i nje. Nema publike, kritike ni vanjskog svijeta.

U tome i jest ljepota pisanja. A što će poslije biti i kako će se tumačiti, to više nije na meni, pa zašto da se time zamaram?

Naglašeno značenje

Na albumu gostuju Rundek, Gino iz Kultur Shocka i Šerbedžija, tri vrlo prepoznatljiva glasa. Što ste u svojim pjesmama čuli tek kad su ih oni otpjevali? Je li vam netko od njih promijenio i značenje onoga što ste napisali?

– Nitko nije promijenio značenje, prije bih rekao da su ga naglasili. Kad Gino, koji je prije tridesetak godina otišao iz Sarajeva živjeti u Seattle, zapjeva, to pjesmi daje dodatnu težinu.

Isto tako Rade donese neku patinu kada pjeva o životnim tegobama. Rundek je pjesmi donio neki alt-country osjećaj. Ne tražim da gosti mijenjaju značenje, već da obogate pjesmu svojom interpretacijom i, ako hoćeš, životopisom.

Nakon toliko napisanih pjesama, po čemu prepoznate da ste napravili nešto što od sebe još niste čuli? Postoji li na ovom albumu trenutak u kojem ste se uspjeli iznenaditi?

– Radio sam na ovom albumu dvije godine pa me teško nešto baš moglo iznenaditi. Ipak, kad sam ga prvi put poslušao od početka do kraja, iznenadilo me koliko mi se učinio kompaktnim, bez obzira na to što je stilski jako raznolik.