A ako živi i dalje, zašto bend najavljuje razlaz?
Za par mjeseci ću napuniti 54 godine, tijelo mi govori da stanem
– Sve stvari koje nešto znače moraju imati početak, sredinu i kraj, kao najdraža knjiga. Tako da kad dođeš do kraja, ostaneš preplavljen dojmovima, emocijama. Ako se knjiga nastavlja i dalje i dalje i dalje, ako nakon klimaksa prijeđe u razvodnjavanje… e, ne bih htio vidjeti da se to dogodi s Faithlessom – tako Maxi Jazz pred novinarima službeno objašnjava prošlotjednu objavu raspada benda koji je u petnaest godina dostojno branio naslov jednoga od vodećih projekata u elektronskoj glazbi.
Nije ovo život za 54-godišnjaka
Maxi Jazz je umoran, tek ovako izbliza vidi se da su godine ipak ostavile traga na njemu, vidi se to po borama oko očiju i ustiju, i po tromim kapcima.
– Pogledaj oko sebe, ovaj autobus. Ovo je moja kuća. Spavam gore na katu, usred noći me probudi drndanje i nemam blagog pojma gdje sam. U posljednjih godinu dana prošli smo 100 tisuća milja. Jedan krug oko Zemlje je 30 tisuća milja, znači mi smo komotno triput okružili planetu u ovom busu. Probaj ti tako, hajde. Nije lako, čovječe, kaže pa posegne za tabletama koje mu je donijela asistentica. Žali se da ga boli glava i da se, uopće, večeras osjeća loše.
Iz onog zapanjujuće energičnog nastupa maloprije u dvorani Doma sportova to se ni po čemu nije dalo naslutiti.
– Za par mjeseci ću napuniti 54 godine, tijelo mi govori da stanem, ove godine smo prvi put morali otkazati nastup zbog moje bolesti. Evo na primjer, večeras: već tri sata pijem i pušim, pere me adrenalin, već vidim da mi neće biti lako zaspati. Sutra u Budimpešti čeka me opet to isto. Sve i da sam najzdraviji, nije ovo život za 54-godišnjaka. Moram stati, to ti je to – zaključuje.
Nastavit će surađivati s Rollom i Sister Bliss, nastavit će raditi glazbu, ali sve »u sitno«
Mnogi su skloni poistovjetiti Faithless s plesnim hitovima poput »Insomnia« i »God is a DJ«. Ipak, oni koji bolje poznaju njihov opus znaju da ima još i da su možda najvrednija njihova ostvarenja ona koja se na radiju rijetko čuju. Najmoćnije su možda njihove socijalno angažirane pjesme, poput »In the End« s albuma »No Roots« ili »Bombs« s »To All New Arrivals« – istovremeno i razorne i nježne, govore protiv rata i opresivnog kapitalizma, a uvijek bez patetike, uvijek s puno humanosti i skoro sestrinske topline, dijametralno suprotno od onih nabrijanih reperskih hate-pjesama u kojima se o društvenoj nepravdi govori cinično, sarkastično i/ili ironično.
Za mir se mora boriti
Mislim da se za mir mora boriti, a prva linija fronte je tvoje vlastito biće.
Kad ga pitam misli li da je danas, u ovakvom društvu, obaveza umjetnika govoriti o politici i socijalnoj nepravdi, odgovara s »tisuću puta da!«
– Obaveza umjetnika je govoriti istinu, to je ideja s kojom sam odrastao, sjećam se protestnih pjesama iz šezdesetih, kad su Bob Dylan i reggae glazbenici pjevali o nepravdama, traumama, poplavama, korupciji u politici… Takve stvari baš i ne čujem u posljednjih dvadesetak godina, svi nešto pjevuše »baby, baby, baby, volim te«. Neki iz eskapizma, neki zato jer su taoci izdavačkih ugovora, u šaci ih drže ljudi koji će doći i reći »Odlična pjesma, dečki, ali ne možemo je prodati, vraćajte se natrag na ‘baby, baby, baby«. Mnogi bendovi imaju taj problem, ucijenjeni su komercijalom, to je pravi zatvor.
Maxijeve maksime
Ali, što fali dobroj ljubavnoj pjesmi? Pa i Faithless ima nekoliko sjajnih, kao »Miss you Less, See you More« ili »We Come 1«.
– Nemam ja ništa protiv dobre ljubavne pjesme. Ali, kad pišem kako stvarno volim tu nekakvu ženu, istovremeno razmišljam i o tome kako sam istinski zgađen načinom na koji ovo društvo pravi okvir za tu ljubav, okvir za naše živote.
Sister Bliss je u jednom intervjuu govorila o »Maxijevim maksimama«; to su lajtmotivi u njegovim tekstovima, kratke i efektne gnomične rečenice i sintagme koje iskrsavaju, u različitim varijantama, kroz cijeli album, ponavljaju se u više pjesama. Značenjski, sve bi se dale svesti na poruku uzajamnog uvažavanja i ljubavi. Skoro pa bi se moglo reći da je Faithless bend duhovne glazbe.
– Imam poruku, svatko tko nešto stvara ima poruku. Poruka je jednostavna. Komplicirano je pronaći kanale da poruku proguraš do publike. Jer, ruku na srce, ljudi se ne razumiju. Netko iz druge kulture, s drugog kraja svijeta, ne razumije zašto je tebi nešto važno, ne razumije što ti hoćeš, dijele nas različiti sistemi života, religije, stavova. Moraš stalno ponavljati isto, na različite načine, pa će poruka prodrijeti tamo gdje treba. To je kao roditeljstvo: stalno drviš jedno te isto, govoriš da treba prati ruke nakon jela, godinama to ponavljaš i već si i samom sebi zamoran, ali kad klinac napuni deset godina, vidiš da si poruku prenio i da on vjeruje da ruke treba prati nakon jela, i nimalo ne dvoji o tome.
Je li Maxi Jazz roditelj? Nije, ali kompenzira s publikom.
– Kako reći djetetu da je divno? Tako da mu to stalno govoriš, svaki dan. To je ono što ja radim, svaki dan govorim ljudima da su divni, da su fantastični, na tisuću različitih načina, to je moja poruka. I jednog dana će u to povjerovati, kaže Maxi, dječački okrene šiltericu prema natrag i samouvjereno se zavali u sjedalo.