Jedanaesti studijski album jedinstveni bend na hrvatskoj rock sceni, Gustafi najavili su singlom „Za ljubav se ne moli“ kojom poručuju „Ljubav je sve, kad jedna prođe, druga rađa se“, za razliku od njihovih pjesama koje su neprolazne, a neke već 35 godina izazivaju oduševljenje gdje god se slušale. O svemu tome razgovaramo s autorom tekstova i glazbe, neprikosnovenim sinonimom benda Edijem Maružinom.

Svoj jedanaesti studijski album predstavili ste kao kompleksan, a jednostavan, sastavljen, kao i prava maneštra, od svega i svačega. Od čega se sastoji vaša „Maneštra“?

– U svaku pravu maneštru idu tri osnovne stvari: krumpir, fažol i ono od čega je maneštra (npr. kiseli kupus ako je jota, bobići ako je od bobići, koromač ako je od koromača…), a nakon toga što imaš, kost od pršuta, rebra, kobasica, rep, nogica, koža, papci… sve ide u maneštru, tako je išlo i u našu. U osnovi moram ipak razjasniti kako je cijeli proces tekao. Po izlasku „Kanibalkanske“ odlučio sam učiniti jedan komercijalni album koji je već imao radni naslov „10 lakih komada“, desetak pjesama, texmex veselica i započeo sam rad na tome. No, nakon 4-5 započetih pjesama, shvatio sam da sam se nesvjesno vratio u sfere Kanibalkanske i da opet radim jedan manje komercijalni projekt za užu publiku. No, rekao sam sam sebi, nemoj se siliti, radi ono što želiš i što te vuče, ovaj komercijalni ćeš kasnije i nastavio rad na tom projektu.

Nakon određenog vremena uhvatila me nostalgija za mojom prvom ljubavi bluesom i započeo sam novi projekt s idejom da se okušam u trans bluesu i junački zaorao u posao. Paralelno s tim započeo sam i rad na jednom cumbia albumu, mogu ja sve to. Kao i uvijek kad se pokušaš rastegnuti više nego koliko si dugačak, počeo sam shvaćati da će mi trebati 5 godina da sve zgotovim, a vrijeme mi curi i trebam novi album. Tada sam odlučio da sa svih projekata povučem najzgotovljenije pjesme i pobacam ih na jedan zajednički album i tako je nastala „Maneštra“.

Od svega i svačega. Zato kažem da je album sve osim konceptualan, no s druge strane vrlo kompleksan, trebat će većinu pjesama poslušati više nego jednom, ali i jednostavan, nema tu pameti, samo pjesma. Zato ćete na Maneštri naći i cumbije i rocka, i texmexa i transbluesa, istarske kante, surfa i latino štiha, kao i postpunka….

Po kakvim se začinima razlikuje najnoviji uradak od deset prethodnika?

– Pa prije svega po nekim formama kojima se nismo nikad bavili, no s druge strane ne treba ništa posebno mistificirati, ipak je to Gustaf album. Nije da smo mi radili nešto što nismo nikad i da ćete se začuditi da to uopće spada u Gustaf domenu. Ne mogu pobjeći baš potpuno od sebe, ipak se taj autorski pečat osjeti i na ovom albumu, no mislim da je jedna od važnijih stvari i zrelost uratka. Ipak iza nas stoji 10 albuma, plus ona tri iz perioda Gustaph y njegovi dobri duhovi, naučili smo nekog vraga. Lakoću stvaranja prije svega. Ništa tu nije nategnuto, umjetno napuhano ili naprasito.

Samo autor i svirači su zajednički nazivnik novog nosača zvuka koji je nastao na četiri različite fronte. Očito to nije bilo jednostavno povezati?

– Htio sam objasniti i pripremiti slušateljstvo, pa i kritiku, da ne očekuju kompleksan album, povezane tematike i stila, pravca, kako to već nazvati, pa komentiraju kako se ova ili ona pjesma mogla naći na tom albumu. Pjesme nismo ni htjeli ni sa čim povezivati, napravili smo album u pravom smislu te riječi, kao kad imate album sa sličicama, pa ih lijepite unutra, ali album nije tematski, već raznovrstan.

Što duže trajate imate više poklonika. Možete se pohvaliti uspjesima na koje bi svaki muzičar bio ponosan: velikim brojem fanova u ex Jugoslaviji i svijetu. Pretpostavljamo da će novo izdanje, osim vaših dosadašnjih brojnih obožavatelja, osvojiti i mnoge nove fanove.

– Na našu publiku smo ponosni, vrijeme prolazi, no oni ostaju, 35 godina nije malo, a mi smo, iako nismo bili nikad na samom vrhu, konstantno tu negdje pri vrhu. Ponosan sam na to kad mogu reći da je malo takvih. Morate biti ludi za sve to izdržati. Nije to lak posao, rokenrol ubija! Danas je malo teže pronalaziti nove fanove, prije svega glazbena scena nam je poprilično zagađena, da ne kažem zaražena, zli dani za dobru muziku su ovi današnji, industrija glazbe se totalno pomutila u lovu za profitom, potpuno profanirala i prostituirala, što se isto može reći za medije koji uveliko podržavaju i uzgajaju, te promiču najniže ljudske strasti da bi došli do neke zarade. Dok su nekad bili predvodnici i prosvjetitelji, danas su generatori smeća i loše muzike. Sudjelovao sam neki dan u jednoj panel diskusiji o popularnoj glazbi, pa smo se dotakli teme o najslušanijim pjesmama na radiju i tv-u. Morao sam konstatirati da je to vrlo loše definiran termin, da moramo govoriti o tome koje su pjesme najpuštanije, jer te su najslušanije. Dakle, onaj koji muziku pušta i bira, diktira što će se najviše slušati. A to vrlo često nisu osobni izbori, već po diktatu ili još gore po potplaćivanju. Velike diskografske kuće koje su izgubile tržište na koje su bili navikli, konačno su shvatile da je više love u airplayu i autorskim pravima, pa sad nastoje prisvajati radio stanice i korigirati glazbeni program u svoju korist i korist svojih pulena, dok drugi nemaju ni približan pristup eteru. To je jedan razlog zašto ne možemo previše očekivati da ćemo dobiti puno novih fanova, jer je naša diskografska kuća mala i nema takav utjecaj na glazbene urednike i općenito medije. Drugi problem je hiperprodukcija. Danas imate milijun bendova, jednostavno ne možete pratiti što se sve zbiva, internet koliko je pomogao popularizaciji, toliko je i obezvrijedio glazbu jer se sada svakakvo smeće može puštati i od te velike mase, ponekad ne možete doći do onoga što vas zanima. Nekad si se morao jebeno potruditi da bi snimio ploču, danas za parsto eura imaš gotov album i CD, i toga ima gomila naokolo. Zatrpani smo smećem kao nekad Napoli.

Iako mnogi ne razumiju specifični dijalekt južne Istre na kojem pjevate, ipak razumiju jezik vaše glazbe. Tekstovi su vam duhoviti, često ironični, aktualni i, nadasve, direktni. A inspiracije vam nikada ne nedostaje?

– O toj temi bilo je također puno raspredanja. Rekao bih da je minimum 50% glazbe koja se sluša na našim teritorijima iz engleskog govornog područja, a njega kroz pjesme ne razumije 80% slušateljstva. A opet se sluša i poštuje, dakle naš slučaj nije nimalo izoliran, ni poseban. A mislim da nas se ipak razumije više nego njih, a s druge strane, svatko koga naša glazba zanima, može se potruditi skinuti tekst i u potpunosti razumjeti, što i mnogi rade (znam po tome što sam dobio puno pohvala za svoje tekstove od ljudi koji nisu iz Istre, dakle nisu vični toj istrijanskoj verbalnoj komunikaciji). Inspiracije nedostaje… često puta stojim nad praznim papirom satima, danima, a da ništa ne izađe iz mene, a onda provali poput bujice. Inspiracija je poput gluposti. Nitko nije glup, glup si kad ti glupost dođe. A nekom dolazi češće, nekom rjeđe. Slično je s inspiracijom, nitko nije inspiriran 24 sata na dan, no nekom ta inspiracija dođe češće, a nekog posjećuje vrlo rijetko. Međutim, nije sve u inspiraciji, potrebno je tu inspiraciju i materijalizirati, pretvoriti je u nešto suvislo, vidljivo, slušljivo, njušljivo, a za to je potrebno također umijeće, a i zanat. Pa, onda treba imati i alat. Bez alata nema zanata. Sve to treba skupiti na jednom mjestu i onda se može očekivati rezultat kojem će se netko diviti.

Tekst je ključ uspjeha vaših pjesama. No neki vam zamjeraju da mijenjate istarski dijalekt. Ali to je neminovno jer je jezik živ.

– Upravo tako, tekst je ipak najbitniji u nekakvoj, nazovimo to globalno, pop pjesmici. Tekst joj daje jedinstvenost, prijemčljivost, samosvojstvenost. Ritam je iznimno bitan, harmonija također, no u tim glazbenim izričajima, tekst je okosnica prepoznatljivosti i prihvaćanja. Rekao bih čak da nam je, kao Gustafima, djelomično pala popularnost kad smo počeli zapostavljati tekst u ime glazbe. Dok nam je u ranijoj fazi tekst bio 80%, muzika 20%, sada je odnos važnosti tek 60% naprema 40% u korist teksta. I naravno da se jezik mijenja. Prije svega, oduvijek sam isticao da ja nisam ni lingvist, ni etnolog/antropolog, već samo pjesnik, čovjek kojega zanima komunikacija, a jezik je samo medij kojim se služim, jednako kao i glazba. Postoje drugi ljudi koji se bave izučavanjem, klasifikacijom i očuvanjem jezične baštine, ja to činim djelomično i ne kao primarnu djelatnost i svrhu izražavanja. Ja volim kazati da se koristim slangom za komunikaciju, jezikom ulice koji se mijenja iznimno brzo, a čak i osobno. Primjećujem da, kad me život nanosi dalje od doma, kad boravim više u drugim područjima gdje se prilagođavam drugačijem govornom stilu, počinjem i drugačije pisati pjesme, obično ima više izraza i naglasaka štokavskog hrvatskog jezika, ako se više zakopam u svoje selo, među svoje ljude, više pišem istrijanski. A da ne navodim koliki utjecaj na moj govor ima internet, manje televizija, ali samo zato jer nju gledam malo. Sve to čini jezik živom tvari koja se, by the way, svakodnevno mjenja… Ujedno se ispričavam čitateljima koji su naučeni da govorim tim južnoistarskim jezikom, što je ovaj intervju ispričan na koliko toliko hrvatskom književnom jeziku, ako dođe do nekih nerazumijevanja, sa zadovoljstvom ću vam prevesti to na istrijanski.

Koliko su se Gustafi promijenili u proteklih trideset i pet godina?

– Prije svega 35 godina smo stariji! A svatko tko ima više od 35 godina zna što to znači. Sve se je promijenilo, sve je drugačije, s druge strane ponekad mi se čini da je sve oduvijek isto. Bez sumnje iskustvo se nagomilalo, energija djelomično opala, no nju nadoknađujemo mladim snagama koje nam se pridružuju, pokušavamo se prilagoditi novim vremenima i novim uvjetima, na penziju ne pomišljam. Meni kao insajderu, teško je govoriti o promjenama, osim u ljudstvu. Znam da se glazbeno ne mogu zakopati u jednu te istu močvaru, kao puno mojih kolega koji misle da su pronašli formula uspjeha i da se toga moraju čvrsto držati, znam da se moram mijenjati, jer bih sam umro, ugušio se, da ne radim nekakve promjene. Volim novo. U svemu.

Koje su pjesme najviše obilježile karijeru benda?

– Pa našlo bi se tu sijaset pjesmica koje su, po mom mišljenju, obilježile Gustafe, neke više neke manje, no na kraju bih sve sveo na jednu koju svi znaju, na Brkicu. Možemo cijelu našu karijeru podijeliti na dvije ere, do Brkice i poslije Brkice. Koliko god da ima barem sto pjesama koje više volim nego Brkicu. Možemo izdvojiti tu i Kega si sanjala, kao prvu pjesmu s kojom smo probili radijski prostor, možda Jesen i Kadi su ta vrata, s kojima smo zakucali na vrata ostatka Hrvatske, Katarinu koja nas je zapečatila, a nadam se da bi tu mogla ući i Za ljubav se ne moli, da nas otpečati… A zasigurno sam, po dobrom starom običaju, i neku zaboravio.

Prijašnjih godina imali ste godišnje i po sto koncerata. Lani se ta brojka spustila ispod pola. No, interesa publike ima. U čemu je onda problem?

– Dobro, budimo realni sto koncerata godišnje nismo imali bar deset, ako ne i više godina, i nekakav pad na ispod pola nije uslijedio odjednom, već je to bilo lagano opadanje, po 5-10 koncerata manje godišnje, uz poneki uspon, ali generalno pad, posebno istaknut od kada je ta kriza počela. O tome bi se dalo raspredati kroz knjige, a ne samo kroz jedan intervju. Sve treba uzeti u obzir. Djelujemo 35 godina, 23 izrazito aktivno, na malom tržištu, što je sigurno dovelo do laganog zasićenja publike. Drugo, dolaze nove generacije s novom estetikom koja se otklanja od naše, ne mogu pristati na priklanjanje ovome što se danas sluša i što je aktualno u masama, zatim je tu prisustvo novih medija koje također donose nova pravila i nove junake. Velik utjecaj na opadanje su učinili i DJ-i, pošast koja je počela uništavati kreativnu muziku, vrlo su jeftini, uzimaju našu muziku i puštaju, a mi čamimo doma. Ne možemo zaobići i moje godine!

Ljudi moji, ja imam 60 godina i nije me ni volja više koncertirati svaki dan. Sva ta putovanja, ta spremanja i raspremanja, te duge vožnje u kombijima, avionima, trajektima, sve me to pomalo počelo umarati. Više ni ne pristajem na nastupe gušće od dva dana za redom, moram nakon toga napraviti pauzu, bar zbog glasa, grla. No, definitivno najveći krivac za pad broja koncerata, a to mogu potvrditi sve moje kolege, jer nismo jedini s padom broja nastupa, je novac. Nema više novaca (ili je koncentriran u rukama nekolicine pojedinaca), nema više volje za plaćanjem ulaznica, za dobrom konzumacijom na šankovima, dobre volje za izlascima, sve je nekako utrnulo, mladi se skupljaju na mjestima gdje se ništa ne plaća, gdje mogu piti svoje pijače, pa makar ne bilo nikakvog sadržaja, pa ni glazbenog. Samim time došlo je do gašenja, zatvaranja prostora u kojima su se ta zbivanja odvijala. Ljudi moji, mora nam biti jasno da u Hrvatskoj nema više od pet, brojkom 5, koncertnih prostora u kojima se glazbeni program odvija kontinuirano, na tjednoj bazi. I ako i stignemo u te prostore, možemo odraditi tih 5 koncerata godišnje i la storia e finita! Ima sad tih manjih prostora u kojima se muzicira, ali su ona rezervirana za bendove cjenovnog ranga do 2.000 kn, znači može samo manje, a tu ipak mi ne možemo stati. I zato smo tu gdje jesmo. Za primjer samo da napomenem kad sam 1994. uzeo Dom u Savičenti u najam, ulaznica je bila 40 kn, a danas 21 godinu kasnije, kad je sve poskupilo barem tri puta, ta je cijena basnoslovna, nikom ne pada na pamet da plaća toliki ulaz. Danas bi cijena na običan koncert trebala biti 100 kn i da to nikom ne bude puno. A pogledajte gdje smo mi!

Ostaju li koncerti i dalje najjači adut Gustafa?

– Moj najveći gušt su koncerti, ali i nadalje volim snimati i komponirati, rad u studiju. To su dvije komponente koje se naizmjenično ponavljaju, ali uživam u objema. I taman kad mi jedna dosadi, npr. konstantno koncertiranje, dođe vrijeme za novi album, za povlačenje u studio, svakodnevni rad na novim pjesmama, koji postepeno počinje dosađivati, ali to bude taman vrijeme za nove promocije, nove koncerte, nove izazove koji se pretvaraju u ponovo stalno koncertiranje, koje počinje biti dosadno, ali taman vrijeme je za ulazak u studio… i tako čitav život!

Imate li poziva za svirke na svadbama?

– Malo ili ništa. Tu i tamo se netko javi, netko kome 20.000 kn ne znači ništa ili malo, ali ti su više veoma rijetki, gotovo izumrli. A svadbe, tj. svirke na svadbama su krvav posao i ne pomišljam da spustim cijenu. Nije to koncert, to su gažetine, gdje bi redovito pola njih rađe slušalo narodnjake, pola od pola Gibonija ili Dragojevića, pola od pola tih pola techno muziku i DJ… pa sad zamislite situaciju i svirajte.

Za razliku od mnogih muzičara vi u cijelosti živite život iz svojih pjesama. I uživate u njemu, zar ne?

– Muzika je samo dio mog života. A ja u cijelom svom životu uživam, maksimalno koliko mogu. Mislim da ništa nije vrijedno potraćivanja života, življenje u čemeru, jadu i tuzi. Svatko je kovač svoje sreće i nastojim to primjenjivati u svom životu. Ne želim da, kad dođe trenutak da umrem, molim Boga da mi da još malo života jer u njemu do sada nisam uživao, želim da sklopim oči i preselim se mirno i radosno. Nije uvijek lako, ali kako bi bila rekla moja nona, ako i nastane škoda, ne moramo iz nje raditi problem. Škoda dođe sama, a problem iz toga radimo mi.

Gitare su vam opsesija. Netko je kolekcionar slika, netko satova, a vi gitara. Koliko ih imate i koja vam je najdraža?

– Pa, ne da mi se sada ići brojati, između 20 i 30, što električnih, što akustičnih, baseva, mandolina… I ne volim se smatrati kolekcionarom, jer gitare su za sviranje, ne za skupljanje, pa mi čak jako bude žao kad neke gitare vise po mojim zidovima ili kuferima, a ne stignem ih svirati. Volim ih čak i posuđivati (na kratko) svojim prijateljima koji ih žele svirati. Gitara je tužna i počinje gubiti zvuk ako se ne svira. Nemam najdraže, to su mi kao djeca. Imam samo one koje trenutno više sviram. Sada su to Suhr Classic T, Gretch White Panther i akustična Martin D41.

A što se tiče vina i tu ste pravi stručnjak. Kakva vina preferirate?

– To bi bilo bolje pustiti za neki drugi intervju, jer kad stanem pričati o vinima, ne mogu stati. Vina su moja ljubav i opsesija koliko i glazba. Vino je hrana za dušu. Vina moraju biti odražaj jednog kraja, jedne zemlje, ljudi koji se tim vinogradima kreću. Kad pijem vina želim čuti zemlju na kojoj je trs rastao, želim čuti sunce koje ga je grijalo i vjetar koji je puhao, želim osjećati ruke koje su ga njegovale i brale. Vino je za mene konzervirano grožđe, dakle vinogradar, vinar, mora samo paziti da što vjernije to prenese u bocu i sačuva, da što manje upropasti grožđe i koliko god to jednostavno izgleda, samo veliki majstori, veliki ljudi to uspijevaju. Vino mora imati mater i oca. Preferiram macerirana, teža, krupnija, odraslija vina, ali volim i mlada. Trenutno dosta konzumiram vina iz Collija, bogom dane zemlje za bijela vina, njihove majstore poput Podveršića, Radikona, Castelade, Prinčića, Gravnera, dobra garnitura vinara ima i u slovenskom djelu, Goriškim brdima (Brandulin, Keber, Klinec…). Obožavam i našeg Istrijana Claja, a sada su se i neki drugi počeli okretati toj tradicionalnijoj proizvodnji, npr. Matošević. Dosta o vinima!

Istarski teran, istarski pršut, tartufi, Gustafi… zaštitni su brend našeg najvećeg poluotoka. Laska li vam što ste najprepoznatljiviji muzički simbol Istre?

– Pa laska, svakako, no ne dopuštam da me zavara i uspava. Nisam od onih koji spavaju na lovorikama. Pokušavam postupati kao svaki dobar vinar: ovogodišnja dobra berba ne znači da će biti i sljedeća. U nju treba uložiti mnogo novog truda i rada. I tako u svaku novu.

Iako vaš posao nije nimalo lagan kada ga vi realizirate izgleda kao da se zabavljate. Je li uistinu riječ o zabavi?

– Svakako! Pa mi se bavimo zabavom! Kako bih ja mogao očekivati da će se netko na našim koncertima zabavljati ako se mi sami ne zabavljamo. Uživam u svom radu, a ne postoji ljepšeg zadovoljstva  nego živjeti od rada koji volite i koji vas zabavlja ujedno.

Publika je s vašim pjesmama više nego zadovoljna, a vi?

– Naravno da sam zadovoljan, s onim čim nisam zadovoljan ne dajem u javnost, ali s druge strane obično sam zadovoljniji s pjesmama s kojima publika nije prezadovoljna, odnosno manje zadovoljna. Redovito, osim na ovim posljednjim albumima, Maneštri i djelomično Chupacabri i Kanibalkanskoj, najprije napravim neku okosnicu od 3-4 pjesme koje su komercijalnije, za širu masu i onda kad to zgotovimo, sa zadovoljstvom krećemo u rad na ostalim pjesmama koje su više za našu dušu. I koje se redovito manje ili nikako ne slušaju.

Naputovali ste se po svijetu. Biste li mogli živjeti u inozemstvu?

– Mogao bih živjeti gdje moram, ali kako to nije potreba živim u svom kraju, u svojoj kući, na starini gdje su živjeli moji nonići i teško će me nešto natjerati da napustim viševjekovno ognjište. Specifičan sam čovjek, nekad za sebe kažem da imam korijenje, ne volim putovanja, ne putujem nego kad moram, kamo me muzika ili vina i hrana odvedu, no najsretniji sam doma. Kako bi rekao jedan moj prijatelj, ja sam doma sebi sredio život, izorganizirao sam si ga da mi niš’ ne fali, i kamo god da odem, koliko god da mi je sređeno, može mi samo nešto pofaliti u odnosu na doma. Manje ili više. A da moram, da mi je život ugrožen, živio bih bilogdje.

Kakvi su vam daljnji profesionalni planovi?

– Svirati. Čekaju me dvije suradnje, dva albuma, jedan s Keithom Tompsonom, liderom londonskog benda The Penny Black Remedy koju smo već započeli, a potom s našim prijateljima kolumbijskim bendom Bambarabanda. Neke planove imam i s Liviom Morosinom, da obnovimo staru suradnju, dakle neće mi biti dosadno.

Jeste li još uvijek opsesivni rješavač sudokua?

– Ah, to je moja bolest, da! Teško prođe dan kad ne odigram desetak sudokua, a često i više. Žena mi već viče i drži prodike zašto gubim toliko vremena, na „gluposti“, no postao sam sudokupat, a kako je to relativno jednostavna „igra“ učinio sam si je poželjnijom igranjem na vrijeme, dakle da postignem najbrži rezultat, najbolji prosjek itd. Tako da nije nikad dosadno, a često me se nađe kako galamim i psujem na kompjuter, jer mi zna blokirati, ukucati krive brojke, preskočiti nekamo, a „meni vrijeme curi“, neću stići napraviti rekord…

A što se tiče križaljki nailazite li u Feniksu na zahtjevne koje ne uspijevate baš riješiti?