Gustafi slave trideseti rođendan

Maružin: Brkici hvala na svemu što imamo

Srđan Brajčić

Los Lobos ima »La Bambu«, Gustafi »Brkicu«. Premda »Brkicu« sve češće izbjegavamo izvoditi na koncertima, čak smo imali turneju »'Brkica' is dead«, sve padne u vodu kad se sretnemo s prijetnjom iz publike: »Ma, ćeš sost 'Brkicu'«, kaže Edi Maružin 



Božićnim koncertom u Puli grupa Gustafi proslavit će svoj trideseti rođendan.


Gustafi i njihov duhovni vođa Edi Maružin imaju puno razloga za subotnju feštu – iza njih su tri iznimno bogata glazbena desetljeća tijekom kojih su uveseljavali publiku diljem svijeta, ponajviše u Istri, za nijansu manje u Hrvatskoj, a u posljednje vrijeme sve češće i dalekih kontinenata. 


  Od performera »Gustaph y njegovi dobri duhovi«, koji su na Božić prije trideset godina startali u vodnjanskom Omladinskom domu, dogurali su do zicera dobre zabave, ubitačnog kolektiva od 15-ak glazbenika koji ne da mira. Sa širenjem dobrih vibracija, sudeći prema trenutačnom raspoloženju Edija Maružina, bend će s jednakim žarom nastaviti i u idućem periodu. 




 


Osjećaj zadovoljstva


Kako se vi, odnosno bend, osjećate nakon trideset godina karijere?  – Zapravo, ja ni ne znam kako bih se trebao osjećati. Naime, u jednu ruku osjećam se jednako kao i prije trideset godina, a istovremeno ne bih ništa imao protiv, uostalom kao i bend, da recimo danas slavimo tri godine postojanja. No, ne mogu osporiti činjenicu da ovih dana osjećam jedno veliko zadovoljstvo postignutim. 

 Gustafi su krenuli bez velikih profesionalnih ambicija, pa vjerojatno, tamo početkom osamdesetih niste niti slutili da će bend ikad biti 30-godišnjak?


  – Budimo realni – ne! Planirali smo održati samo tu jednu svirku, koja, zapravo, i nije bila svirka, već performans, i nakon toga doviđenja. Unatoč tome, nastavili smo, pa samo donijeli odluku da ćemo svirati samo dok nas bude volja, hoću reći nismo gajili velike ambicije i planove.


Doduše, ja sam već tada, kao 24-godišnjak bio siguran da ću postati profesionalni muzičar. Prvi korak na tom mom putu napravio sam onog dana kad sam ostavio posao projektanta u pulskom »Uljaniku«. 


 Koliko su se Gustafi promijenili u minulim godinama?


  – Ponekad mi se čini da se ništa promijenilo nije, da trideset godina sviramo jednu te istu pjesmu. S druge strane, iskorak u odnosu na ono što smo radili na počecima je golem, premda mi se čini da se bend svakom novom pjesmom vraća svome ishodištu.


Gustafi su danas glazbeno superiorniji i mentalno jači bend, što najviše dolazi do izražaja kad izađemo na pozornicu. Ipak iza nas je, računali samo, gotovo tri tisuće koncerata. 


 Glavom kroz zid


Je li bend u karijeri radio velike ustupke publici i kritici?  – Otpočetka sam bio svjestan da profesionalno bavljenje muzikom ujedno znači živjeti isključivo od muzike. Ne može se živjeti za muziku, a egzistencijalno ovisiti o nekom drugom poslu. Čovjek se muzici treba posvetiti u potpunosti.

U suprotnome, čovjek je samo muzičar amater, koji muziku rado stvara. A profesionalno bavljenje muzikom bez kompromisa je nemoguće. Ne živimo u srednjem vijekom i nemamo mecenu koji će nas sponzorirati, pa ćemo svirati i stvarati isključivo ono što volimo.


Gustafi su kompromise radili od prvog dana; u počecima smo bili tvrdoglaviji, pokušali smo glavom kroz zid.


No, tijekom godina postalo nam je jasno da je zid itekako čvrst, da glavom kroz njega ne možemo.


Da nekim slučajem proteklih trideset godina nisam trebao voditi računa o vlastitoj egzistenciji, ali i egzistenciji članova benda, naša glazba bila bi danas ipak nešto drukčija. Ne želim reći da bi bila sto posto drukčija, to nikako, ali je isto tako istina da bismo neke pjesme manje svirali, ili ih uopće ne bismo svirali, a druge puno više. 


 Koje su pjesme obilježile karijeru benda?


  – Definitivno »Brkica«. Los Lobos ima »La Bambu«, Gustafi »Brkicu«. Pjesmu sve češće izbjegavamo izvoditi na koncertima, čak smo imali turneju »Brkica’ is dead«, no sve padne u vodu kad se sretnemo s prijetnjom iz publike: »Ma, ćeš sost ‘Brkicu’«.


»Brkica« je lijepa i nama draga pjesma, ali u jedno vrijeme svirali smo 180 koncerata godišnje, a po koncertu tri-četiri puta »Brkicu«, neminovno je da dođe do zasićenja. No, hvala »Brkici«, ona nam je omogućila sve ovo što danas imamo.  

Život nije bajka


Prema vašem mišljenju, koje su zlatne godine Gustafa?  – Najaktivniji smo bili od konca osamdesetih do sredine devedesetih. Ratne godine su za sve muzičare bile najbolje; sviralo se u svakom gradu, na svakom koraku.  Godine su to dominacije tzv. ča-vala. Koliko je danas ostalo od glazbenog žanra koji je, preko noći, prošao Učku i osvojio Hrvatsku?  – Budimo realni, ča-val je novinarska izmišljotina. Bendovi su radili i svirali puno, puno prije negoli se netko sjetio nazvati ih pripadnicima ča-vala. Načelno, ča-val je kao žanrovska izmišljotina odavno umro, ali Šajeta, Dule, Battifiaca, Vitasović ili Gustafi su i danas, manje-više, muzički vrlo aktivni.   Ostaju li koncerti najjači adut Gustafa?  – Da, živimo i postojimo radi koncerata. I meni daske pozornice život znače, ja se i danas samo na njima osjećam glazbeno cjelovit. Međutim, snimanje novih pjesama i albuma sve manje doživljavam nužnim zlom, sve više uživam u intimi studija, kad snimamo ili miksamo nove pjesme u čemu mi puno pomaže Barbara.   Što je s onim suludim turnejama »od oštarije do oštarije«?  – Čini mi se da ćemo ih ponovo aktualizirati…

Život nije bajka, navest ću samo jedan primjer tomu – u Istri se još donedavno nova godina na otvorenom slavila na 15-ak lokacija, sada javni doček 2011. organizira samo Pula. Ništa bolje nije niti drugdje u Hrvatskoj, gradovi i mjesta imaju sve manje love.


Također, sve je manje fešti, a mali broj onih koje su opstale sve su slabije posjećene. Oni koji dođu, troše manje. Njihovi organizatori više ne zovu bendove koji za nastup traže dvije tisuće eura, već tisuću ili manje.


Gustafe, dakle, recesija nije zaobišla, i prvi put u karijeri smo bili prisiljeni smanjiti cijenu našeg nastupa. Situacija je gadna, o njoj ne trebamo trošiti puno riječi, mislim da njezine posljedice svi osjećamo. Ljudi su uvukli rogove i ono malo love što ostaje šparaju. 


  Kako bilo, oštarijske turneje su izvrstan, možda i najbolji period karijere benda, što meni kao 55-godišnjem glazbeniku posebno nedostaje.  Kao da prizivate ponovno okupljanje vašeg orkestra Marana za sve prigode?

  – Da, mada se takvom glazbom danas više ne bih bavio. No, Gustafi su ostali bend za sve prigode, pa i dan danas sviramo na svadbama. Doduše, ne i na sprovodima, mada ima onih koji su izrazili želju da im sviramo kad umru. 


 


Dinamična, nova godina


Radili ste u »Uljaniku«, kasnije ste se neko vrijeme uspješno bavili marketingom i ugostiteljstvom. Dakle, sposoban ste čovjek, pa biste se i danas lako snašli izvan glazbenih voda?


  – Nikad, ali baš nikad nisam razmišljao da se prestanem profesionalno baviti muzikom.


Puno me stvari privlači, u posljednje vrijeme sam okupiran gastronomijom, doista puno kuham, uživam u tome i sve se više bavim mišlju da jednog dana otvorim svoju konobicu, ali iz straha da bi muzika patila, sve moje ambicije brzo splasnu.


Sudeći prema sadašnjem raspoloženju, nikad se neću povući sa scene. Sa statusom samostalnog umjetnika, ako dragi Bog da, u regularno mirovinu ću kao 85-godišnjak, tako da je predamnom idućih 30 glazbenih godina. 


 Snimili ste svoju prvu božićnu pjesmu, pripremate novu bogatu kompilaciju, a paralelno završavate novi studijski album. Sve u svemu, pred Gustafima je nova, dinamična 2011. godina?


  – Zbog kojekakvih razloga, naš koncertni album iz zagrebačke Tvornice 2007. godine nikad nije objavljen. No, mi ćemo ga svejedno objaviti, uz još puno arhivskog materijala, ali i pjesama s albuma Chupacabra koji je u međuvremenu objavljen.


Tako bismo u ožujku ili veljači trebali objaviti doista bogatu CD/DVD kolekciju »Štala«. Nakon toga, tamo na jesen 2011. godine, izašao bi novi studijski album kojem će prethoditi četiri-pet singl pjesama. 


 Nastajanje novih pjesama odvija se u vrlo dinamičnom gospodarsko-političkom trenutku. Odražavaju li se sve ove afere na vaše pjesništvo koje je dosad najčešće bilo ljubavnog predznaka?


  – Svojom glazbom nikad nisam želio mijenjati svijet. Ujedno, u svojim sam pjesmama izbjegavao biti društveno angažiran, što se u zadnje vrijeme mijenja.


Novije pjesme nisu socijalne tematike, nisu niti politički angažirane, ali sve više osjećam potrebu u njima progovoriti o svemu onome što nas okružuje, one su moj moralni pogled na svijet. No, sve ovo što nam se danas zbiva nije ništa novo, niti neobično, nije nam ništa gore ili bolje kao prije deset ili petanest godina, pa kad bi mi Bog ponudio da će mi do kraja života biti kao danas, odmah bih potpisao.