ZAGREB – Podužoj listi “rockera u crnom” s kojima je Zagreb u ljubavi – od jednih Classix Nouveaux s početka osamdesetih, preko Nicka Cavea i Black Rebel Motorcycle Club, do The National – od sinoć treba dodati još jedno ime. Mark Lanegan, crn po odjeći i u duši, u subotu je, u danima prije rasprodanoj dvorani “Pauk” kapaciteta 1.300 mjesta, osvojio publiku neočekivano naelektriziranim nastupom za čovjeka kojem se već godinama proriče fizički kraj zbog stila života obilježenog teškim drogama i prekomjernim uživanjem u alkoholu i nikotinu.

Nekadašnji frontmen podcijenjenih grunge prvaka Screaming Trees, ne nudi ništa od klasičnog rock spektakla. Gotovo se ne miče na pozornici, ne komunicira s publikom, pjeva pod prigušenom rasvjetom, a podilaženje u smislu sviranja hitova iz Screaming Trees ere je isključeno. Nudi samo karizmu i golu glazbu. I glas, iznenađujuće snažan, zastrašujuće dubok poderani bariton dostojan usporedbe s “rašpom” u grlu Toma Waitsa.

Od eksplozivnog naslanjanja na stoner rock retoriku Queens Of The Stone Age čiji je pridruženi član bio, u uvodnoj “The Gravedigger’s Song”, do bisa sat i pol kasnije, Lanegan je iz pjesme u pjesmu pružao argumente tvrdnji ne samo kako je riječ o jednom od najboljih vokala, nego i jednom od najzanimljivijih autora današnje rock scene.

Žanrovski manje određen negoli Screaming Trees, u katalogu od sedam solo albuma uzgojio je specifičan derivat folka i bluesa, “mastan” i tmast, tmuran i ponekad komoran. Ali, huk iz publike, glasno odobravanje i poznavanje pjesama pokazivali su da iznenađujuće velik posjet nije rezultat nekog hypea, već su pjesme o unutarnjim demonima i ovisnostima, samoći i trpnji mnoge pogodile u živac.

Lanegan hipnotizira svojim glasom, ali i izuzetno kompetentnom pratećem bendu treba pripisati puno zasluga što su i najsporije pjesme s albuma uživo uspjeli galvanizirati do mjere da koncert nikad nije došao ni blizu ruba monotonije.

Očekivano, najviše prostora je zauzeo odlični ovogodišnji album “Blues Funeral”, najšarenije i za koncertnu prezentaciju najpodatnije djelo jedne duge i bogate karijere. Bis je otvoren nabrijanom izvedbom pjesme “Hangin’ Tree” iz njegove Queens Of The Stone Age epizode, a večer za pamćenje zaključena hipnotizirajućim “Methamphetamine Bluesom”.

Drugi nastup Marka Lanegana u Zagrebu na pozornici “Pauka” (prvi se dogodio s jednim od njegovih brojnih projekata Twilight Singers pred tri puta manje ljudi), donio je ugodna iznenađenja i za njega i za publiku.

Objektivno, u noći u kojoj je proslavio svoj 48. rođendan pružio je više negoli su poznavatelji njegova lika i djela mogli očekivati, a on, koliko god naoko namrgođen bio, nije kroz rijetke i jedva primjetne gestikulacije mogao sakriti zadovoljstvo što svoje glazbeno biserje prosipa pred tako mnogo ljudi.