Lorin Maazel (6. ožujak, 1930 –13. srpanj, 2014) bio je američki dirigent, violinist i skladatelj. Rođen u Francuskoj (Neuilly-sur-Seine), u obitelji američkih Židova ruskog prijekla, odgojen je u SAD-u. Djed mu je bio violinist u opernom orkestru MET-a dvadeset godina, otac učitelj solo pjevanja i klavira u Pittsburghu, a majka je pak bila utemeljiteljica Pitsburškog simfonijskog orkestra mladih.

Lorin Maazel bio je čudo od djeteta. S osam godina je debitirao kao dirigent, s jedanaest je stao na podij NBC Simphony Orchestra, s dvanest godina već je bio na svojoj prvoj američkoj turneji s velikim orkestrima. Kao violinist, debitirao je s petnaest godina, a do tada je praktički završio svoje glazbeno obrazovanje.

Ranih 50-tih vodio je Gershwin Concert Orchestra, 60-tih godina bio je prvi američki dirigent na Wagnerovom festivalu u Bayreuthu, od 1965. Deset je godina bio šef dirigent Deutsche Oper i Radio simfonijskog orkestra u Berlinu, a potom muzički direktor najvećih orkestara svijeta – među ostalima Cleveland Orchestra, Orchestre National de France, Pittsburgh Symphony Orchestra, Bavarian Radio Symphony Orchestra, Bečke filharmonije i državne opere, Njujorške filharmonije.

Lorin Maazel umro je od komplikacija uzrokovanih upalom pluća, u nedjelju, u svom domu u Castletonu (Virginia) – gradu u kojem je zajedno sa suprugom , 2009.godine osnovao Castleton Festival za poticanje i podršku razvoju mladih glazbenika. U korist Festivala, Maazel je dao na aukciji prodati svoju Guadagnini violinu iz 1783.godine…

Iako je još ovog proljeća na FB blogu najavio audiciju za Castleton Festival i pozvao mlade glazbenike iz čitavog svijeta da mu se ovoga ljeta pridruže, on je objavio i da se oprašta od dirigiranja – osjećao se iscrpljenim i mada nije oglasio da je bolestan – najavio je odlazak.

Maazel je po mnogo čemu bio poseban i suradnici su ga cijenili i voljeli. O njegovoj otvorenosti prema glazbi i ljubavi prema čovjeku, govori i blog koji je posljednjih godina redovito ispisivao na službenoj FaceBook stranici, obraćajući se publici, pišući o pogledima na život, glazbu, sumirajući karijeru koja je zaista bila impresivna: od čuda od djeteta, on je tijekom sedam i pol desetljeća postao jedno od prvih dirigentskih imena svijeta. I kao takav će ostati zapamćen.

Među zanimljivim postovima koje je ispisao posljednjih godina, izdvaja se onaj o pedesetgodišnjici nastupa na Salzburškim svečanostima, gdje je – osamnaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, prvi put dirigirao operu. Pripremao se za tu priliku mjesecima i imao veliku tremu, ali kaže da ništa manje nije prestrašen nakon 50 godina: “Čovjek nauči da izazov nastupa nikad ne jenjava…”

Piše i o opernim produkcijama, navodeći kako dirigent i redatelj moraju služiti skladatelju i libretisti, objasniti njihove ideje pjevačima, orkestru i publici, umjesto liječenja vlastite umjetničke nemoći i frustracija: “Pozonica nije psihijatrijski kauč!” – poručio je Maazel.

No, veliki dirigent nije pisao samo o glazbi. U postu iz svibnja prošle godine, bilježi kako je bio među 82.698 gledatelja na utakmici Lige prvaka u Londonu, gdje su se prvi put u finalu sučelila dva nogometna kluba iste države: njemački Bayern iz Munchena i Borussia iz Dortmunda. Maazel je bio osupnut galamom grlenih navijača, pitao se kako nogometaši uopće mogu igrati pod takvim okolnostima, ali je bio ponosan što je kao Minhenčanin, s orkestrom Minhenske filharmonije kojoj je godinama šef dirigent, za TV snimio navijačku himnu Bayerna, koja se tog 25. svibnja emitirala prigodom prijenosa utakmice.

Godinu 2013-tu, posljednju čiji je kraj doživio, Maazel je ispratio riječima: “Svatko od nas u prošlu je godinu uložio bespovratno svoje vrijeme i vjeru u život. Ja sam – prema podacima koje sam upravo dobio – u 2013. dirigirao 200 proba, prenoćio u 30 različitih gradova,dirigirao 111 koncerata s 11 orkestara. Kad su me nedavno pitali kako sam uspio održati takav tempo, jer tijekom 75 godina rada nabralo se više od 7 tisuća koncerata s 200 orkestara – odgovorio sam: Živeći iz dana u dan, od programa do programa, od koncerta do koncerta…