»Let It Bleed« The Rolling Stonesa remek-djelo rock glazbe

Svega su Stonesi unijeli u devet pjesama – usnu harmoniku, peckave ubode gitare i klavijatura, iznimnu ritam podlogu koju nadopunjavaju gitare svojim zavijanjem ili reskim solažama, sjajne blues/soul prateće vokale te manični Jaggerov vokal 

Iako je u trenutku objavljivanja ostao u sjeni nekoliko mjeseci ranije objavljenog Beatles albuma »Abbey Road«, osmi studijski album Rolling Stonesa »Let It Bleed« tijekom idućih je godina potpuno zasluženo stekao status kultne ploče, albuma koji uz svog prethodnika »Beggars Banquet« (1968.) te nasljednike »Sticky Fingers« (1971.) i »Exile on Main Street« (1972.) čini kvartet velikih Rolling Stones albuma nastalih u najkreativnijem razdoblju stvaralaštva najveće svjetske rock grupe u povijesti ove vrste glazbe. 

Prednost koju su te 1969. i iduće godine Beatlesi imali nad Stonesima bila je rezultat ne toliko kvalitete, koliko činjenice da su sukobi unutar Beatlesa bili tako jaki da se osjećao kraj u tom trenutku nedvojbeno najveće svjetske rock grupe pa je stoga svaki njihov čin privlačio dodatnu pažnju. S druge pak strane devet pjesama zabilježenih na albumu »Let It Bleed« bile su toliko dobre da je bilo nemoguće da prije ili kasnije ploča stekne status jednog od kultnih Rolling Stones albuma, a to znači i kultnih ploča rocka. 

  Publika i kritika

Stonesi ovaj album stvaraju u trenutku kad su već dokazane svjetske zvijezde s iznimno privrženom publikom i nakon što ih je kritika obasula hvalospjevima za briljantni »Beggars Banquet« kojim su definitivno dokazali kako svojom verzijom rhytam and bluesa itekako ozbiljno mogu govoriti o svijetu u kojem žive. Prvi korak ka budućem albumu bilo je snimanje veličanstvene »You Can’t Always Get What You Want« što su Jagger i društvo počeli raditi još u studenom 1968. godine, čak i prije (!) no što je objavljen prethodni »Beggars Banquet« album. Potom je ta pjesma mirovala do veljače 1969. godine kad su opet krenuli u Olympic studije u Londonu te povremeno snimali ostale pjesme sve do studenoga 1969. godine. Osmi britanski i deseti američki album Rolling Stonesa objavljen je u prosincu 1969. godine i već prvog tjedna na tržištu ide na broj jedan u Engleskoj i s vrha zakratko skida Beatlese i »Abbey Road« da bi u Americi najviše osvojeno mjesto bilo treće. 

Zanimljivu je sudbinu dvije godine kasnije doživjela country verzija pjesme »Honky Tonk Woman«. Naime, za izvođenje na koncertu u Madison Square Gardenu odabrao ju je Ricky Nelson na koncertu Rock ‘n Roll Revival. No, u trenutku njenog izvođenja publika je počela negodovati i to, čini se, zbog ponašanja policije u jednom dijelu dvorane. Nažalost, Nelson to nije vidio i osobno je shvatio te uzvike te uvrijeđen otišao s pozornice. Upravo ga je taj incident motivirao da napiše svoj najveći hit, sjajnu »Garden Party« koja je 1972. godine bila svjetski hit i u kojoj jedan dio teksta glasi: »then I sang a song about a honky-tonk, and it was time to leave«.

   Uz publiku oduševljena je bila i kritika koja je posebno isticala činjenicu kako je ovaj album, za razliku od »Abbey Road« grupe Beatles, uronjen u stvarnost i koz niz pjesama nudi odraz burnih političkih i društvenih kretanja tog doba. 

   Ova se procjena u najvećoj mjeri odnosi na uvodnu skladbu ploče, fantastičnu »Gimme Shelter«, po mnogim kritičarima njihovu najbolju pjesmu uopće. S glazbene je strane riječ o snažnom kotrljajućem rhytam and bluesu koji nosi sve pred sobom od uvodnih taktova. 

  Mali biseri

Svega su Stonesi složili u ovo malo remek-djelo rock glazbe – usnu harmoniku, peckave ubode gitare i klavijatura, iznimnu ritam podlogu koju nadopunjavaju gitare svojim zavijanjem ili reskim solažama, sjajne blues/soul prateće vokale te manični Jaggerov vokal koji maestralno dočarava apokaliptične scene o kojima pjeva, a za izniman ukupan dojam zaslužna je i sjajna prateća pjevačica Merry Clayton koja se toliko unijela u snimanje ove pjesme i toliko se iscrpila da je nedugo po povratku kući sa snimanja pobacila! Tekst pjesme odličan je izraz straha i strepnje pred mogućom nuklearnom katastrofom koja je u to doba hladnog rata bila stalna prijetnja – »Oh, a storm is threat’ning/ My very life today/ If I don’t get some shelter/ Oh yeah, I’m gonna fade away/ War, children, it’s just a shot away (Oluja mi prijeti, nestat ću ako ne pronađem sklonište. Rat, djeco, udaljen je samo jedan pucanj.      Uz ovaj rock evergreen album »Let It Bleed« ponudio je još jednu vječnu Rolling Stones pjesmu, pjesmu koju sviraju na svakom koncertu. Riječ je o na albumu završnoj temi, pjesmi »You Can’t Always Get What You Want« koja je po mnogočemu vrhunac albuma. U sedam minuta i 28 sekundi dugoj fenomenalnoj baladi spajaju se soul, gospel, blues i country, a Jagger kroz tri sličice iz svakodnevice prenosi onu vječnu istinu o tome kako ljudsko srce nikad zadovoljno nije, ali i o tome, kako treba znati ocijeniti svoje mogućnosti, prihvatiti da ne možeš uvijek imati sve što zaželiš te, što je najbitnije, uživati u onome što imaš. Snimljena i otpjevana uz pratnju londonskog Bach zbora ova je pjesma bila odgovor Stonesa na slično bogato orkestrirani Beatles hit »Hey Jude«. 

   Između ove dvije po svim kriterijima fantastične pjesme Stonesi su smjestili sedam skladbi od kojih je svaka pravi mali biser za sebe, bilo da je riječ o njihovom tipičnom rhytam and blues zvuku, ili pak country glazbi okrenutim pjesmama. Tako je druga pjesma na A strani »Love In Vain«, jedina pjesma na albumu kojoj nisu autori Jagger i Richard, već čuveni blueser Robert Johnson koji ju je napisao još 1937. godine. 

  Izleti u country

U doba kad su je Stonesi snimali bili su u velikoj mjeri okrenuti country glazbi koju su otkrili zahvaljujući druženju s Gramom Parsonsom. Nježna balada s jasnim akustičnim gitarama, čak i mandolinom, sjajna je i jednostavna posveta izgubljenoj ljubavi i predstavlja odličan uvod u pjesmu »Country Honk«, country verzija njihovog čuvenog singla »Honky Tonk Woman« objavljenog pet mjeseci ranije. Ova je verzija, priznali su Richards i Jagger, bila prva verzija budućeg razuzdanog R & B hita »Honky Tonk Woman«, a u svom country obliku priča o zgođušnoj striptizeti iz provincije djeluje prpošno i razigrano, baš poput raspoloženja u barovima o kojima i pjeva. 

  Loši dečki

Nakon dva izleta u country Stonesi se u »Live With Me« vraćaju bluesu i to ne samo zvukom već i odličnim duhovitim i ironičnim tekstom u kojem oponašaju tipično južnjačko macho osvajanje djevojke koju mladić, iako svijestan da živi u pomalo divljim uvjetima, nastoji privoliti da živi s njim. Pjesma je za Stones fanove značajna i po tome što u njoj svirajući saksofon sudjeluje Bobby Keys koji će postati čuven po doprinosu na njihovom kasnijem mega hitu »Brown Sugar«. A stranu zaključuje naslovna pjesma albuma, odlična »Let It Bleed«, razigrana i poletna skladbi u kojoj se uspješno spajaju country, rhytam and blues i soul, a nazivom, ali i ironičnom porukom bila je odgovor Stonesa na pomalo sladunjavi Beatles hit »Let It Be«. Polazeći od iskustava rock zvijezde, ali i svih onih koje netko želi na bilo koji način iskoristiti, Stonesi su i u ovoj pjesmi ironični, zločesti i provokativni pa u njoj sve vrvi od pojmova direktno ili indirektno vezanih uz seks i drogu što je bio samo još jedan motiv za zabrane ove pjesme na radiopostajama te daljnji rast njihova ugleda kao divljih, neprilagođenih i otkvačenih rockera kojima su na umu samo seks, drugs & rock’n’roll. 

     B stranu ploče počinje »Midnight Rambler«, klasični Rolling Stones blues pun ponavljajućeg ritma kojeg odlično upotpunjavaju upadi usne harmonike i Richardsove gitare. Ugled loših dečki dodatno su pojačavali ovom u zvuku i tekstu pomalo satanističkom pjesmom koja je opet direktno i indirektno obrađivala temu nasilja i seksa što i nije ništa čudno budući da pjesma opisuje život čuvenog Bostonskog davitelja, psihopatskog ubojice Alberta De Salva. Zanimljivo je da je za Keitha Richardsa upravo »Midnight Rambler« jedna od najboljih njihovih pjesama, »blues opera koju nitko osim Stonesa nije mogao stvoriti i otpjevati«, rekao je Richards za ovu pjesmu. Nakon te iznimno mračne skladbe slijedi najnježniji i najpozitivniji trenutak albuma – balada »You Got the Silver« u kojoj je prvi put u povijesti grupe ulogu glavnog vokala preuzeo Keith Richards, a razlozi su vrlo jednostavni. Stihovi koje je napisao i koji govore o djevojci čiji mu izgled i pogled daruju »i srebro i zlato«, posvećena je Aniti Pallenberg, tadašnjoj Richardsovoj djevojci. No, ovi nježni trenuci, tipično za Stonese, ne traju dugo jer je već sljedeća skladba – »Monkey Man« – čvrsti i žestoki blues koji govori o lošim iskustvima uzimanja droge da bi potom sve skupa kraju bilo privedeno već spomentom zadivljujućom »You Can’t Always Get What You Want«. 

  Brian Jones

»Let It Bleed« je, između ostalog, i zadnji album na kojem u pjesmama »Midnight Rambler« i »You Got the Silver« možemo čuti Briana Jonesa, jednog od osnivača grupe koji je te godine umro. Ujedno je to i prvi album na kojem bitan doprinos zvuku daje novi član, gitarist Mick Taylor čiju gitaru čujemo u »Country Honk« i »Live With Me«, a to je i album na kojem prvi put Keith Richards ima solo vokal. No, više od svega to je album koji i danas, 45 godina kasnije, predstavlja snažnu i zaokruženu cjelinu u kojoj je gotovo nemoguće naći slabije trenutke i koji na najbolji mogući način potvrđuje Rolling Stones magiju s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih.