Fahreta Jahić, Lepa Brena, skoknula je na čas u Zagreb. Snima novu ploču, pa zato. Premda se, biografija kaže, sakupilo tu već i godina, linija joj je besprijekorna, a bome i spremnost da pozira onako kako mlađahni fotoreporteri showbizz magazina to hoće. Oni iskusniji, kad mladost ode, radije će objektivom loviti emociju, a ne pozu, lice koje otkriva da je iza nekadašnje ponajveće zvijezde balkanske itekako svega, godina ponajprije.
Zagrebački hotel “Westin”. Kat 17. Visoko, kako je visoko naučila biti ona koja iza sebe ima 30 godina karijere, milijune prodanih nosača zvuka, dane kad je i po dva tri koncerta dnevno držala, pa opet narodu sa ovih prostora balkanskih nije bilo dosta.
Rijeku čeka koncert. Lepa Brena pjevat će u dvorani na Trsatu 5. ožujka. Teško da će ijedan intervju s njom promijeniti odluku fanova da već danas stanu u red za kartu, ili natjerati na koncert kojeg budućeg obožavatelja. No, nije je bilo na ovim prostorima nekih 20 godina, sve do lanjskog koncerta u zagrebačkoj Areni i prijema što ga je Predsjednik Ivo Josipović priredio za delegaciju srbijanskog kolega Borisa Tadića. Dovoljan razlog za razgovor.
Nakon dugogodišnjeg koncertnog posta vratili ste se lani u Hrvatsku koncertom u prepunoj Areni. Zagreb je, čini se, bio logičan odabir. Koncert je prošao tek uz nešto malo prosvjednika pred Arenom, no zbog čega je nakon Zagreba prvi grad na hrvatskoj turneji baš Rijeka?
– Kad sam završila novi album postavilo se pitanje što ćemo, gdje ćemo, s obzirom da na ex jugoslavenskim prostorima nisam radila 20 godina. Htjeli smo uraditi glavne gradove, neke centre koji su nas zvali dugo godina, pa smo uradili Ljubljanu, Zagreb, Sarajevo i Mostar. Svatko od nas jednostavno traži inspiraciju. Tijekom tih 20 godina za kojih nisam radila na tim našim prostorima, shvatila sam da se ništa tu nije promijenilo. Jedina razlika je ta što se sada iz jedne u drugi bivšu republiku ide s pasošima. Jednostavno sam odlučila krenuti ponovno raditi. A zahvaljujući internetu i ovoj općoj globalizaciji shvatila sam i da ljudi žele sa mnom komunicirati, da mi daju nekakav poticaj da nastavim i dalje raditi ovaj posao. Oni stari koji su me zapamtili žele me vidjeti ponovno, a pojavila se i nova publika kojoj se sviđa to što radim.
Sve mi je to jasno, no u međuvremenu se ipka dogodio rat. Kako ste, na osnovu čega, ocijenili da je vrijeme da se vratite na taj teritorij na kojem, sami kažete, niste pjevali 20 godina?
– Osobno mislim da se ovaj balkanski prostor ne otvara samo za nas između, nego se počeo otvarati prema čitavom svijetu. Bila je ratna situacija, ali je i prošlo toliko godina, tako da ne možemo prestati komunicirati kad na svim razinama i društveno političkim, ekonomskim, na socijalnom nivou, na području glazbe, sporta, kulture, ljudi nastoje da se te granice nekako nadiđu i da se ponovno uspostavi nekakva normalna komunikacija.
Znate, to kad je pravo vrijeme – znate ili ne znate, osjetite ili ne osjetite. Pazite, mi smo na svim ovim prostorima putovali i dolazili još 1998. godine, tako da ne vidim razloga, ni ti bojazni zašto sada ne bih došla. Koji ja to problem imam da jednostavno ne bih došla!?
Oni građani Hrvatske koji su tražili da vam se ne da nastupati u Areni, i opet će vam spomenuti tu 1993. godinu i posjet Brčkom u maskirnom odijelu, koliko god puta ponovili da ste išli spašavati oca?
– To je i bizarno i smiješno od takvih stvari praviti nešto. Ali dobro, mediji žive od toga da prave od muhe medvjeda. Svakog čovjeka diskriminiraju koliko god mogu. Uostalom, u ratu je sve dozvoljeno.
