Da je Lady Gaga svojim stupanjem na scenu izmijenila lice glazbene industrije nije uopće upitno, a do danas je (p)ostala monumentalna figura u glazbenoj industriji koja je svojom ekspresivnošću, kreativnošću, vizualnim estetiziranjem te poigravanjem različitim glazbenim žanrovima osvojila i one željne inovacije, kao i one sklone tradicionalnijim poimanjima jedne glazbene zvijezde.

Pojavivši se svojim albumom prvijencem »The Fame« 2008. godine, kombinacijom zaraznog dance popa, glama, gdjekad i rocka, kao i elektroničke obrade, pjevačica je osvojila publiku diljem svijeta, a njezin se uspjeh nastavio albumima »The Fame Monster« (2009.), kombinacijom dance/synth popa, potom albumom »Born This Way«, spojem dance popa, elektro, rocka i u manjoj mjeri gospela.

Nakon eksperimentalnog albuma »Artpop« (2013.) (kombinacija EDM-a, dance popa, syntha, funka, industriala), pjevačica se usmjerila i na jazz (»Cheek to Cheek«, »Love for Sale«), country/rock/pop (»Joanne«), vratila na dance-pop/elektro/disco (»Chromatica«), ulogom u filmu »Joker: Ludilo u dvoje« potaknut »Harlequinom« (2024.), da bi se svojim posljednjim, nedavno objavljenim albumom »Mayhem« (odnosno »MAYHEM«) decidirano vratila svojim korijenima, uz i dalje osvježavajući zvuk koji se pronosi glazbenim pop univerzumom.

 REUTERS/Brendan Mcdermid

Žanrovski preplet

Na svome posljednjem albumu poznata je glazbenica surađivala s producentima kao što su Andrew Watt, Cirkut i Gesaffelstein, a album čini žanrovski preplet žanrova, popa, odnosno synth popa, elektra, disca, dancea, gdjekad funka, također, industrial popa, rocka te rock-popa, a otud i naziv albuma koji sugerira kakav nered, u ovome slučaju žanrovski.

U eri u kojoj pop glazba prelazi u svojevrstan zamor, afaziju, opterećenost, usiljenost, posljednji je Gagin album određeno osvježenje, dinamika, uputa o njezinu djelovanju i(li) glazbeno žanrovsko (d)opisivanje.

Svaka od pjesama figurira kao progresivno nostalgični naputak koji nadaje osjećaje pozitivnoga, gdjekad melankolije, sjete, prošlih iskustava, emocionalnih raskola i plesnih ushita, a finalni produkt su pjesme koje istovremeno zvuče svježe i ponešto poznato. Ili, drugim riječima, pjevačica kao da se vratila svojim počecima te pop razgradila u njegovoj srži.

Uostalom, i sama je pjevačica više puta naglasila kako se, pitajući se koji su njezini korijeni, što ili tko je njezina inspiracija, na nagovor njezina zaručnika te ujedno i jednoga od izvršnih producenata albuma Michaela Polanskog odlučila vratiti svojim korijenima. A korijeni, to jest njezina inspiracija itekako se osjeti i vidi, pa vrlo inovativno svojim novim albumom denotira važnost i utjecaj glazbenika kao što su David Bowie, Michael Jackson, Prince, Nine Inch Nails, Depeche Mode.

I sama glazbenica opisala ga je kao spoj, mješavinu različitih žanrova, kao svojevrsnu posvetu njezinim idolima, uzorima, pa je album posveta ujedno glazbeničim počecima. Naime, album ujedno podsjeća na ono ranije u radu glazbenice, općenito ranijih razdoblja u glazbi, napose osamdesetih i devedesetih godina, no istovremeno magnetskom privlačnošću vuče k onome suvremenom i svježem.

Maestralno žongliranje

Od pjesama koje se nalaze na albumu ranije je svekolika publika mogla čuti pjesme »Die With A Smile«, potom »Disease« te »Abracadabra«, pjesmu koja je definitivno osvojila publiku i podsjetila na Gagine početke, kao i na činjenicu da kad Mother Monster svoju šapu stavi na pop glazbu, podsjeti na to o kakvoj se svestranoj umjetničkoj personi radi – onoj koja podjednako maestralno žonglira apsolutno svim žanrovima kojih se dohvati.

Zasad su objavljena tri singla s popratnim glazbenim videima; album je zauzeo peto mjesto na Billboardovoj 200 ljestvici, trinaesto na Billboard Hot 100, a najveći je odjek imala pjesma »Die With A Smile«, duet s pjevačem Brunom Marsom.

Također, album je zauzeo vrhove ljestvica glazbenih albuma u dvadeset i tri zemlje. Kritika (AllMusic, Evening Standard, The Guardian, The Independent, The Line of Best Fit, MusicOMH, NME, Pitchfork, Rolling Stone, Slant Magazine) ocjenjuje ga pozitivno i daje mu većinom gotovo maksimalne ocjene, navodeći kako se radi o glazbeničinom uspješnom povratku korijenima koju podcrtava dobra produkcija te stilska mješavina koja u konačnici uspješno funkcionira kao homogena cjelina.

Promocija glazbenog albuma uključila je istaknuti koncert headlinera na Coachelli te masovan koncert na brazilskoj Copacabani na kojem je prisustvovalo oko 2,5 milijuna ljudi, čime je to postao najposjećeniji koncert neke ženske pjevačice svih vremen. Uz to, trenutačno je u tijeku i glazbeničina promotivna turneja albuma pod nazivom »Mayhem Ball« koja, nažalost, zaobilazi Hrvatsku.

S obzirom na žanrovsku raznolikost, pjesme su i s obzirom na melodiju, odnosno tempom evokativno-emocijski različite, pa dok većinu čine one plesno zaraznog ushita i sufliranja, nekolicina je i onih koje otpadaju na mirnije. Standardno izdanje albuma broji četrnaest pjesama, uz pjesme »Kill for Love« i »Can’t Stop the High« koje su dio ekskluzivnih izdanja, ovisno o tržištu.

Erotska energija

Album otvara pjesma »Disease«, dark pop teškoga, metalnog elektroničkog (industrial) zvuka koja djeluje negativno emocionalno zadržavajuće. Iako ritamski i refrenski pamtljiva, pjesma koja na temelju metafore bolesti upućuje na onu tamnu stranu seksualnosti traži višekratno slušanje kojime onda oni stihovi »Bring me your desire, I can cure your disease«/(…) »Eyes roll back in ecstasy« ipak ostaju u uhu. Zbog industrijskog prizvuka i one tamne erotske energije, nerijetko je pjesma uspoređivana s pjesmom »Closer« sastava Nine Inch Nails.

»The category is: dance or die« – uvodna je rečenica umjetničina drugoga glazbenog videa u povodu promocije njezina drugog singla »Abracadabra« koji ju je vratio na stare pop staze i pokazao premoć u svijetu popa koji je počeo sve više kvalitetom opadati.

Glazbeni video mračne fotografije izvrsno je produciran; frenetičnu koreografiju brzih i sugestivnih pokreta prati i jednaka montaža, a u podlozi je suprotstavljanje dobrog i lošeg (dvije Gage) u kakvome ballroom natjecanju, uz religijsko doznačavanje te baroknu kostimografsku odrednicu. I sama pjesma, energični dance radio hit, koja kombinira house elemente s refrenima tipičnim za Gagu (rubešijanski, šifra: »Bad Romance«): »Abracadabra, amor-oo-na-na/Abracadabra, morta-oo-ga-ga/Abracadabra, abra-oo-na-na.« Takav pomalo apsurdan refren, igra riječima zapravo je igra apsurdnoga, produljivanje simbolike pjesme i upućivanje na radost, igru i uživanje u vlastitome uratku.

Glede samih pjevačkih stilova, uz spomenute govorene dijelove koji funkcioniraju kao svojevrstan začin, javljaju se većinski pop dijelovi te oni refrenski krnji operni/operetni dio (šifra: »Phantom of the Opera«) što opstoji kao singl na glazbeničinu podlogu/pozadinu.

Kao singl prva je zapravo objavljena pjesma »Die With a Smile« uz popratni glazbeni video kasnije, a riječ je o izvrsnoj retro baladi, suradnji s pjevačem Brunom Marsom koja evocira neka starija vremena. Pjesma je vrlo brzo postala hit, osvojila same vrhove glazbenih ljestvica, između ostalog i Grammy nagradu te postala svojevrstan fenomen.

Štoviše, baš ovaj tjedan pjesma je opet ušla među top deset na Billboardovu Hot 100 ljestvicu, čime je postala jedna od samo četiri pjesme u povijesti koje su imale isti uspjeh, a Gaga je postala prva žena u povijesti te glazbene ljestvice kojoj je uspjelo da se jedna pjesma zadrži pedeset tjedana među top deset pjesama. Time je pjesma prestigla »As It Was« Harryja Stylesa i ušla među top četiri pjesme najvećih hitova svih vremena prema United World Chartu.

Maslac koji se rastapa

Tome se, dakako, pridružuje i činjenica da je jednostavan, no efektan retro glazbeni video koji prati Gagu i Marsa tijekom nastupa/probe/snimanja pogledan više od milijardu i dvije stotine milijuna puta. Vrlo snenog zvuka, serenadnog naboja (što sugerira i sam početak: »I, I just woke up from a dream«), pjesma je izvrstan spoj Gagine i Marsove sugestivne emotivne i tople interpretacije, pa u cjelini pjesma zvuči i neodoljivo poznato i nevjerojatno svježe, a karakterizira je spoj opće, univerzalne privlačnosti i one podcrtane intimnosti.

Naravno, iskrenost u izričaju, jednostavnost i neodoljiva patina starine ono je što je čini iznimno popularnom i na drugo, i na peto, kao i nakon višekratnoga slušanja. A riječi, riječi kao da su opjevane snagom maslaca koji se rastapa, makar bio kraj svijeta – »If the world was ending, I’d wanna be next to you…«

Pjesma »Garden of Eden« neodoljivo podsjeća na onaj pop prepoznatljiv za 2010-e godine; vrlo ritmična, srednje brzog tempa koji nadaje onu atmosferičnost klupskog života koja pak vrluda između smirenosti i kaosa, svjetlosti i tame. Sama izvedba je između emocionalne i ispovjedne naravi, a s druge strane gotovo eksplozivne; u osnoviwwci instrumentalne podloge je bas, na koji se nadovezuju distorzirani zvuk sintesajzera i gitare. Iako je pjesma dance naboja, zbog kontrastne atmosferičnosti, cjelina se doima kao kakav emocionalni pejzaž, što, uostalom, potvrđuje i sam naziv »Garden of Eden«, pa na simboličnoj razini, ovaj je vrt i lijep i pun trnja, potencijalne opasnosti. Valja ukazati i na poveznicu novog i starog; u refrenu pjesme tako se pojavljuje i jasna aluzija na glazbeničin raniji hit »Bad Romance«.

Pjesma »Don’t Call Tonight« progovara o oslobađanju od prošlih veza i ohrabrivanju da se u besanoj noći pronađe neka (nova) vlastita sloboda. Iako nosi one mračnije i introspektivnije trenutke albuma, pjesma u konačnici donosi dozu vedrine i lakoće, no ne možemo reći kako je pretjerano vesela. Atmosfera je melankolična, prožeta tugom, no istodobno oslobađajuća. Štoviše, osjeća se kakva poruka otklanjanja, odbijanje, potreba za distancom i kakvim mirom, što pronosi i sam vokal. Usporedno s razvijanjem skladbe raste i njezin emocionalni intenzitet; i sam vokal progresivno postaje snažniji, puniji, javljaju se instrumentalni dodaci, pa se pjesma, uz prijelaz od intimne ispovijedi u katarzu, pretvara u kakav crescendo. Ritam je sporiji i smiren, što pjesmi daje gotovo baladni karakter i etiketu emocionalnog dnevnika.

Hipnotička nota

Sam naziv pjesme »LoveDrug« upućivačke je naravi; između ljubavi i ovisnosti, što dakako potvrđuje i sama melodija koja operira kao osjećaj posvemašnje senzualnosti uz (potisnutu) senzualnost. Od samog početka ritam pjesme pulsirajuće je naravi, a prisutan elektronički beat kakva noćnog kluba u suglasju je s poetikom tame, pa srednje brzi tempo zadržava onu hipnotičku notu naznačenu već samom nazivnom simbolikom. I sama Gagina izvedba smjestila se negdje između zavodljivosti (i nježnosti kojom docira) te eksplozivnosti poduprte snagom, pa se čini kao simbolično lebdi između ekstaze i boli. Spomenuta eksplozivnost razabire se od kulminacije koja se događa u refrenu; zvuk je »podebljan« te postaje ponešto jači, pa takva promjena stvara svojevrsnu dinamiku i pridonosi onoj atmosferičnosti koju pjesma želi prenijeti.

Na tragu ljubavnoopsesivne kombinatorike je i središnji »light« trenutak albuma, »How Bad Do You Want Me«, razigrana, vesela i pjesma bržeg ritma te ona koja, iako nešto u manjem opsegu od primjerice autoričine pjesme s prošlog albuma »Fun Tonight« koja je nabijena i melankoličnošću, ipak nosi osjećaj nostalgičnosti. Iako su mnogi uspoređivali Gaginu pjesmu s pjesmama Taylor Swift s albuma »1989« ili pak albuma »Reputation«, odnosno isticali njezinu »posvetu« Swiftinom stvaralaštvu, i to napose zbog onih Antonoff produkcijskih elemenata (programirani bubnjevi, bas linije i staccato melodija), potom same ljubavne teme, to jest odnosa muškarac-žena (kontrastiranje – dobar dečko i loša djevojka), takva usporedba nije posve opravdana, jer ogromna Gagina muzikalna erudicija, naklonjenost različitim žanrovima i utjecajnost mnogih na njezin rad uopće ne mora biti poveznica sa Swift; dapače, Gaga je imala sličnih pjesama koje služe kao kakva premosnica, trenutak izdvajanja; tu je neobjavljena, demo pjesma »Earthquake« (poznata još iz 2011.) kao i pjesma »Nothing On (But the Radio)«. Također, ova lako pamtljiva pjesma izraženog plesnog karaktera neodoljivo, posebice s obzirom na početak, podsjeća na synth pop pjesmu »Only You« grupe Yazoo iz 1982. godine.

Pitanje slave

Problematiziravši slavu obuhvatnije svojim glazbenim prvijencem »The Fame« (2008.) (napose pjesmama »Paparazzi«, »The Fame«), kasnije pjesmom »Applause« (s albuma »Artpop«) te kontekstualizirajući njezinu problematiku (i) negdje između, Gaga se svojoj stalnoj tematskoj preokupaciji izraženom i samim nazivom prvijenca sada vraća u pjesmi »Perfect Celebrity«, zaokruženom pop-electro numerom koja ostaje u uhu. Srednjeg tempa i jasne strukture, pop i (elektroničkog) groovea, ova pjesma otvara se ponešto mirno, gradi se dvama refrenima, slijedi smiraj u mostu, da bi završila energetskim »dizanjem« prije samoga kraja. Gagin vokal je u srednjem registru čist, u prvome planu, a synth slojevi nadodaju atmosferičnosti. S obzirom na prisutne industry i synth-pop elemente, pjesma je, primijetili su neki, inspirirana sastavima Nine Inch Nails i Depeche Mode. Tonovi koji otvaraju pjesmu odveć su mračni, teški, da bi refren sam dobio punk obol: »So rip off my face in this photograph/Perfect celebrity/You make me money, I’ll make you laugh«.

Stilski se oslanjajući na estetiku osamdesetih godina, napose synth-pop i dream-pop tradiciju, pjesma »Vanish Into You« i sama reflektira negdašnju pop senzibilnost u modernome produkcijskome ruhu, pa (i ova) pjesma zvuči i svježe i neodoljivo poznato. Tome pridonosi i produkcijsko »rastvaranje prostora«, tako da cjelina djeluje prozračno, odnosno kao da lebdi u nekome prostoru određene dubine u čijem je središtu, uz instrumentalnu pozadinu, pozicioniran Gagin vokal. Strukturno, pjesma se razvija postupno, pa most donosi pojačanje dinamike, no na kraju pjesma ipak biva zaokružena mirnijim tonom, ponešto kontemplativne naravi. Također, s obzirom na spor tempo pjesma poprima baladni karakter, a ponešto eterična synth pozadina daje osjećaj melankolije i snovitog.

Osjećaj otuđenosti

U kontekstu samoreferencijalnosti, posebno se ističe pjesma »Zombie Boy«, koja bi mogla biti kakav nastavak, nadopisivanje Gagine pjesme »Summer Boy«. Unekoliko pjesma pulsirajućeg ritma s naglašenim udarima koji generiraju osjećaj kakve uznemirenosti podsjeća i na Gagine demo snimke poznate još iz početne faze, odnosno debitantske »The Fame«, primjerice na pjesmu »Beautiful, Dirty, Rich«, a u dijelovima podsjeća i na pjesmu »911« s albuma »Chromatica«. U sintesajzerskom distorziranom instrumentalnom okružuju koje dopunjavaju basovi vokal djeluje pomalo ogoljeno, sirovo, interpretativno i teatralno, čime se zaokružuje mračnija atmosfera, ona industrijska koja stvara osjećaj distance, otuđenosti.

Pjesma »Killa(h)« ostavlja kakav osjećaj kontrole, nešto i provokacije, a atmosfera koju pronosi je klupska, pa i sam zvuk biva industrijski, uz poneke techno elemente (primjerice pri kraju pjesme). Dinamički, s obzirom i na vokal, pjesma oscilira između onih mirnijih dijelova u kojima vokal dominira te onih eksplozivnijih dijelova u kojima pak dominaciju preuzima instrumental. Pulsirajući beat podsjeća na Princea te na chic-disco groove estetiku Nilea Rodgersa. Pjevački je uradak vrlo heterogen; strofe ostavljaju dojam zavodljivog, gotovo govorenog, da bi refrenski došlo do »širenja« glasa i njegova »jačanja«, uz poneke teatralne izlete koji sliče stvaralaštvu Bowieja. Ova ritmična i zarazna pjesma, dakle, mogli bismo ustvrditi, pozicionirana je na razmeđi funka, glam rocka i elektro-popa, a uz gitarske riffove i bas linije te pridodane sintetičke elemente podsjeća na funk osamdesetih godina, recimo na Princea (primjerice pjesme »Kiss« i »Sign o’ the Times«) ili pak Bowieja (»Fame«). Također, neki su primijetili kako predimenzionirano odijelo kakvo je Gaga nosila u nastupu uživo u emisiji Saturday Night Live neodoljivo podsjeća i na Davida Byrnea iz Talking Headsa i na film »Stop Making Sense«, no u samoj pjesmi onaj elektronički »break« u određenoj mjeri svakako podsjeća na eksperimentalni plesni rock spomenute grupe.

Zvijer u tami

Svojim se pomalo neobičnim zvukom, dramatičnom i pomalo misterioznom atmosferom koju navlači, također ističe pjesma »The Beast«. Udarci bubnja i synth elementi doimaju se kao da sugeriraju kakvu horor atmosferu, koja se postupno dograđuje. Vokalno, strofe služe kao teren dubljih registara, što pomaže u zaokruživanju kakve strane prisutnosti, nesigurnosti i s time povezane neizvjesnosti, dok su refrenski dijelovi prostor odlaska u visine. Tempo je srednje brz, što pjesmi daje pokretačku energiju, ali istovremeno zadržava željenu težinu. Uz pulsirajući ritam industrijske naravi, instrumentalni sloj čine bas linije, udaraljke te sintesajzeri koji denotiraju teške, tamne tonove koje bismo mogli usporediti s onim gotičkim. Pjesma u pojedinim trenucima podsjeća na Nine Inch Nails pop produkcije, a u melodijskim slojevima osjeti se i utjecaj filmskoglazbene estetike Hansa Zimmera. Pjesma je, dakle, mješavina dark popa, industriala, s filmskoglazbenim obolom. Drugim riječima, pjesma se doima kao da je soundtrack kakvog filma.

Da joj je jedan od glazbenih uzora i Michael Jackson, Gaga je više puta napomenula, a to se jasno očituje i u njezinoj melankoličnoj pjesmi »Shadow of a Man« koja produkcijskom estetikom i pjevački podsjeća na stil legendarnog Michaela Jacksona (posebice u početnome dijelu kad pjeva »standing in the shadow of another man«, prilikom javljanja pozadinskih vokala ili pak kad pjeva »cause I won’t be used for my love and left out to cry«). Glede produkcijskih elemenata valja reći kako pjesma ponešto općenito aludira na starije Gagine radove, no produkcijski elementi ovdje su resistematizirani i reaktualizirani za Mayhem oblikotvorno ruho koje nosi mračniji ton te zaodjenuti gotičkim ugođajem, kojem potpomaže i vokalna rock oštrica. Fraziranje je posebno izraženo, jer su dijelovi govoreni i(li) pak otpjevani bez neke posebne teatralnosti, no dozom refleksije i izraženom melankolijom. Bez obzira na to, pjesma zadržava plesni karakter.

Reestetiziranje staroga

Sušta je suprotnost svemu »Garden of Eden« koja je napisana u jeku Gaginih zaruka, na što možda najbolje upućuje refren »Come on and wrap that blade of grass/Around my finger like a cast«. Refleksivna, emotivna, sporijega ritma, što joj daje baladni karakter, »Garden of Eden« postupno se emocionalno intenzivira, pa se početno slabiji vokal osnažuje. Ili, drugim riječima, početna intimna ispovijed zadobiva dramatičnost i predznak katarzičnoga. Atmosfera koju pjesma prosijava je melankolična, prožeta tugom, no istodobno i oslobađajuća. S obzirom na same stihove i na interpretaciju koja je obojena ranjivošću, pjesma kao da opisuje kakvo izdvajanje, otklanjanje prijašnjega stanja i onaj potreban mir, koji je pjevačica simbolično i ostvarila ovim album. Na starim je žanrovskim stazama, uspješnija no ikada, no i privatno sretna. Gagin posljednji studijski album njezin je ujedno i najbolji glazbeni album i pokazatelj kako se postmodernističkim obrascima, samim razumijevanjem glazbe i njezinim produciranjem, regenerira pop, osnažuje njegova baza, aplicira istaknuto, prepoznato izvrsno i pronosi njegova monumentalnost. A baš je takav i »Mayhem«, monumentalan, nastavak tzv. muzeja brutalnosti, povratak starome i njegovo reestetiziranje, kombiniranje staroga i novoga – postmodernistički spektakl i mračni postmodernistički glazbeni kolaž za dugo i višekratno slušanje.

»Teško je sjetiti se onog svijeta u kojemu nije bilo Lady Gage, koji je zasigurno bio puno, puno dosadniji«, izjavio je Rob Sheffield (Rolling Stone), i bio je potpuno u pravu, jednako kao što je bio u pravu jazz velikan Tony Bennet kad je rekao da će Lady Gaga biti zvijezda kao što je i dan-danas Elvis Presley. Već i jest. Ne pjevačica, ne glazbenica, nego umjetnica, ona koja je pop transformirala u spektakl. A taj spektakl jedino je i dalje jedino kadra ona proizvesti, što ćemo (možda opet) vidjeti večeras u kasnim noćnim satima tijekom ceremonije dodjele VMA nagrada na kojima će pjevačica i nastupiti, istih onih nagrada na kojima je Lady Gaga hinjenjem vlastite smrti skrenula pažnju na sebe i zapanjila svijet. The category is – dance or die.