RIJEKA Elvis Stanić snimio je novi autorski album »Air/Zrak«, posve drukčiji od njegovih prijašnjih nosača zvuka. Materijal snimljen u Norveškoj i Hrvatskoj uz sudjelovanje Simfonijskog orkestra grada Osla, posvećen je jazzu, tradicionalnoj i orkestralnoj glazbi.

Naziv albuma koji će koncertnu premijeru doživjeti sutra u KTC-u Gervais u Opatiji, asocijacija je na dah koji pokreće zvuk harmonike, Stanićevog organskog instrumenta. Ipak, on se ne odvaja ni od gitare kojoj posvećuje posebno mjesto oslikavajući atmosferu novostvorenih skladbi.

Uz Simfonijski orkestar iz Osla, na novom nosaču zvuka cijenjenog opatijskog multiinstrumentalista gostuju i Oliver Dragojević, Željka Veverec, Igor Geržina, Meri Trošelj, Nataša Tonković, Nataša Uljan Vitezić i Kristina Radovčić Kiki.

Veliki izazov

Album »Air/Zrak« najavljen je kao posve drukčiji od vaših prethodnih nosača zvuka. Zbog toga što vam je na njemu primarni instrument harmonika?

– Da, ovaj je album u cijelosti hommage harmonici, ustvari onome što sve harmonika može, a nismo navikli čuti. Mislim da je kod nas harmonika uglavnom »zloupotrebljen« instrument, vulgariziran, međutim ja vidim (i čujem) harmoniku potpuno drugačije – na tragu francuske jazz škole, argentinskog tanga, bandoneona, dakle kao fini, suptilni instrument, vrlo sličan usnoj harmonici – na način kako ju, recimo, svira Stevie Wonder… S druge strane, prvi put sam pisao svoju autorsku glazbu za veliki orkestar i taj spoj jazza, harmonike i orkestralnog zvuka je bio veliki izazov, pogotovo što se takav album prvi put pojavljuje na našoj glazbenoj sceni.

Koliki je izazov bio snimiti album prvenstveno na harmonci?

– Pa, trebalo je povratiti neke vještine koje ako čovjek ne vježba svakodnevno, polako izmiču… No, bilo je dovoljno vremena da se i ruka i glava stave na svoje mjesto. Album se »kuhao« i pripremao gotovo dvije godine pa nije bilo iznenađenja na snimanju.

Gitara – dio tijela

Je li i gitara našla svoje mjesto u pjesmama?

– Naravno, gitara je bila i uvijek će biti za »po doma«, ona mi je kao dio tijela, niti jedan album ne može bez gitare – jedino je mali problem što ne mogu istovremeno svirati i gitaru i harmoniku pa će na koncertima posao zasigurno dobiti još jedan gitarist.

Na albumu se nalazi deset skladbi; sve su vaše osim »Potraži me u predgrađu«. Kako je ta pjesma zaslužila mjesto na ovom albumu?

– To je skladba koju sam 2006. izveo na Runjićevim večerima, nagrađena je i Porinom za najbolju izvedbu i tom prigodom sam prvi put uključio i gudače iz orkestra u priču. Rezultat mi se poprilično svidio pa sam odlučio pjesmu staviti na album, naravno u izmijenjenom aranžmanu i sa zaista sjajnim orkestrom.

Kad su nastale pjesme koje se nalaze na albumu?

– Mogu priznati da je ovaj album (i njegovo dugotrajno nastajanje) počeo kao rezultat određene stvaralačke krize – nisam se više htio ponavljati, a nisam jasno znao kamo bih dalje – dok se jednog dana nisam posve slučajno prihvatio harmonike i tada je sinulo… Od tog su se trenutka stvari razvijale jedna za drugom, vrlo brzo. Ustvari, harmonika je odlučila kakav će biti novi album.

»Kruna« zvuka

Kako je došlo do suradnje s Oslo Symfoniorkesterom, i kako je izgledalo snimanje s njima?

– Oslo Symfoniorkestar je, uz harmoniku, »kruna« zvuka ovog albuma. To je sjajan norveški simfonijski orkestar, a do suradnje je došlo posve slučajno.

Dok sam pregovarao nešto za Liburnia Jazz Festival s norveškim kolegama iz Oslo Jazz Festivala, prišao mi je jedan od njihovih suradnika, inače naše gore list, Matija Pužar, i tako smo ostali u razgovoru o tome kako spremam novi orkestralni album, kako još nisam našao orkestar, a on mi kaže da inače svira kontrabas u Oslo simfoničarima i da postoji, možda, mogućnost da napravimo zajednički projekt ako bi glazba odgovarala. Poslušali su, odlučili, i uz malo diplomacije, dogovorili smo suradnju.

Moram spomenuti i Hrvoja Marušića, našeg veleposlanika u Oslu, koji je tu odigrao velik dio posla oko spajanja i dogovaranja čitave ove priče. Snimali smo u ožujku, u Rainbow Studiju u Oslu, i to baš onako kako profesionalci njihovog kalibra i rade – jedna proba, »sve ok?«, i idemo, snimanje. Glatko, brzo i izvrsno. Nešto što je još uvijek rijetko kod nas…