U Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog održana je komemoracija u čast pijanistu i skladatelju Matiji Dediću koji je preminuo 8. lipnja u 53. godini života.

Dvorana je bila premala za sve koji su došli u nadi da će još jednom biti obuzeti Matijinim duhom, da će se još jednom skloniti pod njegovu auru. Uz obitelj, komemoraciji su prisustvovali Matijini prijatelji, suradnici, glazbenici, glumci, uglednici iz svijeta kulture…

“Family” i duboko emotivni govori

Događanje je započelo izvedbom Matijine skladbe “Family”, po kojoj je nazvao album što ga je snimio uz Jazz orkestar HRT-a. U njegovoj ulozi, za klavirom je bio Vasil Hadžimanov, a svirali su i Matijini prijatelji i dugogodišnji suradnici: trubač Davort Križić, kontrabasist Žiga Golob i bubnjar Kruno Levačić.

Uslijedili su duboko emotivni govori. Osim što je izrazila sućut obitelji, ministrica kulture RH Nina Obuljen Koržinek naglasila je Matijin neizmjeran doprinos hrvatsoj umjetnosti, autentičnost izraza, jedinstvenost, inventivnost i slobodu stvaranja te se prisjetila jednog od nastupa koji je na nju ostavio snažan utisak.

Glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja Antun Tomislav Šaban istaknuo je njegovu iznimnu pijanističku vještinu, podsjetio je na mnogobrojne, stilski raznorodne suradnje, Matijino iznimno skladateljsko djelovanje, mnogobrojne albume koji svjedoče o njegovom stvaralaštvu te je ukazao na bogatu ostavštinu koja bi trebala biti nadahnuće novim naraštajima glazbenika.

Uslijedila je projekcija s izborom izvedbi i razgovorima iz televizijskih emisija te još dva govora. Književnica Olja Runjić je u emotivnom, lirskom, pjesničkom prisjećanju govorila o njihovoj povezanosti i bliskom prijateljstvu od malih nogu preko važnih životnih situacija do tragedije koja ih je zadesila.

Pjevač i skladatelj Gibonni ukazao je na nedjeljivost osobnog i umjetničkog u Matijinom životu, prisjetio se zajedničkih putovanja i konstatirao da Matija stoji uz bok s roditeljima, Arsenom Dedićem i Gabi Novak, u povijesti naše umjetnosti.

Poletio na najsavršeniji let

Komemoracija je zaključena još jednom njegovom skladbom, “Etnaey”, ovaj put u izvedbi trija: Hadžimanov, Golob, Levačić. Svojom svirkom kao da su željeli sugerirati da je Matija poletio na svoj najsavršeniji let, let za koji se pripremao na nebrojenim nastupima i snimanjima.

Svojim je mnogobrojnim suradnicima, pa i spomenutima, također omogućio da polete, da osjete istinski osjećaj slobode. On se tom osjećaju najviše približio kad je svirao solo, kao primjerice na snimanju albuma “Ligherian Rhapsody” koji najbolje dočarava njegovu umjetnost.

Naime, glazba što ju je snimio za to izdanje odraz je njegove tankoćutnosti, iznimne maštovitosti, introspektivnosti i spontanosti.

Izvedbe nisu unaprijed osmišljene, ostvario ih je u trenutku nadahnuća, u potpunosti su improvizirane, bez namjere da se priklone nekom od žanrova ili utjecaja, iako se radio o svojevrsnom crossoveru, prožimanju jazza i klasike. Upravo onako kako je najviše volio.

U tome se očituje Matijina priroda, a njegova je glazba bila odraz njegove naravi, nesputana, neobuzdana, razigrana, produhovljena.

Kroz svoju umjetnost Matija je odavno poletio u vječnost, a njegov odlazak u novu sferu postala je bolna stvarnost za sve koji su ga voljeli, za sve koji ga vole i lete s njim u beskonačnoj rapsodiji.