Toliko toga me ispunjava ponosom, moja karijera je počela tako da sam doslovce imao viziju, htio sam eksperimentirati bez granica, bio sam neustrašiv, radio sam što sam htio raditi iz srca
Prvo ime Kanegra Beach Festivala koji će se održati 8. i 9. kolovoza na plaži Zlatorog u Umagu je DJ Kevin Saunderson, američki glazbeni producent koji se afirmirao u žanru house glazbe, a uz Derricka Maya i Juana Atkinsona smatra se jednim od pokretača techna. U suradnji s pjevačicom Paris Grey 1987. osnovao je sastav Inner City koji se u svijetu proslavio hit singlom »Good life«. Poznat je i po suradnjama s mnogim drugim glazbenicima poput Paule Abdul s kojom je surađivao na albumu »Shut up and dance«. U kratkom razgovoru osvrnuli smo se na njegovu karijeru koja traje već tri desetljeća, od početaka u Detroitu do svjetske slave.
Univerzalna vizija
Na koji dio karijere ste najponosniji i zašto? – Toliko toga me ispunjava ponosom, moja karijera je počela tako da sam doslovce imao viziju, htio sam eksperimentirati bez granica, bio sam neustrašiv, radio sam što sam htio raditi iz srca. Čak sam snimio i skladbu »You can’t tell us how to play our music« (»Ne možete nam reći kako da sviramo našu glazbu«). Postojao je razlog za to, uspio sam ostati vjeran svojoj viziji bez da sam popustio komercijalnim i vanjskim pritiscima. Vizija koju sam imao bila je ta da stvorim zvuk koji će svi na svijetu željeti slušati i ta se vizija obistinila. Naš zvuk je krenuo od muzike koja se čula i koja je puštana samo gradskim klincima u Detroitu, a sada se pušta po čitavom svijetu. Osjećam i velik ponos zbog toga što sam mogao nadahnuti i pomoći mnogim ljudima da ostvare svoje glazbene ciljeve. Taj ponos potječe od želje da pomažem druge umjetnike, do stvaranja Inner Cityja, The Reese Projecta, kroz savjetovanje mojih sinova, do toga da sam bio jedan od osnivača Detroit Movement Festivala. Na puno toga mogu biti ponosan, od toga da sam pomogao stvoriti kompletan zvuk, do preoblikovanja i remiksiranja mojih i tuđih snimaka, mogao bih naširoko o tome. Ponosan sam i na to da sam počeo ovo prije 28 godina i samo odabrao pravi trenutak, radi čega se to i dalje kreće i danas.
Jeste li tada mislili da će taj novi zvuk postati toliko popularan? – Nisam, ali moja vizija me vodila, osjetio sam da će biti univerzalna pa nisam slušao prijatelje koji su me pitali »što to radiš? Kakva je to muzika? Moraš ići u školu i prestati praviti tu čudnu muziku«. Znao sam da oni koji mi to govore ne razumiju o čemu se radi, ali sam znao i da će u jednom trenutku shvatiti.
Samo vježba
Zašto ste postali DJ? – Mislim da sam znao da idem u tom smjeru, budući da sam običavao ići u Paradise Garage i slušati Larryja Levana kako svira, pa sam čuo Juana Atkinsa, a preko Derricka Maya upoznao sam ostale DJ-eve. Valjda je nešto duboko u meni kliknulo. U isto vrijeme 1982. Derrick je želio postati DJ i bio je dio te scene. Tada sam igrao nogomet na Sveučilištu Eastern Michigan, ali stvari su se promijenile kada je trener koji me angažirao dobio otkaz. Sve to vrijeme Derrick i ja smo ostali u kontaktu pa iako se preselio u Chicago, bio je jedini koji me na neki način motivirao da se počnem baviti DJ-ingom i uvjerio me da bih se mogao time baviti. Sredio je da idem raditi s nekim od njegovih prijatelja DJ-a koji su živjeli na istom kampusu kao i ja. Otišao sam u njihov stan i oduševio se tehnikom koju sam tamo vidio, a imali su i sve te razne mikseve iz Europe i cijelog svijeta. Otada nadalje znao sam da želim biti DJ. Vježbao sam na njihovoj opremi i kupio neke jeftine gramofone, vježbao sam i vježbao, a ostalo je povijest.
Jeste li zadovoljni razvojem elektroničke glazbene scene u zadnja dva, tri desetljeća? – Ukupno sam zadovoljan pokretom elektroničke glazbe. Raznolik je, nikad ne bih mogao zamisliti da će biti toliko raznolik kao što je danas. Ta raznolikost doprinosi da sada ima više mogućnosti, djeca su se u moje vrijeme držala dalje od toga, svi su bili u hip-hopu i pop glazbi. Mladi žele danas biti dio elektronske glazbe, bilo da je komercijalna ili underground. Tako da je to zdravo za cijelu scenu jer je sada super globalna. Bila je globalna i prije, ali sada je super globalna i u njoj ima toliko različitih žanrova. Mislim da će nastaviti, znam da će nastaviti, a ja sam bio na prvoj liniji tog pokreta. Ponosan sam kada vidim da je pokret postao tako velik.
Čast je biti dio povijesti
Negdje sam pročitao da je vaš miks pult izložen u muzeju. Kakav je to osjećaj kada dio vaše osobne povijesti pripada muzeju? Osjećate li se starim? – Da, moj miks pult je u muzeju, sjećam se kada sam im ga poklonio. To je čast jer sam dio povijesti i to je činjenica koja ne može biti izbrisana. Učinio sam nešto za muziku što ne možete planirati, dogodilo se to zbog moje vizije i razne stvari su se dogodile zbog nje. Ne osjećam se još starim. Znate, osjećam se baš kako treba. Osjećam se dobro, moje tijelo i moji um su vitalni i zdravi pa iako imam bogatu povijest, radi toga se ne osjećam starim, samo pametnijim i iskusnijim, ha ha.
Što publika na Kanegra Beach Festivalu može očekivati od vas? – Znate da sviram s energijom, da sviram s vibrom, ne lupam uvijek, ali znate da i dalje dobivate energiju bez obzira na to kako sviram. Volim publiku povesti na put i voditi je. To je uvijek dobra muzika, muzika iz srca, duša koju možete osjetiti. To ćete dobiti.
