– Napravili smo što smo mogli. Više od ovog ne ide. Ideja je bila jazz kao takav. On ima svoje specifičnosti, od kojih je jedna da to nije pretjerano komercijalan program. A Rijeka je mali grad i malo tržište, reći će rezignirano Srdoč.   

Cinično zadovoljstvo

Mali klub, veliki edukator

– Vijest me iskreno zatekla, šokirala i rastužila. Naime, iako je po logici stvari – jer je riječ ipak o glavnom gradu – zagrebačka jazz scena je najjača, riječki jazzeri su stvarno među najboljima i više je nego potrebno da u svom gradu imaju klub kao što je to bio Tunel koji ih je podržavao. Ma ne samo njih, već cjelokupnu hrvatsku jazz scenu i stoga je zatvaranje Tunela golemi gubitak. Imao je taj mali klub i veliku edukativnu komponentu, naravno uz jazz festival što ga je godinama organizirao Vladimir Gašparović Gašo. Tunel je bio važan izvor informacija o jazzu i bio je važan za kulturni život Rijeke. Znam da je dio programa bio sufinanciran od Grada Rijeke preko programa za javne potrebe u kulturi, no ne razumijem argumente drugih nadležnih instituacija koje nisu pomogle u održavanju ovog prostora. Poznato je da jazz klubovi, pa čak i kad funkcioniraju u sklopu ugostiteljskih objekata, nisu financijski samoodrživi, pa ni poznati zagrebački klub B.P. bio je sufinanciran za programe kroz javne potrebe u kulturi Grada Zagreba, stoga valja pronaći načina da se te oaze jazza ipak nekako pomogne da opstanu, smatra Hrvoj.   

Nekoliko scenarija

Ivan Šarar, pročelnik za kulturu Grada Rijeke, smatra da dio »krivice« snosi i publika – ona šira, ne istinski ljubitelji jazza – jer je prečesto teško izdvojiti tridesetak kuna za ulaznicu i tako podržati glazbenike, program, organizatora i klub. 

    – Od 560.000 kuna, na koliko je procjenjena vrijednost programa od otvorenja Jazz tunela, Grad Rijeka je sudjelovao sa 125.000 kuna. Uvijek je moguće raspravljati je li taj iznos dovoljan ili nije, ali svakako nije zanemariv. Ako se propituju razlozi eventualnog podbačaja, iako osobno mislim da se nipošto ne radi o podbačaju kluba, treba propitati i element potražnje odnosno publike. Koliko sam upoznat, u Tunelu nije bilo lako naplatiti dovoljan broj ulaznica, a i sam prostor je premalen da bi dovođenje većih ili skupljih jazz imena bilo moguće, pa je razumno postaviti pitanje je li taj model bio idealan za jazz klub u okvirima riječkih potreba. U razmišljanja organizatora, ali i Grada Rijeke o realiziranju budućih jazz događanja i promišljanju novog »jazz mjesta« trebamo uključiti više matematike, a manje sentimenta, iako sam itekako svjestan da je Tunel zbog svog ambijenta, ležernosti i glazbenog sadržaja osvojio srca mnogih, kao što je osvojio i moje. Iznimno cijenim Sonira Srdoča i sve što je napravio. U ovom kratkom vremenu u kojem sam pročelnik susretali smo se nekoliko puta, komunicirali na gotovo tjednoj bazi i zaista intenzivno pretresali budućnost njegove promotorske djelatnosti. Shodno tim razgovorima kreirali smo i nekoliko scenarija o kojima je još uvijek preuranjeno govoriti. Ipak, zauzet ću poziciju optimista što se tiče jazz svirke u Rijeci, vjerujem da je ovo samo nulta točka novog početka, a Odjel za kulturu će sigurno pružiti jasnu i aktivnu podršku budućem projektu, kaže Ivan Šarar. 

    Bilo kako bilo, realizirao se neki od možebitnih tajnovitih scenarija koje spominje Šarar ili ne, neovisno hoće li novi zakupci Tomislav Dekanić i Edo Plovanić ipak u svojoj viziji ponekad pronaći mjesta i za jazz, Rijeka je izgubila važno kulturno mjesto.