Mnogo je naših skladbi posvećenih »Rijeci«. Prava himna je samo jedna, ona iz lipnja 1974. godine, no veliki je uspjeh postigla i pjesma »Volimo Rijeku«. I ona ima »himnični« status, no formalno-pravno ta čast ipak pripada popularnim stihovima »Kad pride nedeja zapolne« – naglašava Paro
Teško je danas, s ove vremenske distance sjetiti se svih detalja, ali mislim da je himna »Rijeke« bila snimljena praktično istog časa kad je ona opet postala prvoligaškim klubom. Pjesmu smo nazvali jednostavno Himna Rijeke tako da će ona ove godine u lipnju proslaviti 43. rođendan, prisjeća se Duško Paro, legendarni glazbenik, osnivač i voditelj Opatijskih suvenira nastanka pjesme koja i danas kod svih navijača Rijeke figurira kao – ona prava.
Podsjetimo li se tih lijepih vremena, Rijeka se pobjedom nad Novim Sadom rezultatom 4:1 9. lipnja 1974. godine vratila u Prvu jugoslavensku ligu. Euforija je bila neviđena, njezine utakmice u prvoj povratničkoj sezoni pratilo je od deset do 20 tisuća gledatelja, dok se prema poznatim podacima na povratničkom slavlju našlo nevjerojatnih 27 tisuća posjetitelja.
– Jedno je bio nogomet, drugo sve ono što ga je pratilo. A pratilo je »Rijeku« tada mnogo pozitivnog. Prvenstveno zbog toga što ju je tada vodio vrhunski menadžer Ljubo Španjol, koji je imao sluha i za sve ono što bismo danas mogli nazvati promotivnim djelatnostima – temperamentno iznosi svoje stavove Paro, koji će ove godine proslaviti 80. rođendan. Naravno, povod za razgovor u Marini Ičići je sezona u kojoj HNK Rijeka uspješno putuje prema svojoj prvoj službenoj tituli prvaka Hrvatske. Ona neslužbena iz 1999. – prije nekoliko dana je i najmodernija 3D tehnologija pokazala kako zaleđa nije bilo te kako je sudac Krečak »iz predostrožnosti« mahao puno ranije kako bi u začetku onemogućio da se opasna akcija pretvori u pogodak – je u srcu svakog navijača. Ali što se može: službeno se ne broji. A uz Duška Para s nama je bio još jedan trajni Suvenir, Antonio Poščić – Bebi.
– Duško je malo stariji od nas, a kad je osnovao »Suvenire«, a i tu vam je dvojba o točnom datumu, postojimo li mi od 1964. ili od 1966. godine, on je imao skoro trideset, a mi jedva nešto više od dvadeset godina. Bio nam je pravi vođa, a moram priznat da smo na svaki način funkcionirali kao pravi, veliki svjetski band – objašnjava Poščić.
Svirali smo na bezbrojnim feštama, pa tako i na onima koje su organizirali neki konkurentski klubovi. No, uvijek bismo ustrajavali na svom tradicionalonom repertoaru u kojem je istaknutio mjesto imala i »Himna Rijeke«. Sjećam se tako jedne fešte u Đurđevcu koju su organizirali navijači »Dinama«. Svirali smo aktualne hitove, svoje i tuđe, pa tako i »Himnu Rijeke«. Iznenadila ih je ta izvedba, ali nisu negodovali, sjeća se Paro. A neće ih ni ovog svibnja kad budu morali priznati kako je »Rijeka« – bolja.
Legende za života
A Paro i Suveniri uistinu po nizu kriterija idu u red najuspješnijih, ali i najzanimljivijih hrvatskih glazbenih sastava svih vremena. Primjerice, svojedobno, u vrijeme najveće popularnosti »Cesarice« Olivera Dragojevića, većina je mislila da je riječ o njegovoj obradi narodne pjesme. A nije bila »narodna« jer je njezin autor bio – Zlatan Stipišić Gibonni, iznimni sin maestralnog glazbenika i muzikologa Ljube Stipišića Delmate. Vratimo li se u naš kraj, većina poklonika ugodnog druženja i dobre zabave, zaklet će vam se kako su pjesme poput »Opatijskih oštarija«, »Štete«, »Va Permane ću poći«, »Svi gremo za Opatiju« pa i »Himne Rijeke« narodne tvorevine koje su kasnije razni glazbenici aranžirali i priredili za izvođenje. Istina je radikalno suprotna – svima njima je autor Duško Paro! Svrstava ga to u red onih rijetkih glazbenika čije je djelo još za života postalo – legendom, a njegove pjesme općenarodnim dobrom.
– S jedne smo strane bili nezaobilaznom sastavnicom domaće glazbene scene. Svirali smo na uistinu bezbrojnim veselicama i sličnim prigodama na Kvarneru i u Istri, ali znali smo biti pratiteljima najznačajnijim glazbenim imenima. Istaknuo bih ovom prigodom Radojku Šverko i Ivu Robića koji su nam bili, ne samo suradnici, nego i veliki prijatelji, ali s druge strane teško ćete naći neko ime s kojim nismo nastupali. A nakon te regionalno-državne komponente, slijedi naša mađunarodna glazbena karijera – naglašava Paro.
A ona se pak zrcali u činjenici da su praktično svake godine svoje bogate karijere gostovali i u SAD-u. No da bismo mogli govoriti o fenomenu Suvenira, moramo dodati još niz komponenti. Bili su, naime, ne samo rijetkim bandom koji je istovremeno svirao u SAD-u i Rusiji – oni su tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća svirali u Turskoj i Grčkoj! Na taj su način bili zapravo jedni od rijetkih koji su na simbolički način povezivali zemlje što su tada, a ni danas nije mnogo bolje, bile, blago rečeno, u stanju međusobne netrpeljivosti.
Rijeka je strast
– U Grčkoj smo svirali s nekim od najvećih imena svjetske glazbene scene, započeo je Poščić… a u tom ga je trenutku prekinuo telefonski poziv. I ma koliko je krajnje nepristojno prisluškivati tuđe razgovore, na ovaj Bebijev nismo se mogli oglušiti: razgovarao je na tečnom grčkom jeziku!
– Nemojte se čuditi jer moja je majka Grkinja. Ona je ovamo stigla u onim turbulentnim vremenima II. svjetskog rata, u prvim godinama nakon njega tako da i ja tečno govorim grčki, uostalom on je moj materinji jezik. Naravno da je i ta činjenica otvarala vrata grčkim turnejama, pa tako i nastupima s legendarnim Mikisom Theodorakisom, grčkim autorom klasičnih skladbi i opernih partitura, kao i nezaboravne filmske glazbe u djelima poput »Grka Zorbe« ili »Serpica«. Mnogo sam puta bio u Grčkoj, svakako da je i ona jedna od mojih glazbenih inspiracija – razmišlja Poščić koji je s druge strane, očeve, vlasnih jednog od najstarijih prezimena opatijskog kraja – uz njegovog prvog zabilježenog pretka Gregoriusa Poščića stoji godina – 1642!
A integrativna komponenta Suvenira ogleda se i u još jednoj zanimljivoj činjenici: svirali su i Titu, gdje posebno ističu fotografiju na kojoj se uz tog znamenitog državnika nalaze još i Gertruda Munitić te Krunoslav Cigoj, ali i prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu s kojim ih je povezao njihov prijatelj iz mladosti – Gojko Šušak. No, tu ne staje njihov predsjednički ciklus, Suveniri su kasnije svirali i Stjepanu Mesiću, kao i našoj domaćoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, čija je pak omiljena pjesma – »Tu je jubav moja«.
Listamo fotografije, vraćamo se omiljenom nogometu. Na kratko nam se pridružuje i Nenad Gračan, trener Rijeke iz te famozne 1999. godine. Sa zanimanjem se zaustavlja ispred fotografije što prikazuje »Suvenire« dok nastupaju na tartanu Kantride. Naravno, riječ je o uvertiri u mitsku utakmicu protiv »Osijeka« 1999. godine.
»Suveniri« se rado sjećaju svih pjevača s kojima su surađivali – Gabi Novak, Tereza Kesovija, Tomislav Ivčić, Kićo Slabinac no nekako su najsjetniji kad se sjete – Vice Vukova.
– On je bio moćni vokal, veliki umjetnik, a najviše nam je ostala u sjećanju turneja koju smo s njime odsvirali u SAD-u nakon što mu je skinuta zabrana nastupanja, nakon što mu je vraćena putovnica. Bio je sjajno prihvaćen, obožavali su ga gdje se god pojavio, a u red najupečatljivijih događaja u našoj karijeri svakako ide otvaranje Hrvatskog doma u Clevelandu 1989. godine na kojem je naravno glavna zvijezda bio – Vice Vukov, ističe Paro.
A uz hrvatsku, sjajna je niska i stranih pjevača s kojima su nastupali. Demis Russos na vrhuncu popularnosti, vječni Jose Feliciano baš kao i Andy Williams čija je izvedba pjesme »Moon River« jedan od najvećih hitova svih vremena.
– »Rijeka« je oduvijek i zauvijek naša velika strast. Nakon te povratničke sezone, zahvaljujući dakako i Španjolovoj poduzetničkoj imaginaciji, uspostavljen je sustav slavljenja završetka sezone nazvan »Bijela noć«. Svirali smo širom današnje županije. Najpoznatiji su nam nastupi bili u hotelu Bellevue u Malom Lošinju čiji je direktor bio Stelio Capelli, otac današnjeg ministra turizma Garija Capellija, a jako smo dobro prolazili i u Rabu. Plan je bio da se nastupa u što većem broju središta riječke regije kako bi se i na taj način širio navijački krug »Rijeke« – ističe Paro.
Godine učinile svoje
I uspijevalo se jer je prosjek broja posjetitelja Kantride u to doba bio oko 15 tisuća. Druga vremena, dakako, no neka od Španjolovih iskustava primijenjenih putem Suvenira itekako bi mogla biti primjenjiva i danas.
– Mnogo je naših skladbi posvećenih »Rijeci«. Himna prava je samo jedna, ona iz lipnja 1974. godine, no veliki je uspjeh postigla i pjesma »Volimo Rijeku«, što je dijelom posvećena i Armadi. I ona ima »himnični« status, no formalno-pravno ta čast ipak pripada popularnim stihovima »Kad pride nedeja za polne« – naglašava Paro
Trosatni razgovor u Parovim Ičićima, zapravo mjestu njegove supruge koja je podrijetlom iz Huma, dok je Paro rođen u Pagu, mogao se produžiti još satima. I teško da bismo stigli do neke definitivno zaokružene cjeline. Iznimno bogat, pa slobodno bismo mogli reći i buran rad Opatijskih suvenira, jer bilo je tu svakakvih političkih uređenja i stremljenja, teško je »sabiti« u jednostavni novinski članak.
A danas, kad i gdje sviraju?
– Ne, danas više ne nastupamo, godine su učinile svoje.
Ali, nagovaramo ih, dođe li do titule kojoj se svi iskreno nadamo, »Himnu Rijeke« na prigodnom megaslavlju mogu i moraju izvesti upravo – Opatijski suveniri.
– Slažemo se, zanimljivo razmišljanje no mi na žalost zadnjih godina s »Rijekom« nemamo prevelike kontakte. Dijelom smo i sami krivi jer su nas polako pritisnule godine, nismo baš ni aktivni, no bilo bi nam jako drago da nas se u tom trenutku vodeći ljudi »Rijeke«, uostalom s predsjednikom Miškovićem sam po paškoj liniji i susjed, sjete te da nas kao goste-glazbenike pozovu na tu feštu koju svi tako željno iščekujemo – zaključio je Paro.
