Ne pripadam prosječnosti, od početka sam tražila način da stvorim sebe i da ostanem takva. Na koncertima se događa upravo ta eksplozija emocija, i koliko emocija primim s jedne strane, toliko ih i ja sama otpustim na sceni. To je ono što me čini sretnom. Predivno mi je što mogu dijeliti sve svoje emocije
Josipa Lisac uopće nije onakva kakvom se doima. Možda je to zbog njenih fantastičnih vokalnih sposobnosti, vizualne osebujnosti ili aure dive koja ju okružuje, ali ova pjevačica, gledana iz daljine, uvijek djeluje pomalo distancirano od svijeta, zarobljeno u svojoj umjetnost. No, ako se može suditi po nekoliko susreta i razgovora, unatoč godinama i desetljećima provedenim na glazbenoj sceni, Josipa Lisac i dalje se kao kakvo dijete veseli svakom novom nastupu, svakoj novoj dobroj pjesmi koju izvodi, čak toliko da je tijekom našeg telefonskog razgovora na nekoliko trenutaka prekinula razgovor kako bi preko telefona pustila pjesmu koju je upravo bila snimila u suradnji s Ilijom Rudmanom. Vrlo neposredna i otvorena, za Novi list govori o svojoj karijeri i životnom putu, ali i o skorašnjem koncertu koji će 27. lipnja održati na opatijskoj Ljetnoj pozornici.
Josipa Lisac draga je gošća na ovim prostorima i, kako javljaju organizatori, postoji velika potražnja za ulaznicama. Predviđa se da će Ljetna pozornica na koncertu 27. lipnja ugostiti između 1.500 i 2.000 ljudi, a sva mjesta bit će sjedeća, te se ulaznice po cijeni od 130 i 160 kuna mogu kupiti putem sustava Eventima, u uredima Festivala Opatija i Dallas Music Shopa.
– Prošle godine nastupala sam u Rijeci, a to je pet minuta od Opatije. Nekadašnji česti odlasci u Opatiju podrazumijevali su da će se sjuriti i čitava Rijeka. To su dva mjesta, ali ljudi su umreženi i nadiaze te lokalitete. Imam veliko društvo na tom području, i svako malo sam tamo…
Može li samo – Opatija?
Ipak, mnogi glazbenici ističu da su im nastupi u Opatiji posebni, pogotovo oni na Ljetnoj pozornici.
– Pa, svaki nastup je lijep i poseban, ali najvažnije je da dođu ljudi koji te poštuju i vole. Kada se dogodi taj ritual povezanosti i prijateljstva kroz glazbu, mislim da je to najvrednije. Meni je jedan od koncerata koje uvijek pamtim bio u Villi Angiolini. Tamo stane samo osamdesetak stolaca, ali bilo je to nešto toliko veličanstveno, toliko grandiozno i značajno. Dakle, nije važno koliko ljudi brojem dođe, nije toliko bitno gdje si, nego kvaliteta i karakter tih ljudi koji dolaze je nadasve najvažniji. Iako, Ljetna pozornica je doista prelijepa, i mala i velika scena. Ma čitava Opatija je prekrasna, meni je to oduvijek bio grad broj jedan na moru. I prije nego što sam došla u Opatiju, impresionirala me. Žao mi je što nosi taj podnaslov »Stara dama«, to mi jako smeta, ne znam zašto to svatko pridodaje? Može li bez toga, samo – Opatija…
Što pripremate za ovaj koncert koji će se održati 27. lipnja na Ljetnoj pozornici?
– Ja ću donijeti sve što imam i što jesam. Sve to tako nekako izmiješam i stvorim neki svoj scenarij. Nemoguće je da ne otpjevam neke pjesme koje su se rodile pred dvadeset, trideset ili četrdeset godina, ali i one koje su se rodile tek nedavno, kao što je skladba »Ljubav« koju izvodim u suradnji s grupom Quasarr. To je prekrasna suradnja, predivna pjesma i osobno mislim da se radi o najkvalitetnijoj pjesmi koja se dogodila prošle godine na našoj glazbenoj sceni, ali ona je ipak složenija, nije toliko pitka i na »prvu loptu« kao što je publika naučila u zemlji u kojoj dominira zabavna muzika. Ali, neka je teška, to će joj jamčiti dugovječnost.
Ne slavim obljetnice
Surađivali ste s mnogim glazbenicima tijekom svoje karijere…
– Niste još čuli moju najnoviju suradnju, koju ćemo uskoro plasirati. Radi se o zanimljivom mladom producentu elektronske glazbe Iliji Rudmanu, na čijem sam albumu gostovala u dvije pjesme, i to je doista teško opisati – puno ritma, dinamike, ludih intervencija, što je sve vrlo dobro posloženo. To je u mom glazbenom izričaju jedan pomak, što me jako veseli – da nije uvijek isto, da može biti drugačije.
To je jedan novi glazbeni žanr za vas, u mnogima ste se dosad okušali.
– Jesam. Nemam u glavi nikakve granice, baš me izaziva i privlači svaki novi glazbeni pothvat u kojem se okušam. Bez lažne skromnosti – ili si muzikalan, ili nisi. A muzikalni ljudi idu daleko, ali treba biti hrabar na tom putu i mijenjati se stalno. Glazba je univerzum koji nadilazi sve moguće pojavnosti i događaje.
Dugo vremena ste dio tog univerzuma, lani je proslavljeno 40 godina od albuma »Dnevnik jedne ljubavi«. Kako se glazba promijenila u tom vremenu?
– Da, ja ne slavim obljetnice rada, ali prošle godine proslavili smo jednu neuobičajenu obljetnicu, obljetnicu jednog djela, koje kroz svo to vrijeme nije bilo zaboravljeno, i zbog toga mi je jako drago. A što se mijenja? Uvijek je bilo teško, i dobro, i loše, i divno… Tako je bilo prije, tako je danas. Da bi mogao napraviti nešto veliko – i tada, kao i danas – moraš proći put »per aspera ad astra«, savladati sve izazove i jako se potruditi da bi polučio uspjeh. Zato nije moguće gledati na stvari tako – kad je bilo bolje, a kada lošije.
Važno je usuditi se
Pa dobro, a što vi slušate od svega toga? Dođe li vam nekad da si pustite ploču Josipe Lisac?
– O, pa da, naravno, kako ne. Moram slušati stalno svoje ploče, moram se prisjetiti, provjeriti nešto, učiti… I puna sam kritika na svoj rad. Ali, onda si kažem da će sutra na koncertu biti bolje. To je motivacija. Pitaju me ljudi odakle mi želja za pjevanjem, a ja im kažem – pa iz mene same. To je duh, čovjek uvijek mora sam sebe gurati naprijed, uvijek se trudim da mi sljedeći koncert bude bolji od prethodnog. Puštam si mogućnost da se uvijek prikazujem boljom. Skupiš sve ono što imaš u sebi – ideale, želje, sanjarenja, sve ono što držiš i nosiš, i to te nikada ne napušta. Teško mi je vidjeti ljude koji su napustili svoje ideale, koji su drugačije razmišljali kada su imali 20 ili kada imaju 50 godina. Moramo biti ustrajni i uvijek ići prema naprijed. Kad mi kažu: »Joj, zašto to, to nitko ne radi, to nitko neće skužiti«, a mene to još više onda zagolica i motivira. U svakom slučaju, ne pripadam prosječnosti, od početka sam tražila način da stvorim sebe i da ostanem takva.
»Ima negdje jedan grad…« simbolički je naslov koncerta kojim se podsjeća na sami početak njene jedinstvene glazbene priče započete davne 1968. godine na Opatijskom festivalu. Da Josipu Lisac i Opatiju veže posebna veza jer je upravo tu počela samostalnu karijeru i ostvarila prvi veliki uspjeh, donosimo jedan novinski zapis iz 1968. »Josipa Lisac je vrijedno otkriće festivala. Njezin baršunasti alt obećava da ćemo dobiti zagrebačku Žilijet Greko. Sve ovisi o tome hoće li Liščeva ostati skromna kakva je sad, ili će joj slava prerano udariti u glavu«, rekao je jedan muzički kritičar. »Ako bude sve u redu Josipa Lisac će brzo stići Terezu«, napisao je I. Grakalić, davne 1968. godine u Areni.
Osim kao glazbena diva, poznati ste i kao svojevrsna modna ikona. Jeste li razvijali taj svoj modni stil, ili je on nastao spontano?
– Pa, nije to nikakav modni stil, to nema veze s modom. Imam veze s pozornicom, sa scenskim izražajem, kako pokazati sebe vizualno. Mislim da se ljudi rađaju s takvim nekakvim stavovima, s nekom »posloženošću« u glavi, da pronađeš nešto što se tebi sviđa i u čemu se vidiš. Normalno, to je teško, jer uvijek prvo vidiš ono što ti se ne sviđa. Kažu mi neki ljudi: »Jao, kako ti to sve dobro stoji, haljina, frizura, pokreti uz glazbu, ali ja se nikad na takvo nešto ne bih usudila«. A upravo je to važno – usuditi se. Isprobavam puno toga, i onda izaberem nešto u čemu se osjećam dobro. I kada izađem na binu, možda ćete me gledati prvih deset minuta, ali kasnije ćete me sat i pol – slušati. Bilo mi je jako drago kad sam nastupala za Valentinovo u Sava centru, i kada su došli neki poznati glazbeni kritičari iz sedamdesetih i osamdesetih godina, koji su mi rekli: »Ma nije važno kako si ti odjevena, jer tebe će ljudi uvijek slušati«. Moje je razmišljanje da kakva god bila slika koju ću ja sa sobom donijeti, ona je uvijek u službi onoga što radim. U službi glazbe, pjesama i interpretacije. To jest atraktivno, ali ću ja u dva i pol sata koncerta napraviti puno veće atraktivnosti kroz glazbu. Nekad me znaju pitati i zašto pokazujem sve svoje vokalne sposobnosti – od dubokih basova do visokih tonova – ali morate znati da je glas instrument, i to instrument koji mora pokazati svoju virtuoznost. Glas je prvi i najsavršeniji instrument, i to pokušavam pokazati na svojim koncertima. Zato često na albumu jednu pjesmu izvodim na jedan način, a na koncertima na neki sasvim drugačiji, jer ne dolaze ljudi slušati CD, nego živi nastup, vidjeti što ću novoga donijeti i čime ću ih iznenaditi. I pravilo za dobar koncert je vrlo jednostavno – donesi kvalitetne pjesme, pokušaj ih predstaviti kao pravi virtuoz, i stvorit će se prava stvar.
Ljubav i prijateljstvo
Opatijski koncert najavljuje se jednim stihom iz pjesme »Što me čini sretnom« kojom ste se predstavili također u Opatiji prije četrdesetak godina. Pa, što vas danas čini sretnom?
– Pa možda upravo ovo sve što sam ispričala. Da mogu imati susrete s publikom na koncertima, da mogu imati susrete s prijateljima. Kroz glazbu se mogu stvarati velika prijateljstva i prisni odnosi, često razmišljam o tome koliko je ljudi doživjelo neke lijepe stvari uz glazbu koju ja izvodim, i koliko ljudi to nosi u sebi, koliko ih je to obilježilo kroz život. Ponekad netko koga uopće ne poznajem, zna više o meni nego netko koga viđam svaki dan. Sve je to zahvaljujući glazbi. Sve to vrlo emotivno doživljavam, na koncertima se događa upravo ta eksplozija emocija, i koliko emocija primim s jedne strane, toliko ih i ja sama otpustim na sceni. To je ono što me čini sretnom. Predivno mi je što mogu dijeliti sve svoje emocije. Zbog toga mi je drago da nisam odustala od svog puta, da sam se uvijek borila da ostanem svoja, a sve to omogućila je podrška koju sam uvijek osjećala kod svoje publike. Da nije bilo ljubavi svih tih divnih ljudi, ne bi bilo niti mene.
