Josipa Lisac, jedna od naših najvećih glazbenih diva, sljedeće će subote nastupiti na drugom izdanju RetrOpatijskog festivala. Uvijek drukčija, uvijek posebna, uvijek svoja – legendarna će pjevačica i nastupe na tom događanju učiniti jedinstvenima i nezaboravnima.

– RetrOpatijski festival imat će dvije večeri, a ja ću nastupiti na obje. Prva večer, pod nazivom »Amigo«, posvećena je Arsenu Dediću, i tamo ću otpjevati pjesmu »Što me čini sretnom«, uz druge eminentne glazbenike. Druga večer nosi naziv RetrOgledalo, a tamo ću biti predstavljena uz Gabi Novak, Olivera Mlakara i Nenu Belana. Tamo će biti predstavljen presjek naših karijera, karijere koje su bile, koje jesu i danas; neki od nas su još uvijek vrlo aktivni. Ideja mi se vrlo dopala već u samom početku.

Na tome radi odličan tim koji u to ulaže puno truda. Danas je u našoj sredini teško realizirati kreativne ideje, zbog toga još više nastojim biti uključena u to. Sav rad, sva kreativnost je zaspala, u svim segmentima života. Ja ću sljedeće godine proslaviti 50 godina rada, naime 1967. godine postala sam članica grupe O’Hara, tako da će ovo biti svojevrsna najava sljedeće godine, a to će se otegnuti i u 2018. godinu… Ja sam od 12. godine na pozornici, to je jako dugo, možda i previše.

Repertoar za nastup u Opatiji zamislila sam sama, u razgovoru s drugim ljudima. Bit će to hommage mojoj karijeri. Imam bogatu glazbenu baštinu, imam evergreene i to je nešto najljepše što možeš doživjeti u životu – napraviti pjesmu koja ima 30, 40, 45 godina i koja stoji na svom mjestu. Imam pjesme koje su tu, postojane su i ostavljaju snažan trag, sjaje vječitim sjajem. To je sjajno.

Na nastup ću dovesti i tri krasne dame, izrazito muzikalne i različite. Tu je mlada Lucija Ćustić Luce koja će otpjevati »O jednoj mladosti«, potom krasna Ivana Kindl, divna i muzikalna koja će otpjevati »Danas sam luda«, te divna Nina Badrić koja će izvesti »Gdje dunav ljubi nebo«. Ja ću otpjevati novu pjesmu »Moja magija«. Mlade snage koje imaju budućnost otpjevat će moje evergreene, a ja ću otpjevati nešto što sada stvaram i radim, nešto novo jer ništa nije stalo ni prestalo.

Trud, disciplina, vjera

Vi ste u Opatiji prvi put nastupili davno?

– Da, imala sam 18 godina kad sam došla u Opatiju, pjevala »Što me čini sretnom«, taman sam postala samostalna, izašla iz grupe. Kad si tako mlad i ulaziš u novi svijet, još ne znaš ništa, ali počinješ učiti, saznavati, vidiš da neke stvari možda ne bi napravio tako, pa se pitaš kako bi ih napravio pa se trudiš i pokušavaš pronaći svoj put…

Drago mi je da sam do danas ostala na svom putu. On je težak, svaki uspjeh došao je uz velike rizike, trud, disciplinu, veliku vjeru i povjerenje u smislu da vjeruješ u sebe, svoj talent, to što radiš. Bitni su snaga i ustrajnost, cijelo vrijeme živiš »per aspera ad astra«. Trnja ima jako puno, ali moram priznati da ja nisam imala kardinalne padove. Nešto je bilo uspješnije, nešto manje, ali to je normalno. Vrijeme je najjači mjerilo vrijednosti. Jasno je da nikad kad stvaraš ne razmišljaš kako bi željela stvoriti nešto što će biti prisutno i za 20, 30 godina.

Moja su djela vrhunska djela velikog skladatelja Karla Metikoša, velikog idealista, osobe pune hrabrosti koja je išla izravno, s rizikom, u nove pobjede. On je napravio fantastične pjesme. Nikad nije važna kvantiteta, kvaliteta je bitna. Važno je ono što ostaje, a to je njegova baština koju sam ja naslijedila i sada je prenosim, pod okriljem ljubavi. Ljudi koji su to prihvatili, koji to cijene i poštuju, meni daju dodatnu snagu. To mi stvara ogromnu odgovornost jer moraš biti na nivou i ne ovisiti o tuđim pohvalama, kritikama. Treba biti osvješten o onome što je dobro i što je moglo biti bolje.

Slavim svaki koncert

Vaš kreativni duh stalno je aktivan?

– Da, kreativno se osjećam i dan danas, radim nove stvari, pripremam novu pjesmu s Elvisom Stanićem, ove je godine objavljena »Moja magija« slovenskog autora Janija Hacea i Alke Vuice. Lijepo je kad možeš stvarati. Čekaju me i druge lijepe suradnje. Veselim se, ljudi žele surađivati, mladi ljudi, mladi glazbenici i sretna sam zbog toga. Lijepo je kad si poželjan zbog talenta, muzikalnosti. Ja sam ostavila trag, a generacije koje dolaze to prepoznaju. To su velike nagrade.

Spomenuli ste da vam je sljedeća godina obljetnička godina. Što se priprema tim povodom?

– Nisam razmišljala o tome. I inače je moj odnos prema obljetnicama malo drugačiji. Danas se svašta slavi, a ja slavim svaki koncert, svaki trenutak, slavim život. Karlo i ja smo živjeli kroz glazbu, stalno smo slavili život i meni su svi koncerti obilježeni slavljem. Taj susret s ljudima koji su prihvatili glazbu, to se treba slaviti. Moj tim je rekao: Ali Josipa, 50 godina, to je ipak nekaj drugo (smijeh).

Ponukali su me pa smo slavili 40 godina »Dnevnika jedne ljubavi«, to je bilo baš lijepo. Sljedeća godina će biti puna lijepih koncerata. Ove godine sam imala puno koncerata, možda čak i previše, već i za sljedeću imam mnoge zapisane nastupe. Bit će lijepo. Najveće slavlje koje se može dogoditi jest susret, susreti s ljudima, prijateljski susreti s ljudima koje osobno ne poznajem, ali se osjećamo, titramo kroz ovaj duhovni svijet, pružamo vibracije, energiju jedni drugima i to se osjeća…

Razmišljam što bih sad, maštam, sanjarim, ne dam se… To su velika zadovoljstva, to su najveće nagrade. Pitam se kako se zove ta nagrada, kako joj dati ime… Sve ima svoje ime, sve je službeno, uniformirano, a kako se ovo zove? U tome nečemu je sve, a najviše je ljubavi, povjerenja, životne energije jer svugdje gdje smo se dotaknuli, dotaknuli su se trenuci života. Svatko ima svoju priču, a ja to sve osjetim, od pjesme do pjesme, osjetim što su ljudi proživljavali…

To treba doživjeti, i na to sam izuzetno ponosna. Kad si predan, kad si potpuno posvećen, kad poštuješ talent koji si dobio, kad imaš osvještenost talenta, opet se vraćaš na početak, opet si mlada osoba koje se trese, vibirira, pita se kako će biti…

Meni je svaki dan nešto novo, ja ništa ne znam, tresem se, veselim se, imam putnu groznicu, odgovornost prema svakom novom nastupu. A na pozornici sam od 12. godine kada sam s dječjim zborom Radio televizije Zagreb osvojila Grand Prix u Lilleu. Od tada sam na pozornici, a svaki put mi je kao prvi, uzbuđena sam, imam veliku odgovornost, ljubav, veselje, sve što treba biti. Uvijek se osjećam kao mlada djevojka, djevojčica.

Moja baština

Mlada, mlađa publika ljetos vas je mogla poslušati na novosadskom Exitu te na Ferragosto Jamu u Orahovici. Kako je vama bilo na tim nastupima?

– Na moje koncerte dolaze ljudi različitih generacija, zapravo sve generacije. Na ovim koncertima sam ja došla tamo gdje mladi imaju svoje »žureve«, svoje mjesto, svoje vrijeme, svoje društvo. Ja sam si to prevela ovako – kao da sam im došla u goste. Shvatila sam po komentarima da su se neki zapitali što se to događa, kako će to izgledati.

Mladost se uvijek pita što se događa, a na ovim su nastupima mladi zaključili da se ne trebaju ništa pitati, da ja tamo odgovaram, da sam oduvijek trebala tamo biti. Osjećala sam da je to moje mjesto, došla sam otvoreno, iskreno sa svime kaj jesam, što imam, što promoviram a to je moja glazbena baština i oni to poznaju. Neki su je možda tek upoznali, i nakon toga je ostao snažan trag. Bila sam jako lijepo prihvaćena.

U prosincu ćete nastupiti i na Pozitivnom koncertu u Zagrebu?

– To ću povezati s Karlovim koncertom, iako je Karlo sa mnom na svakom koncertu. Možda će neki prvi put doći na moj koncert da ih šarmiram. Uvijek bi trebalo šarmirati, zavesti, zanijeti ljude, predstaviti ono što jesi da to ostavi trag. Ja s mladima imam zajednički jezik, s njima se puno bolje razumijem. Razumijem se s mladima koji se bune, koji žele mijenjati, stvarati, koji ne poznaju riječi – ne mogu, ne može se… Sve se može. Neki će reći da te život uči da zastaneš, odustaneš, da promjeniš film, da izgubiš ideale…

Svi mi imamo svoje živote i živimo ih kako znamo, međutim, ja svejedno mislim da je život borba, vječita borba. Danas je jako teško. Nikad nisam bila toliko osvještena koliko je teška situacija u našem društvu. Duhovno, fizički, izuzetno je teško… Život nas stalno dovodi pod rengen, da vidi koliko smo snažni, koliko možemo. Gledam društvo, gledam sebe i mislim da u našem društvo nedostaje jako puno hrabrosti, rizika, znanja. Puno je neznanja, a nije sve u materiji.

Treba se malo zaluditi, nasmiješiti… U društvu je materija oduzela sve. Materija oduzima identitet, nadu, osobnost, svu moguću snagu talenta. Ne možeš živjeti kroz rečenicu: »Koliko ćeš mi platiti?«, a nisi još ni počeo stvarati. Treba imati poriv. Netko ti je pružio šansu da nešto stvoriš, ne smiješ odmah pitati »Koliko ćeš mi platiti?«. Materija u potpunosti oduzima osobu.

Nisi ti jak ako imaš puno novaca, nego ako puno znaš, ako puno radiš, ako puno možeš, ako si talentiran. To su neka druga bogatstva koja nestaju, u manjini su. Mene ne može motivirati materija. Motiviraju me snovi. Mnogi će se smijati, ali bez toga ne ide ništa. Moraš sanjariti, smišljati, gledati kroz prozor, maštati… Tako su stvarali veliki umovi… A danas je nestala duhovna snaga. Kad čovjek duhovno pada, sve se ruši.

Glazba je lijek

Je li pri tome glazba spas i lijek?

– Glazba je uvijek bila lijek, čak i doslovno. Život je trenutak, a kada je obojan glazbom, onda je bezvremenski. A glazba je univerzalna, svi je osjećamo.

Možete li onda reći da ste sretni što ste uplovili u to, što ste pola stoljeća u tom svijetu?

– Ponosna sam i zahvalna što sam dobila taj talent, što sam mogla dijeliti svoj životni vijek s drugima, što sam upoznala mnoge velike glazbenike, surađivati s mnogima… Uvijek sam imala talentirane suradnike i to je fantastično. To je ljubav, strast, nešto što postaje tvoj smisao. Glazba nije moj posao, to nisam nikad u životu rekla. Sve što smo sad rekli nešto je drugo, glazba je smisao postojanja. I to treba prenijeti drugima, onima koji će to razumjeti.

To je i velika sreća?

– Naravno, ogromna. Kad sad uzmeš jednu pjesmu koja traje 5 minuta, vidiš da ona zapravo traje cijeli život, već 50 godina. Koja je sreća to doživjeti.