Prošlo je četrdeset godina otkako je Josipa Lisac snimila, uz golemu podršku Karla Metikoša, prvi hrvatski konceptualni album »Dnevnik jedne ljubavi«. Riječani i Riječanke prisjetit će se nekih blistavih pjesama s tog albuma na  osmomartovskom koncertu u Dvorani Zamet.

  U opuštenom razgovoru kojim najavljuje ovaj koncert, jedina istinska diva hrvatske glazbe priča o onome u čemu je najbolja – ljubavi, predavanju, duhovnosti koje je protuotrov egzistencijalno ugroženom, okrutnom vremenu koje neumoljivo pritišće.

  »Dnevnik jedne ljubavi« monumentalna je, slojevita priča o trijumfu ljubavi. Ono o čemu govore pjesme na tom kultnom albumu, danas gotovo da zvuči egzotično.

  – I meni se tako čini, istinska ljubav danas je jedna tako površna stvar, nešto što izumire, i ja se tome ne mogu načuditi. Oko sebe vidim puno loše i slabe komunikacije, neprepoznavanja, malaksalosti, nezainteresiranosti za ideju da se na ljubavi radi – jer to je odnos koji zahtijeva puno njege, brige i svakodnevne pažnje. Ljubav u Hrvatskoj izumire, ali kad uzmemo u obzir ovaj način života, ovu stihiju, jurnjavu, kaos i egzistencijalne brige, to je i razumljivo. Jer, mlađi ljudi, obitelji, žive pod ogromnim pritiskom. »Dnevnik jedne ljubavi« je nastao u vrijeme koje mi se čini puno humanije od ovog današnjeg, puno više naklonjeno ljubavi. Danas nema više predavanja, nema ni rada na sebi, i kako onda ostvariti ono što sam jednom napisala Karlu – da je ljubav krug primanja i davanja, daleko od ega, nešto uzurpirajuće lijepo?

Nema humanosti

Može li se ipak to predavanje – a to je koncept kojemu je posvećen čitav vaš opus – ostvariti u današnje vrijeme vladavine egzistencijalne muke?

– Možda je to o čemu ja desetljećima pjevam zaista jedan neostvariv ideal. Ali, ja kažem: ništa bez ideala! Ideali nam danas trebaju više nego ikad, a ako nas politika i sve te materijalne stvari koje upravljaju društvom ne mogu izbaviti, ljudi bi trebali razmotriti »alternativu«, razmisliti može li im ipak pomoći ljubav. Ja sam uvjerena da može, ljubav unosi mir i duhovno iščišćava. Ljubavni mir, tišina prekrasnog pogleda, trenutak sreće pored cijelog dana kaosa, to je trenutak za koji se živi. O tim malim čudima govori »Dnevnik«. Nema humanosti u ovom načinu života, normalan život, koji je težak, podrazumijeva kušnju, ali i vjerovanje da je ljepota moguća i ostvariva.

 Lijepo se poklopilo da koncert u Rijeci na Dan žena pada na 40. obljetnicu albuma. Kakva ste vi žena danas, koliko je u vama sličnosti s junakinjom »Dnevnika« koja je onako ekstatično pjevala o sreći?

  – Ostala sam slična toj djevojci, ona je još uvijek u meni. Imala sam dvadeset jednu godinu kad se počelo stvarati to djelo, što sam ja tada znala o životu, ništa, samo sam se veselila! Danas, kad vidim sve težine kroz koje sam prolazila, čini mi se da je sve to bio put »per aspera ad astra«… Bilo je teško realizirati ono što hoću jer nisam znala što je to što hoću, ali sam htjela saznati… Sve što je Karlo nadrljao, namrljao, meni se beskrajno sviđalo, bila sam divno zanesena, iskrena i vesela. I danas sam takva, zadržala sam u sebi tu mladu osobu, iako sam postala tolerantnija, i iako se povećao prag razumijevanja prema ljudima, situacijama. Ukratko, imam 63 godine, puno ideala i sanjarim…

Da niste postali glazbenica, rekli ste da biste bili psihologinja. Imate li kakav savjet za mlade žene, neke koje danas slušaju »Dnevnik« i prepoznaju u njemu svoju priču?

 – Savjet je teško dati, kao i dijagnozu, ali sigurno mogu reći da treba slušati svoje srce, ali i glavu, taj balans je jako teško napraviti, srce puno jače radi od glave. Ja osobno nikad ne bih odustala od vjere u bolje, ljepše, u ljubav, jer ona daje snagu za sve, ljubav je najveća tajna, a svatko je mora sam otkriti!

Ne volim autobiografije

Vaša bi priča bila drugačija da Karlo Metikoš nije bespogovorno stao iza vas kad ste bili mlada glazbenica, i najavio da će se boriti za »glas koji se rađa jednom u stotinu godina«. Ima li danas umjetnika iza kojih biste vi tako odlučno stali?

  – Protrnem svaki put kad ljudi to spomenu, kako je stao iza mene sa svom svojom podrškom. Ja sam željela puno, a on još i više, i upustiti se u to značilo je veliku odgovornost za njega. Ali bio je šarmantan, divan, prekrasan, znao je uživati u životu… Ali da, jesam, i ja sam tako podržala neke ljude, mlade umjetnike u kojima sam prepoznala talent i »ono nešto« i rekla »zašto to ne izvući?«. Svi su moji suradnici prošli taj rendgen…

  Rado pričate o Karlu Metikošu – jeste li kad poželjeli pretočiti tu priču u memoare?

  – Imala sam ponude, bilo je onih koji su htjeli napisati moju biografiju, ali ne znam… Sama se toga ne bih prihvatila, ne volim autobiografije, ali biografija Claudea Debussyja je knjiga koja mi je važna i koja me obilježila, on je genij. Neću reći da mi neće biti drago ako se netko toga primi.

  Dosad ste zaobilazili angažmane vezane uz politiku. Kako to da ste pristali na koncert u organizaciji SDP-a?

  – Nikad nisam pjevala za stranke, nikad nisam podređivala svoj posao politici, pa ni ovaj koncert: gradonačelnik Obersnel poklanja ga ženama za Osmi mart, i meni je to čast… Osobito zato jer su dosad na ovom tradicionalnom koncertu nastupali muškarci, a ja sam prva žena.