Joshua Redman je jedan od najvažnijih jazz saksofonista današnjice. Tijekom četvrtstoljetne samostalne diskografske karijere, kao vođa skupine snimio je niz albuma za diskografsku kuću Warner Bros., poslije za njezinu podružnicu Nonesuch (Dancing Bear). Uz njegov dugogodišnji stalni sastav, na nekima od tih izdanja sviraju slavni jazzisti poput Pata Methenyja, Charliea Hadena, Billyja Higginsa, Joea Lovana i Brada Mehldaua.

Na nekima od tih albuma očituje se poštovanje prema legendarnim saksofonistima koji su utjecali na niz naraštaja jazz glazbenika: Ornetteu Colemanu, Johnu Coltraneu, Wayneu Shorteru i Stanu Getzu.

Za ta je izdanja snimio velik broj vlastitih skladbi. Zajedno s pijanistom Aaronom Parksom, kontrabasistom Mattom Penmanom i bubnjarem Ericom Harlandom član je sastava James Farm s kojim je snimio dva albuma.

Zahvaljujući novom albumu, »City Folk«, nedavno su dobili prestižnu ECHO Jazz Award (njemački Grammy) za najbolji međunarodni sastav godine. U međuvremenu Redman je snimio još dva sjajna albuma: »The Bad Plus Joshua Redman« s triom The Bad Plus te »Trios Live« s triom u kojem uz njega sviraju bubnjar Gregory Hutchinson i kontrabasisti Matt Penman ili Reuben Rogers i koji je bio važna tema našeg razgovora.

Redman, koji će u Rovinju nastupiti 8. srpnja ove godine s novim kvartetom u kojem su pijanist Kevin Hays, basist Joe Sanders i bubnjar Jorge Rossy, poznat je po tome što posebnu pažnju polaže na improvizacije.

Duh improvizacije

Kako osmišljavate improvizacije?, pitamo Joshuuu Redmana.

– Za mene improvizacija je sviranje onoga što osjećaš u trenutku i kroz to pričaš priču. Dakle, improvizacija mora imati kvalitetu narativnosti. To se događa spontano, ali ne nasumce i dio je nečeg puno većeg. Počinješ od nečega što si izrekao i krećeš se prema nečemu što želiš reći u nastavku. Naravno, to je povezano s onime što sviraju drugi glazbenici s kojima u tom trenutku surađuješ.

Improvizacija je, u svojem najboljem izdanju, u kontekstu groovea, dijalog, razgovor. To je za mene jedan od najvažnijih elemenata u glazbi, nešto za čime uvijek tragam zajedno sa svim glazbenicima s kojima sviram. Tijekom izvedbe želim se osjećati kao da vodim razgovor i zajedno s partnerima radim na tome da osmislimo i ispričamo priču.

 Spomenuli ste neke od važnih elementa koji čine jazz glazbu. Što je jazz prema vašem mišljenju?

Kad govorimo o raznim stilovima, zašto ste za album »Trios Live« odabrali skladbu »The Ocean« rock sastava Led Zeppelin?

– Zašto ne!? Ne mislim da bi to trebale biti neke odabrane skladbe. Kao jazz glazbenik ne mislim da bi to trebale biti samo skladbe iz strogo određene kategorije. Jazz je oduvijek bio neka vrsta otvorene glazbe koja je prigrlila druge forme i koja je nadahnuće pronalazila doista svugdje. Za mene nema ničega neobičnog u tome što za izvedbe odabirem skladbe Led Zeppelina. To je isto kao što odabirem jazz standarde. Sve je legitimno. Važno je što ćemo od toga napraviti. Ako vas neka skladba nadahnjuje kao improvizatora i omogućuje vam da iskažete nešto jedinstveno i kreativno, potakne vas da ispričate neku zanimljivu, posebnu priču, tada je fer da ju prigrlite kao svoju. Uvijek treba razmišljati uklapa li se u kontekst.

Zvuk i duhovnost

Najviše ste albuma snimili u formaciji kvarteta, ali taj s triom. Zašto volite svirati u triju?

To je radio još u 1950-ima.

– Da, u pedesetim i šezdesetim godinama.

 Joe Henderson je bio dobar u sviranju s triom.

– Joe Henderson, Branford Marsalis, kao i Joe Lovano koji je ostvario sjajnu glazbu djelujući u trio formaciji. Postoji mnogo primjera.

Utjecaj oca

Vaš je otac, Dewey Redman, svirao u trio formacijama, primjerice sa Cecilom Taylorom i Elvinom Jonesom. Nadahnjujete li se njegovim stvaralaštvom?

– Naravno da se nadahnjujem, posebice u pogledu trija bez klavirista.  Od oca sam puno naučio, kao i od svih drugih glazbenika. Proučio sam njegovo sviranje u sastavu Old and New Dreams, kao i s njegovim sastavima, ali i s Ornetteom Colemanom. Nakon što sam preselio u New York nekoliko sam godina svirao sa svojim ocem i to je uvijek bilo bez pijanista, samo s basistom i bubnjarem.

U njegovu sviranju uvijek sam volio osjećaj za potpunu slobodu. Nikad se nije ograničavao tradicionalnim načinom sviranja. Nikad nije bio zarobljen u nekom određenom glazbenom jeziku ili rječniku. Kad ga slušate osjećate da je sve moguće. To je taj pravi spontani, narativni protok, kao da vam svojim sviranjem priča priču. Istodobno svira s velikom slobodom i ogromnom liricizmom, velikom melodioznošću i iskonskim blues feelingom. To sam spoznao svirajući s njim na istoj bini, slušajući ga kako svira pokraj mene. Sve što je svirao imalo je taj smisao, dubinu, blues feeling. To je za mene još uvijek velika tajna. To je rezultat njegova života i iskustava. Obožavam to. Većina glazbenika koje volim djeluje na taj način. Karakteristike njegove glazbe su i toplina zvuka i duhovnost. Sve me to snažno nadahnjuje.

Zašto ste na taj album – »Trios Live« – odlučili uvrstiti koncertne snimke?

– Novi mi je album važan upravo zato jer je na njemu dokumentrirana glazba koja je ostvarena uživo. Tako nešto nije moguće ostvariti u studiju. Takvu vrstu energije moguće je ostvariti jedino u spontanoj komunikaciji u trenutku izvedbe na pozornici. To sam želio zabilježiti i dokumentirati.

Poput mantre

Kako se osjećate kad osjetite da ste uspjeli u tom naumu?

– Kao improvizatori svi volimo osjetiti da smo u zoni, da sudjelujemo u protoku glazbe. Mi sviramo glazbu, ali i glazba svira nas. U takvim trenucima osjećamo duboku intelektualnu, emocionalnu i duhovnu povezanost s glazbom, glazbenicima s kojima ju stvaramo i publikom. Takav osjećaj svi priželjkujemo i sretni smo kad se dogodi. Ta vrsta osjećaja prisne povezanosti, kolektivne pripadnosti, zajedničke energije i usmjerenja ne može se usporediti ni sa čime drugim.

Na tom ste albumu jednu skladbu naslovili »Mantra #5«.

– Naziv te skladbe nema veze s njezinim nastankom. On je nastao nakon što sam ju napisao. Kroz naslove pokušavam uhvatiti odraz osjećaja koji se krije unutar neke skladbe, ali ne i unutar te. Može to biti neka šala ili nešto drugo. Obično glazbom ne pokušavam poručiti ništa drugo do samog glazbenog djela.

Ipak, u njoj se osjeća neka posebna duhovnost?

– Ta skladba za mene nije duhovnija od bilo koje druge. Zasnovana je na vrlo jednostavnoj, ponavljajućoj melodiji koja meni zvuči poput mantre i zato sam ju tako nazvao.

Koliko vam je u glazbi važna duhovnost?

– Glazba u najboljem smislu sadrži duhovnu dimenziju, ali osim toga ne nadahnjujem se duhovnošću. Ona mi je važna jer glazba je neka vrsta moje duhovnosti. Ona mi omogućuje da osjetim povezanost s drugim ljudima i silom koja je veća od onoga što doživljavamo u svakodnevnom životu.