Malo rimsko kazalište u Puli ovog će ljeta ugostiti zanimljiv izvođački tris. Baby Lasagna (Hrvatska), Joker Out (Slovenija) te Buč Kesidi (Srbija) udružit će se na koncertu koji će se održati 7. kolovoza.

Joker Out je slovenski bend koji će sljedećeg ljeta obilježiti deset godina postojanja. Skupina prijatelja tijekom bivanja u srednjoškolskim klupama uvrstila se bend, a devet godina kasnije, u svojim srednjim dvadesetima, iza sebe imaju tri studijska albuma te nastup na Eurosongu 2023. koji im je donio brojne nastupe diljem Europe.

U intervjuu s pjevačem Bojanom Cvjetićaninom te gitaristom Krisom Guštinom razgovaramo o bendu.

Tri glazbena momenta

Fantje, najavljujemo vaš skorašnji pulski nastup u kojem ćete se udružiti s Buč Kesidi i Babyjem Lasagnom. Bojane, kako je uopće došlo do tog koncerta?

Bojan: Došlo je tako što smo zaprimili telefonski poziv koji je rekao: »Momci, kako vam se čini da svirate s Babyjem i s Bučevima?«

Mislim da je naše razmišljanje trajalo otprilike 0,6 sekundi dok nismo rekli: »Čini nam se top, idemo!« S Bučevima svakako često sviramo i družimo se, dok se s Babyjem ustvari još nismo susreli na bini.

Upoznali smo se uživo i imali nekoliko trenutaka druženja. Mislim da smo se super uklopili i da će sva tri izvođača dati sličnu energiju, svaki na svoj način, stoga će publika dobiti cjelovitu priču s tri potpuno različita glazbena momenta.

Kris, što ste kao Joker out pripremili za pulski nastup i ono još zanimljivije, hoćete li se u tom zajedničkom nastupu udružiti na sceni te zajedno nešto izvesti?

Kris: S ostalim izvođačima još nismo razgovarali o tome što ćemo zajednički napraviti, no s naše strane bit će jako puno pjesama s novog albuma »Souvenir pop«.

Na njemu se nalazi jako puno pjesama na srpsko-hrvatskom jeziku, a, zapravo, pjesme s tog albuma smo uživo izvodili samo u Zagrebu, što se tiče naših hrvatskih nastupa.

Očekujemo da će to biti highlight našeg nastupa te da vidimo kako hrvatska publika reagira na nove pjesme.

Uslijed ste turneje. Bojane, Kako vas doživljavaju na europskim pozornicama, kako poznaju vaš rad? Osjećate li se jednako voljenima u Rumunjskoj kao i u Sloveniji, u Finskoj kao i u Hrvatskoj…

Bojan: Vjerojatno nigdje nije kao kod kuće, stoga je u Sloveniji uvijek osjetna posebna energija. Što se tiče nastupa u inozemstvu, moram reći da smo na svakom koncertu u zadnje dvije godine bili jako pozitivno iznenađeni.

Teško se navikneš na činjenicu da ljudi koji ne pričaju tvoj jezik i koji nisu vezani na povijest i kulturu Slovenije poznaju i uče sav glazbeni materijal.

Prevode tekstove, stoga i znaju njihovo značenje kada ih pjevaju te ih riječi diraju u srce i s njima se povezuju na nekom dubljem nivou. To je stvarno nevjerojatno i nikada nismo mislili da bismo uopće mogli doći do toga.

Artisti često razmišljaju da što više toga napišu na engleskom jeziku kako bi njihov rad došao do što više slušatelja. To kod nas, čini se, nije slučaj. Imam osjećaj kao da smo na domaćem terenu gdje god sviramo.

Dvije godine bez odmora

Razlikuju li se vaši europski nastupi od onih u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji…

Bojan: Rekao bih da se razlikuju baš zbog te činjenice da slušatelji iz stranih zemalja koji dođu na koncert, dolaze kako bi izbacili iz sebe sve što su naučili.

Uvijek kad sviraš pred domaćom publikom, imaš tu pomisao da ljudi koji dolaze, promišljaju hoćeš li ih uvjeriti svojim talentom, dok u inozemstvu imaš osjećaj da te ljudi dolaze pojesti, a istovremeno da ti pojedeš njih.

Kris, turneje i nastupi u drugim zemljama nisu vam strani, no zanima me kakav je ljetni Joker out. Koliko prilikom ljetnih turneja imate priliku uživati u dugim danima, ljetnim noćima… Što vam čini ljeto i kako ono postoji za vaših turneja?

Kris: Posljednje dvije godine, otkad smo bili na Euroviziji, za ljeto nismo imali ni tjedan dana odmora, jer smo konstantno bili na putu. Ove godine je malo lakše.

Sada u srpnju imat ćemo kakva dva tjedna pauze da se malo odmorimo. Više-manje svi ćemo se za to vrijeme odmarati negdje na hrvatskoj obali, osim našeg bubnjara Jureta koji će slovensku granicu proputovati mopedom.

Ove godine bit će lakše budući da ćemo tijekom ljeta održati tek deset-dvanaest koncerata, a u međuvremenu morat ćemo u studio gdje ćemo raditi na novim pjesmama koje spremamo za drugu polovicu godine.

Koliko je i na koji način nastup na Eurosongu podignuo/podebljao vašu karijeru?

Kris: U Sloveniji smo već bili relativno uspješni i prije nastupa na Euroviziji; na tome je bila i bazirana naša odluka da se okušamo.

Nakon toga su nam se otvorili vrata po cijeloj Europi, a bez Eurovizije se to nikako ne bi dogodilo. Mislim da smo pred odlazak na Eurosong htjeli da nam se sve baš tako dogodi, no nismo to uzeli zdravo za gotovo, već smo otišli sa stavom »vidjet ćemo što će biti«.

Na koncu poredak na Eurosongu i nije bio tako visok, no, kako se kasnije pokazalo, to uopće nije imalo veze i mislim da smo mi jedni od pet izvođača s tog izdanja Eurosonga koji još uvijek sviraju po Europi i to je za nas glavni uspjeh i sve što smo tražili od toga.

Bojan: Slažem se s Krisom u svom tom opisu kako je Eurovizija lansirala našu karijeru. Prije Eurosonga nismo ni pomišljali o tome da idemo svirati koncerte u inozemstvo.

Možda bih popravio Krisa u tome »relativno uspješni«. Mislim da smo prije odlaska na Eurosong u Sloveniji praktički već stekli »plafon« onoga što možeš napraviti.

I prije Eurovizije smo bili svirali Arenu Stožice, prodali smo 70 posto prije nego što je izašla najava za Euroviziju. Mislim da bismo zauvijek bili zadovoljni s uspjehom samo u Sloveniji, no ti dječački snovi rokenrola, života u muzici ostali bi neispunjeni.

Petorica power rangera

Sljedećeg ljeta pripremate veliki koncert povodom deset godina djelovanja benda. Sve velike uspjehe, tri studijska albuma, nastup na Euroviziji i sve poslije toga, doživjeli ste u drugoj polovici tog radnog desetljeća. Stoga, u kojim pojedinostima vidite svoj napredak kao bend i kao glazbenici?

Bojan: Mislim da je svaki uspješan put potrebno vrijeme i usavršavanje toga čime se čovjek bavi. Ovaj bend prošao je kroz razne postave, mijenjale su se produkcije i prostori u kojemu bend stvara glazbu.

Svatko od nas u ovih je deset godina tek savladao svoj instrument ili došao do razine na kojoj može reći: »E, sada sam glazbenik!« Tih deset godina opisujem kao šest godina treninga i četiri godina »reap what you saw« momenta.

No, realno, mislim da to tek počinje. Desetka je velika brojka, no kada pogledamo bendove koji sviraju 40-50 godina, deset je zaista tek početak.

Vjerujem da ako za deset godina budem čitao ovaj intervju, činit će mi se smiješnim to što sam rekao da smo učili šest godina i vjerovat ću da smo učili svih dvadeset godina. Taj Karneval će biti rezultat svega toga u minulom desetljeću.

Kris: Počeli smo kao petorica prijatelja koji su samo htjeli zajedno svirati, prvo obrade, a potom neke autorske pjesme. Prvih nekoliko godina vodilo nas je to da smo stalno htjeli svirati pred kakvom publikom.

Barem ja sam tek kasnije shvatio da je ta glazba nešto što mi može prerasti u karijeru i da se mogu ozbiljno baviti muzikom. Sada svaki dan obavljamo neke poslove iz života glazbenika i, ustvari, živim to što si nisam ni dozvolio sanjati i sve što smo tek mogli gledati u filmovima.

U bend ste se udružili u tinejdžerskim, adolescentskim, formativnim godinama. Danas ste u srednjim dvadesetima, dakle u naponu snage. Koliko obožavateljice lude kada izađete na scenu? Je li taj bendovski trenutak i kod vas prisutan?

Kris: Na našim koncertima oduvijek je bilo tako, ali tek smo pri prvoj turneji nakon Eurosonga vidjeli kako izgleda ta prva fan kultura.

U Sloveniji nas još uvijek prate po ulicama ili dočekuju na aerodromu prilikom slijetanja. To nam se dogodilo u Finskoj, Engleskoj… Satima su čekali u red za ulazak na naš koncert. Sad kad smo to iskusili, drago mi je da jesmo, ali je vrijeme da malo uspori sve to.

Bojane, trgaju li se za frontmenom?

Bojan: Trgaju se za svima. Mislim da smo kao ekipa s petoricom glavnih igrača jako stabilno postavljeno na binu. Pet snažnih ličnosti, a svaka je malo drugačija.

Vidim nas kao petoricu power rangera, pri čemu svaka ima svoju fan bazu i osjeća se da se energija širi binom te da nije kanalizirana samo u taj centar.

Kada dođeš na koncert benda gdje je energija koncentrirana samo k frontmenu, izgubi se 95% bini, a kod nas to nije slučaj. Svatko od nas konstantno kruži binom tako da na koji god dio bine dođeš, nema energetske rupe.

Iskustva čine ljudi

Možemo se prisjetiti vašeg prošlogodišnjeg riječkog koncerta? U Rijeci ste svirali i ranije, znate se s Letom 3, stoga, Bojane, u kakvom pamćenju vam je naš grad?

Bojan: Nama je Rijeka uvijek bila predstavljana kao kakav pankerski grad; sa snažnom rokenrol energijom. To se na koncertu u Pogonu i osjetilo.

Pogon kulture je sav i postavljen i ukrašen kako industrial punk prostor. Nismo često na takvim binama. Super cool iskustvo bilo je svirati u takvom prostoru, još s pratnjom Leta 3 u backstageu.

Iskustva čine ljudi. Sretan sam što su letovci, kao domaćinski bend koji smo upoznali u Liverpoolu, došli u Pogon sa svojim obiteljima i iskazali nam takvo poštovanje, domaćinstvo i prihvaćenost.

Odlična atmosfera započela je još u tom backstageu, a potom se prelila i na binu. To je nešto što Rijeka ima i što sam zapamtio.