Iako smo zbog Cockerovih godina tek na trenutke mogli osjetiti onu animalnu snagu njegovih glasnica, ipak je to bio lijep i pažnje vrijedan koncert nakon kojeg samo možemo skinuti kapu šefildskom majstoru
Puno je simbolike bilo u činjenici da je nedvojbeno najblistaviji trenutak vrlo dobrog pulskog koncerta legendarnog engleskog rock/blues/soul pjevača Joea Cockera bila pjesma »With A Little Help From My Friends«, hit s kojim je danas već tako davne 1968. godine osvojio senzacionalno prvo mjesto britanske top ljestvice i počeo sjajnu karijeru koja traje i danas i tijekom koje je opravdano stekao status jednog od najprepoznatljivijih i najupečatljivijih vokala u povijesti rock glazbe.
Topla ljetna pulska noć u prekrasnoj Areni pružila je dupkom popunjenom amfiteatru priliku da osjeti bar dio te nesvakidašnje magije kojom je ovaj pjevač svojim hrapavim glasom punim viskija i dima cigareta desetljećima obogaćivao svjetsku rock scenu, stvorivši nekoliko nezaboravnih pjesama koje nikad nitko neće moći otpjevati bolje od ovog, danas već 69-godišnjeg rockera iz engleskoga grada Sheffielda.
Punih 100 minuta
A upravo godine opravdani su razlog zbog kojeg smo ipak tek na trenutke tijekom punih 100 minuta dugog pulskog koncerta mogli osjetiti onu gotovo animalnu snagu Cockerovih glasnica, slediti se od urlika koji bolje od bilo kojeg teksta iznosi osjećaje, protrnuti od spoznaje kako baš tu i sada čujemo taj legendarni neponovljivi grubi vokal pun snage, ali i bola kako nam pjeva neke od vječnih rock pjesama.
Ponajviše se to osjetilo u gotovo punih deset minuta dugoj verziji »With A Little Help From My Friends« kojom je Cocker završio prvi dio koncerta i tijekom koje je na trenutke uspio »pustiti« glas do svojih krajnjih granica i predočiti nam dio rock povijesti koju je sam gradio.
Osjetilo se to i u nekoliko drugih pjesama (»Unchain My Heart«, »Come Together«, »Cry Me A River«) ali češće smo bili svjedoci činjenice da jedna od ikona rocka nije više u stanju svojim glasom »rušiti« sve oko sebe, a još je uočljivije bilo kako ni fizički – što je i logično s obzirom da je pri kraju sedmog desetljeća života – ne može pratiti iznimnu dinamiku, emocionalnost i (često) erotski naboj svojih najčuvenijih pjesama. No, sve to oprošteno mu je bez imalo zamjerki jer je čast i užitak bio još jednom u Puli vidjeti i čuti ovog pjevača s najljepšim napuklim glasom na svijetu koji je, unatoč godinama i činjenici da je prvi hit imao pred punih 45 godina, održao lijep i pažnje vrijedan koncert nakon kojeg samo možemo, još jednom, skinuti kapu šefildskom majstoru.
Svetkovina rocka
Da će Pula još jednom biti mjesto svetkovine rock glazbe, dao je naslutiti duhoviti početak za koji je Cocker odabrao pjesmu »I Come in Peace« (Dolazim u miru) s novog albuma »Fire It Up« koji i predstavlja na ovogodišnjoj turneji.
Ritmična kombinacija rocka i rhytam and bluesa, jednostavni ali efektni light show te dobro uigrana prateća ekipa nagoviještali su da je pred nama jedan pravi rock koncert, a potvrda je ubrzo stigla kroz obradu svojedobnog Traffic hita »Feeli’n Alright« nakon kojeg je uslijedila odlična izvedba jednog od najstarijih Cockerovih hitova, evergreena »The Letter« koji je pobrao prvi osjetniji pljesak prepune Arene i na koji se sasvim lijepo nastavila »When the Night Comes« da bi potom taj razigrani uvodni dio koncerta bio nastavljen s dvije pjesme s novog albuma – na bluesu i rocku utemeljenoj ljubavnoj »You Love Me Back« te funky rock prpošnoj »I’ll Be Your Doctor«.
Oni koji Cockera pamte iz osamdesetih na svoje su došli kad su se prvi put začuli taktovi mega hita »Up Where We Belong« iz filma »Oficir i džentlmen«, a koliko je stari majstor dobar u izvedbi tuđih pjesama, potom su se svi mogli uvjeriti slušajući i sudjelujući u njegovoj verziji Beatlesova hita »Come Together« tijekom čije izvedbe su briljirali i inače vrlo dobri prateći glazbenici i pjevačice.
U istom rock ritmu koncert je nastavljen još jednom novom pjesmom, temom »Eye on the Prize«, a potom je napokon došlo vrijeme za malo akustično smirenja, najprije uz baladu »You Don’t Need a Million Dollars« s novog albuma te potom prekrasnu »You Are So Beautiful«, idealnom za paljenje upaljača i sudjelovanje u jednoj od ponajboljih Cockerovih balada uopće.
Teško se po povratku iz Pule bilo bar na tren ne upitati zar je zaista nemoguće da i Rijeka ne bi mogla ugostiti neko veliko ime. U dosadašnjem dijelu godine Zagreb je, između ostalih, ponudio Marka Knopflera, Depeche Mode, Iron Maiden, National, Whitesnake, a čekaju nas još Manu Chao, Peter Gabriel… Naravno, teško se Rijeka može mjeriti sa Zagrebom, ali što reći za činjenicu da je Splićanima svirao legendarni Roger Waters, Zadrane je zabavljao Santana, u Šibeniku su svirali Prodigy… A Rijeka?
Furiozan kraj
No, vremena za opuštanje i odmor baš i nije bilo jer je prozračnost hita Billyja Prestona »You Are So Beautiful« uskoro zamijenio energični i poletni rock/pop ritam naslovne teme novog albuma »Fire It Up«. Idealan razigrani ljetni čvrsti pop/rock hit podigao je ruke gotovo svakog od gledatelja ovog koncerta, a »N’oubliez jamais« donijela je tek malo smirenje i iskorištena je za predstavljanje članova prateće grupe nakon čega je uslijedio furiozan završetak prvog dijela koncerta, bolje rečeno najbolji dio večeri, kako po odabiru pjesama, tako i po snazi i upečatljivosti izvedbe.
Keep On Rockin!
Publika se za bis nije trebala previše truditi jer su brzo po izlasku s pozornice glazbenici iznova zauzeli svoja mjesta i uslijedilo je desetak novih minuta užitka, ovog puta uz čuveni Lovin Spoonfull hit »Summer in the City« te rasplesanu i i raspjevanu »Cry Me A River« nakon koje su svi očekivali još, ali je Cocker već očigledno bio poprilično iscrpljen pa je uz pozdrav »Pula, Croatia – Keep On Rockin and We’ll Be Back« ipak sišao s pozornice bez namjere da se na nju, na žalost, vrati.
No, i to što smo čuli i vidjeli bilo je dovoljno za zadovoljstvo – 18 pjesama, 100 minuta glazbe, 6 pjesama s novog albuma i 12 Cockerovih evergreena koji su pokrili šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća!
Sve u svemu, Cockera je bilo lijepo vidjeti i čuti u Puli jer je svojim nastupom – koji ipak nije bio na razini nedavnog fantastičnog koncerta Leonarda Cohena – omogućio svim posjetiteljima još jedan lijep susret s (boljom) rock prošlošću i idealno se uklopio u niz ovogodišnjih pažnje vrijednih rock koncerata koji su hrvatskoj publici omogućili zaista puno lijepih trenutaka u 2013. godini. Keep On Rockin!
