S jedne strane, svakog tjedna imamo koncert filharmonije ili orkestra – što jest javna potreba, ali ne u tolikoj mjeri. S druge, mnogi zbog svojih osobnih razloga ne priznaju umjetničku vrijednost rock-glazbe, jer tako njima ostaje više novca
Brođanin sa zagrebačkom adresom, Zoran Marić, u proteklom je desetljeću bio je jedan od najzaslužnijih ljudi za oblikovanje hrvatske glazbene scene. Kao čelni čovjek »Multikulture« u Zagreb je dovodio svjetski aktualne world-music trendove (Ibrahim Ferrer, Cesaria Evora, Tinariwen, Misia, Balanescu Quartet…), a od 2006. – kao direktor INmusic festivala – i ikone rock-scene poput Nicka Cavea, Iggyja Popa, Morrisseya, Arcade Fire… No Marićeve zasluge ne odnose se samo na prošlost. Proljetos je »Multikultura« dovela kultni američki band Wilco, a prava poslastica čeka nas od 28. do 30. lipnja na Jarunu, gdje će se održati sedmi INmusic festival koji predvode Franz Ferdinad i The Cranberries. Osim njih tu su još brojna zanimljiva imena, izdvojimo samo Plan B, Mando Diao i Gogol Bordello. Cijena festivalske ulaznice je 340 kuna, a one se mogu nabaviti u svim Tisak Media Centrima u Hrvatskoj te putem Tisakmedia weba. Na blagajni festivala bit će dostupne i dnevne karte, a za njih će trebati izdvojiti 300 kuna.
Na grad ionako ne možete previše računati, a ove godine izostao je i generalni pokrovitelj. Koliki je za INmusic problem što su ostali isključivo na svojim snagama?– Mi smo uvijek bili na svojim snagama. Da bi jedan festival bio održiv, najvažnija je prodaja karata. Jednostavno, nema sponzorstva na lijepe oči – samo ako imaš rezultat imaš i sponzora. Kako smo mi lani ostvarili najbolji rezultat do sada, očito da problem nije u INmusicu, već u sponzorskom tržištu, »stanjenom« zbog recesije. Zbog komunikacije s našom publikom, mi smo sponzorima još uvijek atraktivni, i zato i dalje uspijevamo određenim dijelom pokrivati budžet i na taj način.
Mnogi će vam prigovoriti da dovodite bendove koje je naša publika već imala prilike vidjeti?– Hrvatska je dugo vrijeme, bar što se koncerata tiče, imala to »prokletstvo« da je bila zemlja izolacije, pa se godinama stvarala fama da trebamo nešto vidjeti kao »prvi put u životu«. Naprosto, to je vrijeme prošlo. To je razlika između života u oskudici i mogućnosti odabira. Uostalom, što je ostalo, a da kao trebamo vidjeti? Tu kategoriju »premijernog dolaska« veliki europski festivali ne poznaju. Oni sustavno ponavljaju izvođače koji su im programski dobri. Pa koliko je puta Metallica svirala na festivalu »Nova Rock«? Više su svirali tamo nego što su imali europskih turneja.
Ovogodišnji headlineri bit će Franz Ferdinand i The Cranberries. Kako je pala odluka upravo na njih?– Ovo će biti treći dolazak Franza Ferdinanda, koji svakim nastupom ostavlja sve bolji dojam. Inače su među najpopularnijim bendovima u Hrvatskoj, a sama činjenica da su oni na ovoj turneji htjeli svratiti na INmusic, i što su odabrali nas, unatoč unosnijim ponudama iz Slovenije, veliko nam je priznanje. Što se Cranbarriesa tiče, činjenica je da su iza sebe ostavili neke izvan-vremenske stvari, što malo koji bend postiže. A i odlično su se uklopili u koncepciju festivala. Htjeli smo bend koji ima određenu angažiranost, ali ujedno i srednjostrujaški zvuk.
Nakon što vam je lani pošlo za rukom dovesti Arcade Fire, mnogi su očekivali The Black Keys?– To ukazuje na još jedan hrvatski problem, taj da se smatra kako festival treba ovisiti o jednom imenu. U lipnju i srpnju imaš bar 2.000 relevantnih festivala koji bi htjeli »Keyse«, pa ni jedan neće biti otkazan zato što njih nema. Inače, u Europi sviraju samo 5 festivala, i to sve u kolovozu. The Black Keys su dobar bend, ali festivali ne smiju ovisiti o jednom bendu, koliko god on bio relevantan. To je kao da Svjetsko prvenstvo ovisi o tome hoće li igrati Messi ili ne. Za razliku od pojedinačnih koncerata, koji ovise o trenutačnom raspoloženju benda, kemiji s publikom, festivali nude posve drukčije iskustvo. A ako ikome to nešto znači, da Black Keys nisu otkazali europske nastupe u 6. i 7. mjesecu svirali bi na INmusicu!
Kulturnu vrijednost rock-glazbe, šire gledano i festivala, institucije slabo prate, kako ministarstva tako i gradski uredi za kulturu?– Odnos prema onome što se naziva urbana kultura je porazan. Ne da nema napretka, nego se sredstva iz godine u godinu smanjuju. Poreznim novcem trebale bi se zadovoljavati javne potrebe za kulturom, a tu imamo očitu disproporciju. S jedne strane, svakog tjedna imamo koncert filharmonije ili orkestra – što jest javna potreba, ali ne u tolikoj mjeri. S druge, mnogi zbog svojih osobnih razloga ne priznaju umjetničku vrijednost rock-glazbe, jer tako njima ostaje više novca. Ako popularni glazbenici ne bi trebali biti financirani, zašto onda financirati Pogorelića, koji ima svoju publiku? Ili zašto ne financirati koncert Boba Dylana koji, osim toga što je neosporno popularan, ima i neospornu umjetničku vrijednost? Tu stvari nisu crno-bijele i ne treba gledati ili 100 posto sufinanciranja ili ništa. Već 10 posto sufinanciranja može biti prevaga hoće li netko doći u Hrvatsku ili nas zaobići. A ako idemo dalje u apsurde, onda imamo situaciju da Zagrebački Holding javnim novcem financira porno sajam (što je jedinstven slučaj u svijetu), dok INmusic proglašava komercijalnim događajem na kome želi ostvariti profit i pri tome ignorira preporuke izabranih predstavnika građana. Onih koji su preporučili da Zagrebački Holding na INmusicu ne ostvaruje profit zbog velikog značaja INmusica za grad Zagreb….
