Žestok, agresivan s puno gnjeva i energije, u nekim trenucima čak i manijakalan, ovaj album nudi putovanje iz emocije u emociju, iz stila u stil krećući se u rasponima od čvrstog blues i garažnog rocka preko rap i hip hop dijelova pa sve do psihodelije, odnosno zvukova americane i country glazbe
Prvo mjesto u SAD-u, Kanadi i Danskoj, drugo u Belgiji, Nizozemskoj i Švicarskoj, treće u Australiji, četvrto u Engleskoj… Rezultati su koje je u prvom tjednu objavljivanja ostvario »Lazaretto«, drugi studijski album američkog rock originalca i čudaka Jacka Whitea potvrdivši kako ovaj 39-godišnji glazbenik, kompozitor, producent, dizajner, glumac i redatelj ima »ono nešto« čime je u stanju privući slušatelje, bez obzira na to nastupao sam ili u okviru svojih ranijih grupa kao što su bili The White Stripes, The Racounters i Dead Weather. Žestok, agresivan s puno gnjeva i energije, u nekim trenucima čak i manijakalan ovaj album nudi putovanje iz emocije u emociju, iz stila u stil krećući se u rasponima od čvrstog blues i garažnog rocka preko rap i hip hop dijelova pa sve do psihodelije, odnosno zvukova americane i country glazbe.
I težak, i pitak
Prekrasno otkvačen i osebujan »Lazaretto« na trenutke zna biti teško slušljiv onima koji ne vole buku ili agresiju da bi tren potom zaplivao u melodijama čije se pitkosti ne bi posramili ni svjetski hitovi srednjostrujaškog popa. A iza svega toga stalno se osjeća Whiteov pečat, bilo da je riječ o dojmljivom i prepoznatljivom glasu ili pak snažnim gitarističkim solažama i rifovima zbog kojih ga se opravdano smatra jednim od ponajboljih gitarista novije generacije.
Jack White, pravim imenom John Anthony Gillis, rođen je 9. srpnja 1975. godine u Detroitu i to kao najmlađe od desetero djece Terese i Gormana Gillisa. U šestoj godini počinje svirati bubnjeve, a kao tinejdžer najviše sluša blues što će mu u cijeloj karijeri ostati temeljno polazište. Put ka svjetskoj slavi počinje 1997. godine kad s Meg White – koja će mu uskoro postati supruga i čije će prezime uzeti – osniva grupu The White Stripes koja uspjeh postiže sviranjem garažnog i underground rocka utemeljenog na tradicionalnom blues izrazu. Godine 1999. objavljuju eponimni debi album, a 2000. godine kultni »De Stijl« nakon kojeg slijede sve bolji »White Blood Cells« (2001), »Elephant« (2002), »Get Behind Me Satan« (2005) te »Icky Thump« (2007) koji ide do broja 1 u Engleskoj i dva u SAD-u. Iako su ovim nizom albuma prepunim čvrstog blues rocka, garažnog rocka i punka osvojili svijet, Meg i Jack više ne mogu zajedeno pa uskoro slijedi i prrestanak rada grupe i raskid braka. Jack nastavlja raditi kroz druge grupe (The Racounters i Dead Weather) te samostalnu karijeru koju počinje 2012. godine albumom »Blunderbuss«.
Album je stvaran godinu i pol dana što je za Whiteov način rada s prethodnim grupama izuzetno dugo vrijeme, a inspiriran je kratkim pričama, pjesmama i scenskim igrama koje je napisao još kao devetnaestogodišnjak, zaboravio na njih te ih potom nedavno otkrio na tavanu i odlučio iskoristiti kao temelj za stvaranje pjesama za novi album.
– Zapitao sam se što bi bilo da se mogu obratiti svom mlađem »ja« i s njim raditi na novim pjesmama, pojasnio je svoju odluku novinarima »Rolling Stonea« dodavši kako album ne nudi jedan zvuk, već nekoliko njih te da je, kao i na prethodhnom albumu »Blunderbuss«, zastupljeno puno glazbenih stilova. Album je sniman u njegovim Third Man Records studijima u Nashvilleu, a pomagali su mu članovi muškog sastava Buzzards i ženskog Peacocks. Uz već spomenuti uspjeh na top ljestvicama album se jako dopao i glazbenoj kritici pa je tako na Metacritic listi od 100 mogućih bodova nakon zbrajanja ocjena u 41 časopisu dobio visokih 79 što znači da je riječ o vrlo dobrom albumu.
Čudne, a normalne
Ploču otvara žestoki crossover garažnog bluesa »Three Woman« koja je svojevrsni remake istoimene pjesme Blinde Willie McTella iz 1928. godine, a na njemu omiljeni čvrsti blues White je nadogradio elemente rap/blues hvalisanja vezanog uz uspjehe sa ženama. U istom žestokom ritmu, uz puno više rap i hip hop tipičnog hvalisanja, slijedi naslovna tema u kojoj se opisuje pokušaj bijega iz karantena otoka Man, a čudne – mada za Whitea normalne teme – nastavljaju se potom i u temi »Temporary Ground«, prvoj na albumu glazbeno okrenutoj country nasljeđu, koja je inspirirana tekstom iz časopisa National Geographic o gigantskim afričkim ljiljanima što rastu kraj Viktorijina vodopada i takvih su dimenzija da na njima čovjek može plutati na vodi. Iz svijeta neobičnih tema White se tek u četvrtoj pjesmi albuma vraća stvarnosti.
Jack White jedan je od rock glazbenika koje opravdano smatraju ekscentričnim. Primjerice, poznato je da su on i Meg White kao duet The White Stripes nastupali isključivo u odjeći s tri boje (bijela, crna i crvena), a nekoliko ju je godina, iako mu je bila supruga, predstavljao kao – sestru! Sličnih neobičnosti u svakodnevnom je njegovom životu još puno. Nažalost, u tim svojim posebnostima zna biti neugodan i agresivan pa je tako nedavno izazvao skandal tvrdnjama kako grupa Black Keys krade njegove ideje, a tvrdnje je nadopunio žestokom svađom s Danom Auerbachom, članom te grupe koji živi, kao i White, u Nashvilleu. Svađa je išla čak do te razine da je White od ravnatelja škole koju pohađaju njegova i Auerbachova kći tražio da njih dvije ne idu u isti razred! Također, nakon rastave braka s britanskim modelom Karen Elson zabranjen mu je pristup bivšoj supruzi i majci njegovo dvije djece jer joj je navodno slao e-mailove prijetećeg sadržaja. Sve u svemu Jack White je, kao i njegova glazba, potpuno osebujan.
Naime, »Would You Fight For My Love« je pažnje vrijedna kombinacija različitih stilova (psihodelija, rock, elektronika) koje Whiteu služe da stvori prvu pjesmu kojom se osvrće na svoje ljubavne košmare i poraze vezane uz dva propala braka. Još žešći u glazbenom izrazu je instrumental »High Ball Stepper« nastao spajanjem tri različite live izvedbe koje nude puno garažne psihodelije, jakih distorzija i razarajuće neugodnih zvukova gitare idealnih samo za ljubitelje čvrstog garage zvuka i rock buke. Suprotno tome u sjajnoj, razigranoj »Just One Drink« čujemo sjajnu kombinacija rock and rolla, bluesa i country zvukova, a zarazni melodiozni i pamtljivi refren i tekst koji oživljava Jerry Lee Lewis doba ranog rock and rolla idealan je za radiopostaje. Isto se može reći i za odličnu »Alone in My Home«, nježnu ali poletnu ispovijed koja svjedoči o privikavanju na samoću, a privlačnom melodijom osvaja na prvo slušanje.
Želja i mogućnost
»Entitlement« kroz poruku kako mu je dosta da mu svi govore što da radi tekstom najsnažnije izražava gnjev i razočaranost svijetom u kojem živi, a taj agresivni gnjev, kao jedan od temelja glazbenog izraza cijelog albuma, potom doživljava jedan od svojih vrhunaca u čvrstoj »That Black Bat Licorace« u kojoj uz garažni rock blues opet čujemo agresivne rap i hip hop uzvike. »I Think I Found the Culprit« opet znači povratak na teren međusobnih optužbi vezanih uz rastavu braka s Karen Elson da bi potom album završio možda i ponajboljom pjesmom, temom »Want and Able« koja je također potencijalni radijski hit. Riječ je o priči o različitoj sudbini dva brata koje White imenuje s Want i Able što simbolizira želju i mogućnost. Jedan od njih (Able) izabire poštovati tradiciju i realnost, a drugi (Want) traži avanturu i želi vidjeti što je »iza sljedećeg brda«. Jack White radi oboje – ide u avanturu, ali poštuje glazbenu tradiciju. I u tome je, između ostalog, njegova velika vrijednost. Johnny Depp rock glazbe jaše i dalje, originalan i čudan kakav je uvijek i bio.
