Kad je pred nepune četiri godine Bruce Springsteen objavio dvostruki album »The Promise« glazbena je kritika bila jednoglasna u stavu da je riječ o jednom od ponajboljih albuma te godine, bez obzira što je bila riječ o gotovo četiri desetljeća starim pjesmama, točnije neobjavljenom materijalu nastalom pri stvaranju danas kultnog albuma »The Darkness on the Edge of the Town« objavljenog 1974. godine. Iako će na kraju ove godine Springsteen teško zaslužiti sličnu ocjenu za svoj novi album »High Hopes«, nedvojbeno je da će se i kritika i publika složiti u ocjeni da je baš zahvaljujući Bossu 2014. godina počela vrlo dobro. Naime, iako »High Hopes« nisu ni tako dobar, ni tako značajan album kao »The Promise«, ipak je riječ o vrlo dobrom albumu.

Poredba ovog albuma sa »The Promise« neizostavna je zbog sličnosti načina na koji su stvoreni – »The Promise« je ponudio neobjavljene pjesme s početka sedmog desetljeća prošlog stoljeća, a »High Hopes« predstavlja zbirku od 12 pjesama koju čini nekoliko obrada pjesama drugih autora te niz Springsteenovih prerađenih ili neobjavljenih pjesama nastalih tijekom posljednih dvadesetak godina. Rad na albumu počeo je u prosincu 2012. godine kada Boss predaje Ronu Aniellu, jednom od producenata, nekoliko demo snimki starijih pjesama od kojih je neke izvodio na koncertima, a neke nikad nije predstavio javnosti, ali ni odbacio jer je osjećao da vrijede. U ožujku 2013. godine, tijekom australijskog dijela turneje Wrecking Ball, snimljene su prve pjesme budućeg albuma, a ostatak je snimljen u različitim studijima SAD-a. Radilo se na 20 pjesama, a za objavljivanje Boss je odabrao njih 12 složivši – iako je riječ o pjesmama različitih autora i razdoblja – koliko-toliko skladnu cjelinu koja nosi onaj prepoznatljivi pečat Springsteena kao autora koji uspješno kritizira društvene negativnosti i nepravde.

Bijes i bol

Najdojmljiviji trenuci albuma vezani su uz dvije već s koncerata i albuma poznate Springsteenove pjesme – pomalo kultnu »American Skin (41 Shots)« i ništa manje vrijednu »The Ghost Of Tom Joad«. Pjesmu »American Skin (41 Shots)« napisao je 2000. godine povodom ubojstva crnog mladića Amadou Dialla kojeg su policajci, nakon što je u džep posegnuo za lisnicom, izrešetali pretpostavljajući da vadi oružje. Obdukcija je pokazala kako je njegovo tijelo pogodio 41 metak. »U SAD-u možeš biti ubijen samo zato što živiš u američkoj koži«, glasom punim bijesa i bola pjeva Boss o ovoj tragediji svjedočeči o rasnoj i socijalnoj nejednakosti. Zbog ove je pjesme imao problema s sindikatom američkih policijaca koji je, tvrdeći kako ih prikazuje u negativnom svijetlu, tražio bojkot njegovih koncerata. Od svog prvog izvođenja 2000. godine ova je mračna pjesma jedan od najupečatljivijih trenutaka Bossovih koncerata u ovom tisućljeću, a iako se sada prvi put našla na studijskom albumu, treba priznati kako studijska verzija nije uspjela prenijeti onu snagu i dramatičnost njenih koncertnih izvedbi kada, najčešće u potpunom mraku, uz dominantni bas i bubanj Springsteen dere grlo urličući »41 Shots«.  Suprotno je s »The Ghost OF Tom Joad«, naslovnom temom Bossova akustičnog albuma iz 1995. godine. Tom Joad je lik iz romana »Plodovi gnjeva« američkog književnika Johna Steinbecka koji u toj knjizi obrađuje život američkog radništva tridesetih godina prošlog stoljeća. Dodavši toj priči stihove po uzoru na socijalnu poeziju američkog pjesnika Woody Guthriea, Boss je povezao američku prošlost i sadašnjost potvrdivši kako je iskorištavanje radnika u SAD-u – konstanta. 

Četiri ratne pjesme

Pravu snagu njegovih stihova nekoliko je godina kasnije svojom energičnom obradom pokazala alter rock grupa Rage Against Machine na albumu »Renegades« i nekako od tih je dana Springsteen uočio rad njihovog gitariste Toma Morella s kojim surađuje nekoliko posljednjih godina i koji je njegov najbitniji suradnik na ovom albumu. Vidi se to upravo iz ove sjajne pjesme koju izvode zajedno i koja je u odnosu na original puno žešća, agresivnija i bolja.

»Heaven’s Wall«, »Down in the Hole«, »Hunter of Invisible Game« i »The Wall« Springsteen je napisao nakon što je 1998. godine posjetio Vietnam Memorial muzej u Washingtonu što ga je još jednom potaknulo na iskazivanje neslaganja s tom američkom vojnom akcijom i prisjećanje na nepotrebno žrtvovanje života brojnih mladih Amerikanaca. Najbolja od ove četiri antiratne pjesme nedvojbeno je »The Wall« u kojoj je glavni lik američki vojnik Walter Cichon, glazbenik iz New Yerseya kojeg je Springsteen, kao i njegovu grupu The Mofits, kao tinejdžer poznavao i divio im se. Cichon je sredinom šezdesetih otišao u rat u Vijetnamu i nije se vratio, a čitajući i njegovo ime na ogromnom Zidu imena u vašingtonskom muzeju Boss piše sjajnu pjesmu čiji stihovi, između ostalog, kažu: »Sada ljudi koji su krivi za tvoje ime na ovom Zidu jedu sa svojim obiteljima u bogatim restoranima, a za ispriku ili oprost na ovom Zidu mjesta nema.«. 

Društvenih negativnosti i socijalnih nejednakosti, posebno izrabljivanja radnika, Boss se dotiče i u pjesmama »Harry’s Place« i »Just Like Fire Would«, obradi pjesme australijske punk skupine The Saints iz 1986. »This Is Your Sword« posveta je iskrenom religijskom zanosu i vjeri, a »Frankie Fell in Love« je za Springsteena tipično dobro uočen trenutak svakidašnjice koja se u potpunosti mijenja čim se čovjek zaljubi. Pravilo po kojem odabirom prve i posljednje pjesme šalje poruku Boss poštuje i na ovom albumu pa su tako uvodna »High Hopes« i završna »Dream Baby Dream« svojevrsni antipodi. »High Hopes«, koju je 1987. objavio Tim Scott McConne, Springsteen je 1995. godine izdao na EP ploči »Blood Brothers«. 

Čvrsti i teški rock

Njeno uvrštavanje na Wrecking Ball turneju predložio je Morello i tako je ta skoro trideset godina stara pjesma našla mjesto na novom studijskom albumu Gazde idealno se uklopivši u kritičko intonirani ton albuma pričom o vječitim neuspješnim iščekivanjima boljih dana običnih malih ljudi. 

No, da sve ne bi završilo u odveć pesimističnom tonu Boss za kraj albuma ostavlja »Dream Baby Dream« (obradu pjesme punk grupe Suicide iz 1979. godine) kojom poručuje kako, bez obzira na sve, treba sanjati i nadati se.

Sukladno tematici album u najvećoj mjeri nudi čvrsti, tamni i teški rock koji je bliži alter rock zvuku (tu se vidi veliki utjecaj Morella koji svira na 8 od 12 pjesama) koji je osjetan u većini pjesama: »High Hopes«, »Harry’s Place«,»Heaven’s Wall«, »Down in the Hole«, »American Skin« i »The Ghost Of Tom Joad«. Springstinovski heartland rock zvuk najuočljiviji je u razigranim »Frankie Fell In Love«, »This Is Your Sword« i »Just Like Fire Would«, nježne i naglašeno akustične su »Hunter of Invisible Game«, »Dream Baby Dream« te sjajna »The Wall«, možda i ponajbolji trenutak novog albuma 65-ogodišnjeg američkog rock majstora. Vidi se da je Gazda ovaj album odradio ne sa željom stvaranja nečeg novog, već s namjerom da nam otkrije neke »skrivene dragulje« i riješi se vlastitog pritiska zbog toga što te pjesme, iako ih smatra pažnje vrijednima, nikad nije predstavio javnosti. Iako »High Hopes« nemaju čvrstu strukturu prethodnih Bossovih albuma, ipak je riječ o vrlo dobrom albumu zahvaljujući kojem slobodno možemo reći da je rock berba 2014. godine dobro počela. A za one koji »grintaju« kako ovo za Gazdu nije dovoljno dobro samo jedno pitanje – bi li bilo bolje da je Springsteen i dalje ove pjesme čuvao nedostupne širem dijelu javnosti?