Plesala je devet ljeta. Možda ih nije i otplesala, možda će taj nekoć najbolji butik-festival u ovom dijelu Europe doplesati i do jubilarnog desetog izdanja, ali stvari ipak ne stoje najbolje za festival Harteru.

   Javno poznata činjenica da se organizatori Hartere ove godine nisu prijavili na Javne potrebe u kulturi Grada Rijeke potakla je glasove da festivala ove godine neće biti. Kad se tome pribroji narušen odnos između nekadašnjeg i sadašnjega glavnog organizatora, Ivana Šarara i Damira Martinovića Mrleta, potaknut, kako je Mrle rekao prošle godine, lošom politikom Grada prema Harteri, stvari ne izgledaju dobro. Podsjetimo, uoči prošlogodišnje Hartere Mrle je optužio svog nekadašnjeg kolegu iz benda a sada pročelnika Odjela za kulturu Grada Rijeke da je on svojim odnosom prema festivalu pokazao da je za njega najbolje da Hartere nema. Tada je Grad Harteri dodijelio doista skromnih 75.000 kuna.

   Što je s KLJB-om?

No sve to ne znači da jubilarne Hartere neće biti, barem kako kaže Mrle. Potvrdio nam je naime da mu nije palo na pamet ne održati Harteru. Ipak, činjenica da je već siječanj, i da bi za iole ozbiljniju priču stvari trebale već biti posložene, kolidira s Mrletovom nemogućnošću da nam išta kaže o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Hartere. Opravdao se rokom koji smo mu dali da odgovori na nekoliko pitanja i situacijom u kojoj je još dosta toga u zraku.

   Tako nam nije mogao odgovoriti na pitanje što je s Klubom ljubitelja buke, koji je još prošle godine figurirao kao organizator Hartere, a za kojim se vuku repovi glasina o milijunskom dugovanju. Klub ljubitelja buke svakako više nije organizator Hartere: odsad bi to trebao biti Savez udruga Molekula, pobjednik natječaja za vođenje programa u Palachu, Filodrammatici i Harterinom Marganovom.

Kaotična organizacija

No ono što su mnogi koji su bili upućeni u funkcioniranje festivala zamjerali organizacijskom timu, bilo kojem, bilo je upravo menadžeriranje. Izvođači, uređenje prostora, svjetski štimung, nisu bili upitni, ali organizacija je uvijek bila previše kaotična. Lea i Dražen Baljak, kako kažu, dugogodišnji »rudari« Hartera festivala svjesni su toga.

   – Kao osobe koje su Harteru oblikovale isključivo kreativno i produkcijski, ne možemo komentirati upravljačku politiku festivala i eventualne »mitske« dugove, ali osobno mislimo kako je cijela ta priča prenapuhana. Ono što tvrdimo jest da iza Hartere stoje nebrojeni sati volonterskog rada nekolicine tvrdoglavih entuzijasta i iskrenih zaljubljenika u glazbu i u ovaj grad. Sigurno je da se moglo bolje i pametnije. Problem, po nama, leži u činjenici da je cijeli projekt vođen više srcem, a manje glavom. Ali to je ujedno i najjači adut Hartere i paradoks cijele ove priče – kažu Lea i Dražen.

   No paradoks te priče ne omogućuje prosperitet. Dugogodišnja logistička menadžerica festivala Milja Juretić, jedan od tih brojnih zaljubljenika koji su bez velike materijalne korisiti radili festival, pritom je nešto kritičnija. Ali ne samo prema organizaciji.

Nedostatak sponzora

Jedan od velikih razloga leži i u činjenici nedostatka velikih, logistički važnih sponzora. To se može pripisati činjenici da telekomi i ostali najveći sponzori gotovo u pravilu ne poznaju nezagrebačka ulaganja, pri čemu se aktualizira i priča o Rijeci kao provinciji u svakom smislu. No Šarar o tome ima malo drugačije mišljenje. On, naime, kaže da su dva komercijalna strateška partnera, Carlsberg i Zagrebačka banka, bili lojalni i u godinama rasta i u godinama restrikcije, koje traju od 2009.

   Neovisno o tome, čini se ipak da su organizacijski apetiti uvijek bili veći od realnih mogućnosti da ih se utaži. Važan dio u toj jednadžbi je i publika, prvenstveno riječka, koja Harteru nije doživjela kao svoj festival. Za Šarara su, i opet, krivi i mediji.

   – Treba biti svjestan realiteta koji kaže da su zapravo svi izvorno hrvatski festivali osim jednog nestali proteklih godina, kao i veliki, najveći promotori urbane glazbe. U tom bi procesu i realnosti i mediji trebali promisliti svoju ulogu i doprinos, jer barem u teoriji trebali bi biti dio istog urbanog ekosustava. A on više izgleda kao sustav nepromišljenog samouništenja, nego kao sustav koji na konstruktivan način pronalazi izlaz iz krize – kaže Šarar, zaključujući da je ta kriza prvenstveno kriza morala i kriza kreativnih ideja, a tek onda financijska kriza.

   I Milja Juretić ističe činjenicu propasti mnogih hrvatskih festivala, no ujedno je kritična i prema svima u jednadžbi, od organizacije do publike.

U korak sa svijetom

  – Hartera je po nama jedan od najprogresivnijih i najbitnijih kulturnih projekata koje je ovaj grad ikada imao. Ona svakako jest bila velik zalogaj, ali bez velikih zalogaja, rizika i uloga nema ni rasta ni napretka. Ta tri dana u godini, za vrijeme održavanja festivala, hodali smo ukorak s ostatkom svijeta, živjeli smo u Rijeci kakvu želimo i ponosni smo što smo bili dijelom te priče – zaključuju Lea i Dražen.

   I za Šarara je Hartera najveći nezavisni kulturni projekt koji je Rijeka ikad imala, u nju su ključni ljudi uložili tisuće volonterskih radnih sati, zbog čega on i dalje vjeruje da će se pronaći način kako da se ide dalje.