Smatraju Vas najvećom folk–zvijezdom na ovim prostorima. Što kažete na to?

– Ako oni kažu, ja se slažem s njima… (smijeh). No, dobro, tako nešto svakako godi.

Koga Vi posebno cijenite od kolega na estradi?

– Ima ih mnogo i ne bih ih sada sve nabrajao… Ali, što se tiče statusa, želim reći da ima karijera i »karijera«… Trenutno od aktivnih ja možda imam najdužu tradiciju i donosim taj neki stari duh. To ne znači da se već sutra neće pojaviti ili »iskočiti« netko tko će biti još popularniji.

Kako tumačite činjenicu da ste toliko popularni i u Hrvatskoj, pa i u cijeloj regiji?

– Pa melos koji ja pjevam i inače je pogodan za ovo slavonsko podneblje, a očito i podneblje u Hrvatskoj i cijeloj regiji… Ali ja sam prije rata, prije dvadeset i nešto godina, ovdje bio veća zvijezda nego sada, bar ako sudimo prema broju prodanih ploča. Nekad mi je tiraža znala biti i pola milijuna prodanih ploča! To je sada jako smanjeno, vjerojatno i zato što ljudi mnogo »skidaju« ploče i pjesme s interneta.

Što mislite o turbofolku?

– Njegovi tekstovi i muzika nemaju poetiku i kvalitetu. Pa, vidi se da je turbofolk već na izdisaju, ovo su mu zadnji koraci, on je prošlost… Vidim to po Sarajevu i Beogradu, koji su prije imali jaka uporišta u ovoj regiji. Taj stil, turbofolk, nekako je ponajviše gurao Mile Kitić, tu istočnjačku muziku koja je najviše nalik na tursku… No, Mile Kitić prošle je godine u beogradskoj Areni održao koncert, na kojem nije bilo više od dvije tisuće osoba. Očito narod ipak ne voli toliko te pjesme. 

Nemam specijalnih želja

Smeta li Vam to što ljudi »skidaju« pjesme, odnosno što više ne kupuju nosače zvuka? Ili Vam je drago?

– Pa, u današnjoj situaciji to teško možeš spriječiti… Kad je već tako, bolje da ljudi i »skidaju« pjesme i da ih tako slušaju nego da uopće ne dođu do njih. Onda ti koncert to vrati. Pjevači danas zapravo žive od dobro posjećenih koncerata, a ja ih imam.

U karijeri ste, posebice posljednjih godina, snimili mnogo dueta. Postoji li još netko s kim biste snimili pjesmu?

– Nemam više nekih specijalnih želja. Posebno zato što danas nema mnogo pjesama iza kojih se vidi autor, tko ih piše, a meni je glavno da snimam takve pjesme. Eto, nedavno sam s odličnim Mostar Sevdah Reunion Bandom snimio pjesmu »Dvore gradi Komadina Mujo« za njihov album.

Kako birate kome ćete se odazvati za duet, a kome nećete? Vjerojatno oni Vas zovu?

– Da, uvijek su drugi zvali mene. Ako je pjesma dobra i autor poznatiji, uvijek prihvatim. Do sada sam odbijao samo neke anonimuse koji su preko mene željeli graditi svoje ime i popularnost. To ne prihvaćam.

U medijima je već objavljeno kako vrijedno radite na novom albumu. Kad će biti objavljen? Otkrijte nam neke detalje…

– Pa, od demosnimki već duže stvaramo gotove pjesme, a neće ih sigurno biti više od deset… Nekad je i to puno. Da se mene pita, albumi ne bi imali više od osam pjesama jer ja ne tipujem samo na dva–tri hita nego, više–manje, na sve. Inače, album se odlučujem raditi kad vjerujem u jednu pjesmu koja će biti okosnica i nositi tu priču, iako se gotovo uvijek pojavi i bolja. Album bi trebao biti objavljen u jesen, najkasnije do kraja godine, a nekoliko tekstova piše i Alka Vuica.

Postoji li takva, noseća, pjesma i na novom albumu?

– Postoji, zove se »Prosule se godine«. Moguće je da će se i album tako zvati.

Krajem prošle godine u BiH Vam je uručen i laskavi naslov – Superbrend. Koliko Vam to znači?

Moć reklame

U dugogodišnjoj karijeri osvojili ste brojne nagrade i priznanja. Je li Vam ova najdraža ili postoji neka još draža?

– Hm, da razmislim… Nekako ipak najviše pamtim prvu značajnu nagradu koju sam dobio, »Oskar popularnosti« nekadašnje Jugoslavije u beogradskom Sava centru. To je bila prava, moćna nagrada… Osvojio sam je početkom osamdesetih godina za album na kojem je veliki hit »Zlatne strune«.

Pripremate li i neki drugi projekt mimo glazbe? Primjerice, snimanje filma…?

– Ma ne, iako imam mnogo ponuda za, recimo, snimanje dokumentarnog filma ili pisanje knjige o meni… No, sve sam to odbio. Možda jednoga dana, ali sada to neću. Sada mi je važno objaviti novi album i održati mnogo dobrih koncerata.

Kako gledate na sponzorske koncerte i turneje, kao što je bila Karlovačko live s »Crvenom jabukom«?

– Više volim samostalne koncerte, ali to je bila jaka turneja jer se na njoj sve bilo poklopilo. Mega jak sponzor, zahvaljujući kojem sam »ispadao« iz televizora… Tada sam bio dosadio sam sebi… (smijeh). Tada su i ptice na grani znale gdje i kada pjevamo. To je moć reklame, a dobro je ako privuče pažnju na takve kvalitetne koncerte. »Crvena jabuka« je jaka grupa.

Kako tumačite činjenicu da prije nešto više od tri godine, kad ste u travnju 2008. godine pjevali u dvorani »Zrinjevac«, posjećenost nije bila velika, a sada se za Vaše nastupe u Osijeku, i općenito u Hrvatskoj, traži mjesto više?

– Pa posljednjih nekoliko godina ja sam »eksplodirao« i u Hrvatskoj.

Što se dogodilo?

– Jednostavno – dogodila se pjesma! Moja posljednja dva albuma su jaka, s odličnim pjesmama, zbog kojih je i mlađa publika saznala tko sam i što sam. Prije rata bilo je drugo vrijeme i trebalo je proći mnogo godina da ljudi opet skontaju što je dobra pjesma i počnu je cijeniti. Narod u Hrvatskoj voli narodnu muziku, ali ipak zna birati. Zanimljivo, pjesme koje zvuče istočnjački ljudi uglavnom ne prihvaćaju. No, pjesme tipa »Čardak« i »Prvi poljubac«, koje »vuku« na Zapad, odlično prolaze. S druge strane, imam ja i »istočnih« pjesama i varijanti, kao što je »Dijamanti«. Kad je zapjevam u Bosni i Srbiji, zemlja gori, a u Hrvatskoj – ništa. Ovdje prolaze »zapadne« pjesme, to je ipak razlika u odnosu prema tim zemljama.