Nagradom Porin za životno djelo glazbena struka svake godine odaje priznanje umjetnicima koji su svojim radom, neumornim stvaralaštvom i iznimnim doprinosom ostavili dubok i neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbenoj povijesti.

To je priznanje onima čija je umjetnost oblikovala kulturni identitet naše zemlje – autorima, interpretima i virtuozima čije pjesme i izvedbe nastavljaju živjeti kroz generacije. U

z ranije posthumno priznanje pijanistu i skladatelju Matiji Dediću, nagrada Porin za životno djelo ove je godine dodijeljena još trojici istaknutih umjetnika.

Posmrtna priznanja su pripala autoru i pjesniku Krsti Jurasu te jednom od najistaknutijih hrvatskih flautista Daniju Bošnjaku, a nagradu je osobno primio jedan od najistaknutijih hrvatskih violinista Goran Končar.

Končar je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Martina Barića i Josipa Klime, a magistrirao 1978. na Konzervatoriju »Čajkovski« u Moskvi u razredu Leonida Kogana.

Usavršavao se kod Maxa Rostala u Bernu, Henryka Szerynga u Ženevi i Yfraha Neamana u Londonu, gdje je od 1981. do 1983. bio i njegov asistent na Guildhall School of Music.

Od 1988. profesor je na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a redovito održava majstorske radionice diljem svijeta. Međunarodnu solističku karijeru započeo je 1982. te je nastupao u većini europskih zemalja, SAD-u, Japanu, Koreji, Kini, Izraelu, Australiji…

Od 1987. do 2012. vodio je Zagrebački kvartet. U svom profesionalnom djelovanju posebnu pažnju posvećuje proučavanju zvuka povijesnih instrumenata kao i osvještavanju vrijednosti tonskog drveta iz Hrvatske i Bosne od kojeg su izrađivani najvredniji instrumenti.

Dobitnik je prvih i posebnih nagrada na državnim natjecanjima u zemlji, nagrade Glazbeni život u Moskvi (1980.) za izvedbu Koncerta za violinu i orkestar Dmitrija Šostakoviča, prve nagrade na Međunarodnom natjecanju u Bratislavi (1984.) te drugih visokih priznanja.

U popisu nagrada osobito se ističu »Milka Trnina« HDGU-a, Nagrada »Vladimir Nazor« (2006.) i Ars summa Universitatis. Odlikovan je visokim državnim odličjem, ordenom Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Do umjetničkih visina

Goranu Končaru uručen je Porin za životno djelo na ovogodišnjoj dodjeli, 27. ožujka u Splitu.

»Što se tiče same nagrade, ono što mi se čini važno, gledajući unatrag, naravno da vesele nagrade i povoljne kritike itd., ali, gledamo li na glazbenički život, pogotovo kad ste na sceni, rijetko kad je čovjek potpuno zadovoljan«, rekao je Končar u razgovoru za Novi list.

Goranu Končaru uručen je Porin za životno djelo / Foto Patrik Pukko

»Ideje s kojima pripremamo programe, ideje s kojima izlazimo na podij, rijetko se kad uspiju dotjerati do savršenstva. Potreban je čitav niz elemenata, a pogotovo dobar kontakt s publikom, da bi se to u potpunosti realiziralo onako kako doživljavamo glazbu.

Glazba je ipak fragilna umjetnost i ovisi o trenucima i drugim stvarima, tako da puno znači podrška. Od samog sam početka imao podršku obitelji, prijatelja i ljudi koji su značili nešto u našoj glazbi.

U doba kad sam se konačno odlučio posvetiti glazbi, postavljalo se pitanje može li se od toga preživjeti. Baka me jednom odvela Jakovu Gotovcu koji je stanovao u Pierottijevoj ulici u Zagrebu.

Zajedno smo svirali, a nakon toga mi je rekao: ‘Umjetnost, a glazba pogotovo, je najljepši poziv koji si možeš zamisliti, ali je vrlo okrutan posao.’

Često sam se sjetio njegovih riječi, jer je jedno sam poziv, ideje koje dobijete kroz glazbu, uopće spoznaja što glazba znači, ne samo nama glazbenicima nego općenito, uopće umjetnost, ali kad se to pretvori u posao, pogotovo u industriju, to je nešto potpuno drugo.

Čini mi se da, ako bi nešto želio, volio bih da generacije koje dolaze, mislim na praktički sve žanrove, pogotovo na one glazbenike koji su sad mladi i na početku svoje karijere, da im se pruži prava podrška.

Prava podrška zapravo znači da se dođe na koncert, da oni koji imaju mandate donose odluke u tom smjeru, da će oni koji će doći za desetak ili dvadeset godina moći nas obogatiti svojim vrijednostima koje će kao umjetnici ponuditi, da uspiju do tada stasati do pravih umjetničkih visina, a to je bez podrške jako, jako teško.«

Dubokohuman pristup

Končar je te visine dosegnuo već na početku karijere, a s vremenom je neprestano uzvisivao svoju umjetnost.

»Bilo je nekoliko situacija koje su me dovele do toga«, tvrdi.

»Prije svega, bilo je to vrijeme kad smo imali kod kuće jednu ili dvije ploče. Naručili bismo ploču iz inozemstva i nestrpljivo čekali da stigne, a kad bi stigla, pozvali bismo sve prijatelje i zajedno slušali.

Tada sam čuo jednog od do danas meni najdražih violinista, Davida Oistrakha, koji me fascinirao već na samoj snimci. Tu sam snimku toliko slušao da se ta ploča, koja još uvijek postoji, od trošenja više ne može slušati.

David Oistrakh je sa Svjatoslavom Richterom gostovao u Rijeci 1960-ih godina. Bio sam na tom koncertu. Bilo je, naravno, jako puno publike i nekako su mi, kao malom, stavili jedan stolac ispred prvog reda.

Zvuk i program koji je svirao na mene je tako djelavao da sam mjesec dana razmišljao samo o tome. Sve što se događalo oko mene, svi zvukovi nekako su se povezivali s onime što sam čuo na tom koncertu.

Tu je pala odluka, prije svega da mi se to sviđa, ali i da bih to želio raditi. Sad je bilo pitanje sposobnosti, priprema. To su bili razlozi da sam se počeo baviti glazbom.«

Za Končarevu fascinaciju glazbom zaslužni su i skladatelji koji su ga osvojili još u mladim danima, a njihova mu glazba još uvijek potpiruje strast i nadahnuće za stvaralaštvo.

»Do danas postoje tri kompozitora koja posebno, kroz cijeli život, utječu na mene, bez obzira na to što sam jako volio slušati sve žanrove«, napominje.

»Počinjem od Bacha koji je obuhvatio širine univerzuma, što se uklapa u ideju Pitagore koji je rekao da je glazba disciplina koju nikako ne možemo razumjeti, ali što može dovesti u poredak da to ipak nekako razumijemo i osjetimo se djelićem atrakcije života.

Meni se čini da je to ono što je Bach. To je i Mozart koji je direktan, gotovo dječje čistoće, input prema nečemu što je možda za svakoga najvrednije. Kao samo božanstvo ili nešto što nam je najvažnije.

Ili Beethoven sa svojim dubokohumanim pristupom, skladatelj u kojeg cijela muzika uvire i kroz njega izvire. Na jedan novi način do danas ni na kojem području nemamo nijednog skladatelja na kojeg nije utjecao, koliko god mnogi kažu da, recimo, Stravinski nije želio da Beethoven utječe na njega. Dakle, u tom smislu to je to, kad govorimo o klasičnoj glazbi.«

Iskreni doživljaj

Od ostalih žanova posebice mu je blizak jazz. Zato izvodi glazbu koja donosi spoj klasike i jazza te se upušta u suradnje s jazz glazbenicima.

»Jazz volim zbog toga što ima neku lepršavost i neposrednost koja je trenutačna, nešto što u klasičnoj glazbi nažalost često puta nedostaje. Dopao mi se kao nešto što vrvi lepršavošću.

I danas mi je blizak upravo takav tip jazza. Činjenica je da je jazz prisutan u svim žanrovima glazbe. Naći ćete neke situacije u popularnoj glazbi, naći ćete ih čak i u rocku, a da ne velim u klasičnoj glazbi.

Kod značajnih kompozitora ima puno nečega što nas može povesti prema onome što je zapravo doprinos jazza. Svi glazbeni žanrovi, sve glazbene različitosti, prožimaju se kroz čitavu povijest glazbe.

Činjenica je da nekad to bude i eksperiment što se odnosi često puta na klasičnu glazbu, pogotovo druge polovine 20. stoljeća, ali i u jazzu, kad govorimo o free jazzu.

Gledamo kako se eksperimentira sa zvukom na način koji nam daje novu ideju, invenciju iz koje se poslije rađa nešto što je zanimljivo za publiku, gdje publika doista može nešto doživjeti. Na kraju krajeva, koliko god tonemo u vlastite interese u glazbi, sviramo i za publiku i tu publika mora razumjeti o čemu se radi.«

Končar pažljivo prati što se događa na našoj jazz sceni, a i sam surađuje s džezistima.

»Danas u Hrvatskoj gledam mlade umjetnike i čini mi se da je pred njima sjajna budućnost«, govori. »Pitanje je jesu li uopće svjesni kako sasvim nove ideje dolaze u trenutku neke izvanredne situacije… Dakle, tu je jazz.

U popularnoj glazbi također ima nevjerojatno talentiranih ljudi kod nas, pogotovo u zadnje vrijeme. Nedavno sam imao priliku svirati Papandopula s glazbenicima koji su uglavnom s jazz scene.

Moram reći da su izvrsni muzičari. Mi danas možemo biti jako ponosni na ono što znači hrvatski jazz. Zato je važno kako ćemo ih usmjeravati. Moraju biti svjesni da tehnika sama za sebe mora biti u službi umjetnosti.

Naravno, kad govorimo o klasičnoj glazbi, tehnika se razvijala kroz dugi period. Danas imamo puno iznimno spretnih muzičara koji osvajaju svjetske nagrade.

Nakon jednog velikog natjecanja na Dalekom istoku, na kojem su pobjednici uglavnom bili Kinezi, Japanci i Korejci, jedan od njih mi je došao i rekao: ‘Ja sam dobio masu prvih nagrada, pa kako se događa da ponude za koncertiranja dobivaju više ili manje neki kolege iz Europe koji nisu dobili te prve nagrade, a nas manje zovu?’

Postavlja se pitanje odnosa prema publici. Upravo to, tehnika sama za sebe, ako postane ključ, to publiku zanima kratko vrijeme. Ono što publiku zanima je iskreni doživljaj.

I to je ono što je imao, primjerice, Boško Petrović. Danas imamo mlađe vibrafoniste koji su u tehničkom smislu otišli jako daleko, ali on nije trebao usavršavati tehniku do savršenstva. Gary Barton je virtuoz, ali ne bih rekao da se Boško Petrović nije na isti način mogao približiti publici.«

Fragilna umjetnost

Končar je, kao europski predstavnik, 1995. bio jedan od potpisnika rezolucije FIM-a – Federacion Internacional des Musiciens – u Tokiju, vezane prije svega za status jazz glazbenika.

»To je bio važan pomak za status jazz glazbenika, koji su i tada, a čini mi se i danas, uglavnom bili slobodni umjetnici, bez obzira na to što, naravno, postoje mnogi orkestri i ansambli uz koje su vezani«, obrazlaže.

»Činjenica je da su jazz glazbenici uglavnom slobodne profesije. To je pridonijelo, s jedne strane, naravno, samim glazbenicima da se mogu bolje organizirati, a s druge strane jazz je uveden i u obrazovni sustav kao jedna od kategorija koju do tada nismo imali, barem ne oficijelno.

Nije bila toliko prisutna. Tada je predsjednik bio John Morton, inače vrlo snažna osoba. On je jako puno pridonio tome da se urede odnosi u međunarodnom glazbenom životu.

Ta rezolucija je internog karaktera, dakle, to nije zakon, ali to je značilo ozbiljno priznanje kategoriji jazz glazbenika koji su već tada bili prisutni u svim porama glazbenog života.

Činjenica je da je jazz, praktički već početkom 20. stoljeća, ušao u sve pore glazbenog života, pogotovo autorskog. Konačno, već 1918. Stravinski je pisao kompozicije koje se baziraju na instrumentacijama uobičajenima za jazz, pogotovo ritmovima.

Isto tako, Šostakovič je već 1926. napisao jazz suitu. Prije toga čak i Ravel u violinskoj sonati ima puls jazza. Čitava je glazba ipak odraz života i u svakom trenutku čovjek može naći nešto što će ga inspirirati.

Ponekad se to dogodi samo od sebe. Dakle, evo danas kad je pala kiša, nakon sunca, pa je nešto proniknulo, onaj trenutak kad zamiriše zemlja, to vas vrati u najranije djetinjstvo.

To je toliko fragilno, traje djelić sekunde i ne može se ponoviti niti doživjeti na isti način. To je umjetnost, a pogotovo glazba koja je u umjetnosti možda najnepredvidljivija, nešto što prati čovjeka i što mi se čini da je za čovjeka jako važno.«

Osamljenički život

Razmišljajući o povratku u najranije djetinjstvo, Goran Končar se uvijek vraća u Rijeku, gdje je odrastao i zaljubio se u glazbu.

»Moja mama je dobila posao u Rijeci prije nego što sam se rodio«, govori.

»Najprije je bila profesorica u gimnaziji, poslije u Pomorskoj školi. Došla je roditi u Zagreb jer su moji živjeli u Zagrebu, a potom se vratila dolje. Do kraja osmogodišnje škole živio sam u Rijeci, zapravo na Pećinama.

Već sam u najranijem djetinjstvu imao priliku upoznati Matačiće i Papandopula, i konačno ovdje i Gotovca. Ti su ljudi bili značajni autoriteti, a meni su bili netko koga sam uspio upoznati doma.

Nisam tada znao što su oni. U to doba Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci imalo je jako, jako ozbiljan i visok nivo. Konačno, šef orkestra i direktor opere bio je Matačić, a poslije je bio i Papandopulo.

Taj period u Rijeci mi je ostao možda jedan od najljepših, ne samo naravno zbog glazbe, nego zbog djetinjstva, prijatelja i svega onoga što nam, vjerojatno svakome, donosi njegovo djetinjstvo.

Stanovao sam uz samo more, uz barke i more. Tamo gdje sam stanovao već bih usred noći, kad bi se mijenjalo vrijeme, čuo samo po valovima kakvo će sutra biti vrijeme, hoće li biti bura, hoće li biti jugo.

To su neka sjećanja koja ostaju zauvijek. Kako čovjek stari, sve češće se vrate. Inače, violinistički život je prilično osamljenički jer ste puno vremena sami sa svojim instrumentom.

U djetinjstvu je tu bilo i puno poznanstava, prijatelja, doživljaja. Na kraju krajeva i glazbeni život… Meni je, u školi Ivana Matetića Ronjgova, teoriju predavala Ronjgovljeva kći Vera Matetić, koja je bila puno više zaljubljenica nego što nas je teoretski pokušala potkovati.

Prošli smo period koji je zapravo bio u velikom zadovoljstvu druženja s glazbom. Moja mama je ostala poslije cijeli život u Rijeci, do kraja, a ja sam već s 14 godina otišao baki u Zagreb te poslije u Moskvu.«

Invencija i inspiracija

Poput Gorana Končara, i Boris Papandopulo je govorio da je neke od najljepših trenutaka u životu proveo u Rijeci i Opatiji. Nedavno je bila 120. obljetnica njegova rođenja.

U povodom toga je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca Rijeka organiziran festival koji je trajao tri dana, uglavnom s riječkim snagama ili ljudima koji su imali bilo kakve veze s Rijekom, a tu je bilo govora, prije svega, o Borisu Papandopulu.

Koncert »Simfonijski Papandopulo« u HNK-u Ivana pl. Zajca / Foto Marko Gracin

»Papandopulo je napisao kompoziciju ‘Capriccio’ za solo violinu i jazz kvartet. Zanimljivo je da je u jazz inkorporirao dodekafoniju. Dodekafonija je poznata kao nešto što je invencija Arnolda Schönberga, ali Papandopulo je imao vlastiti odnos prema dodekafoniji.

Nije se držao tih nizova koji su zadani, krenuo je jako široko. U tom smislu, odjedanput su se tu pojavile brojne ideje koje su bile puno šire. Papandopulo je već 1957. godine napisao kompoziciju koja se zvala ‘Rock’n roll’.

To je naravno bio puno više Papandopulo nego ono što mi zovemo rock’n’rollom, ali tu se vidi koliko je kod njega ta invencija, inspiracija dolazila iz širine. Zato ne čudi da je već 1963. napisao ‘Capriccio’ za solo violinu i jazz kvartet, gdje se koristi, s jedne strane, nizovima dodekafonije, a s druge strane materijalom koji varira i daje muzičarima slobodu za improvizaciju, što je zapravo karakteristika jazza.

To je prožimanje klasike i jazza, što me je uvijek inspiriralo. Puno je velikih svjetskih glazbenika koji su razmišljali na taj način. Obratite pažnju na Chicka Coreau koji je jazz muzičar, a toliko je blizak, s druge strane, načinu proizvodnje tona na klaviru kod Bartoka, da se može govoriti o bliskoj vezi jazza i klasike. Konačno, sve se to prožima kroz taj period 20. stoljeća gdje jazz dolazi do svojih vrhunaca.«

Unutarnja ljepota

Goran Končar je spomenuti Papandopulov violinski koncert svirao u originalnoj verziji.

»Taj koncert sam izveo 25. veljače u cjelini, jer pronađeno je 20 stranica partiture koje su bile izgubljene«, objašnjava.

»To me podsjetilo na 1988. godinu kad mi je Papandopulo napisao sonatu. Tada mi je rekao: ‘Čuj, znaš li da taj moj violinski koncert nikad nije izveden u cjelini.’ Ja velim: ‘Kako nije, Baloković je…’ – ‘E, ne ne’, kaže: ‘Baloković ga na kraju nije svirao jer note koje su mu poslane u vrijeme Drugog svjetskog rata nikad nije dobio.’

Poslije je to djelo svirao netko drugi, ali tako da je nešto skratio. Potom ga je Josip Klima dosta skratio i ja sam s Papandopulom svirao tu skraćenu verziju, na što je on naravno pristao i zapravo s tim bio zadovoljan.

Ali eto, 1988. je rekao: ‘Ma znaš što, baš bih volio čuti koncert u cjelini jer ima jako puno epizoda koje me podsjećaju na brojne životne situacije.’ Nažalost, Papandopulo je umro prije nego smo pronašli te note, jer su bile u Berlinu, u nekom sefu.

I konačno evo, nakon toliko godina, sad 2026. godine, konačno sam izveo njegov koncert u cjelini. To je po trajanju najduži koncert ikad napisan. Recimo, Čajkovski traje 35 minuta, a taj koncert traje 55 minuta.

Tih 20 stranica je našao Davor Merkaš. On i kolege koji su u zakladi »Boris Papandopulo« jako se trude da nađu sva ta djela. Ono što mi se dopalo, dirigirao je Valentin Egel, njemački dirigent koji se toliko zanio za Papandopula.

Kad su ga pitali što mu se čini kao glavna karakteristika, rekao je nešto što zapravo skoro nikome od nas nije palo na pamet: ‘U razdoblju kad piše Papandopulo, svi skladatelji su se nekako libili jako lijepih romantičnih tema, nego bi djela stavili u kontekst ili paradoksa, ili groteske ili nečeg drugog, jer je to bilo u duhu tog nekakvog suvremenog izričaja, u duhu 20. stoljeća.’

Rekao je: ‘Papandopulo je u tome jedinstven.’ On je jednostavno iz srca išao za najljepšom temom i nije se bojao da će to smetati, a da opet ne bude u svemu ostalom odraz onoga što je 20. stoljeće.

I to je činjenica. Taj je koncert pisan 1943., dakle u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali vrvi nekom unutarnjom ljepotom, naravno i tragičnim situacijama kojima je bio okružen.«