Ugledni američki pijanist, skladatelj, producent, glazbeni pedagog i pisac indijskog podrijetla Vijay Iyer će 28. listopada nastupiti u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, u okviru ciklusa »Lisinski srijedom«.

Iyer je tijekom posljednja tri desetljeća stvorio opus koji odlikuju stalna inovativnost i snažan emocionalni naboj, čime se svrstao među vodeće glazbene stvaratelje svojeg naraštaja.

Časopis Rolling Stone ustvrdio je da »Iyerova glazba ne poznaje granice«, Pitchfork ga je nazvao »jednim od najboljih na svijetu u onome što radi«, Los Angeles Weekly tvrdi da je »neograničena i iznimno važna mlada zvijezda«, Minnesota Public Radio da je »američko blago«, a The New York Times ga je opisao kao »glas društvene savjesti, multimedijskog suradnika, graditelja sustava, rapsoda, povijesnog mislioca i multikulturalnu poveznicu«.

Iyer je diplomirao matematiku i fiziku na Sveučilištu Yale te je doktorirao tehnologiju i umjetnost na Sveučilištu California. Dobitnik je ugledne nagrade MacArthur »Genius«.

Kao izvođač, ali i skladatelj, dobitnik je mnogobrojnih priznanja i nagrada, a njegovi albumi na popisima raznih časopisa i portala zauzimaju prva mjesta. Međunarodna udruga jazz novinara proglasila ga je jazz umjetnikom godine, a nekoliko puta i najboljim jazz pijanistom, dok su ga kritičari uglednog časopisa DownBeat puno puta proglašavali najboljim pijanistom i umjetnikom godine, njegov trio najboljim sastavom, a njegove CD-ove najboljim jazz albumima.

Među brojnim priznanjima koja je primio ističu se nagrada »Doris Duke« za izvedbene umjetnosti, stipendija organizacije United States Artists, tri nominacije za nagradu Grammy, nagrada Alpert za umjetnost, nagrada Greenfield, nizozemska nagrada Edison te dvije njemačke nagrade Echo. Također, nositelj je titule Steinway Artist. Proglašen je jednim od pedeset najutjecajnijih Indijaca u svijetu, a zahvaljujući novim uspjesima i dalje se penje na toj ljestvici.

Vijay Iyer će u »Lisinskom« svirati solo.

»Sviranje solo omogućuje eksperimentiranje, potragu za novim zamislima…«, objašnjava.

»Svirajući solo, možemo produbiti svoju povezanost s instrumentom. Pritom se oslobađa prostor za nijansiranje. Postoji nešto posebno – oklijevam upotrijebiti riječ čisto, ali recimo da je to nešto izravno – u povezanosti koju ostvarujem s publikom.

Uvijek osjećam snažnu povezanost s ljudima u prostoriji. Osjećaj je to koji više nalikuje ritualu, kao da se gubi osjećaj vlastite individualnosti, kao da postajemo dio cjeline.«

U tom kontekstu Iyer može najbolje izraziti svoj duh kroz glazbu.

»Mislim da se to događa neovisno o namjeri«, govori.

»Glazba je obično nešto više od onoga što glazbenik misli da radi. Kad govorimo o duhu, meni to znači nešto što nadilazi namjeru, pa čak i samu ideju samoizražavanja.

Možda je to dijelom i zato što razmišljam o duhovnim pitanjima, posebice o prijelazima između života i smrti te o kontinuumu između tih stanja i nekih međustanja.

Primjerice, sviram li skladbu autora koji više nije s nama, poput Theloniousa Monka, Dukea Ellingtona, Alice Coltrane ili Buda Powella, pitam se jesu li oni tada prisutni u prostoriji?

Žive li na neki način i nakon svoje zemaljske egzistencije? U klasičnoj se glazbi, primjerice, pridaje velika važnost skladateljima. Jedan moj student to je opisao kao svojevrsnu nekromanciju.

To je kao neka vrsta povezivanja s mrtvima. O tome se nikad zapravo ne razmišlja na taj način. Pokušam li postaviti ruke onako kako ih je postavljao Chopin, to se ne smatra nekom vrstom duhovnog prijenosa ili nečim sličnim, a ipak, to zapravo jest upravo to.

Svu glazbu pokušavam promatrati ili doživljavati na taj način, kao nešto što nadilazi granice života i smrti. U tom smislu, kad kažeš ‘moj duh’, mislim da je moj duh zapravo duh sviju nas. Riječ je o komunikaciji.«

Princip tema i varijacija

Publika i skladatelji su tek neki od onih s kojima Iyer glazbeno komunicira tijekom solo izvedbe, na ovaj ili onaj način.

»O komunikaciji razmišljam kroz njezine sastavne dijelove, kroz elemente same te riječi, a prvi dio te riječi odnosi se na ono što je zajedničko, kao u riječi ‘communing’, što je povezivanje, zajedništvo«, kaže.

»Zapravo, riječ je o dijeljenju, o onome što nam je zajedničko, a ne o nekakvoj ideji prijenosa od točke A do točke B. Taj osjećaj razmjene ono je što se, prema mojem mišljenju, zapravo događa.

Nije to samo razmjena, već polazište od nečega što već imamo zajedničko. Nekoga bi mogla iznenaditi spoznaja da dijelimo zajedničko tlo, da netko iz publike i ja, iako živimo udaljeni tisućama milja i imamo potpuno različita životna iskustva, ipak možemo prepoznati da je dio nas isti.

To iskustvo povezano je s onim što tijelo čini, s načinom na koji emocije funkcioniraju i kako reagiramo na drugu osobu, kako jedno tijelo reagira na pokrete drugog.

Dakle, nastup doživljavam kao proces. Nije riječ samo o tome da je to skladba koja se odvija na određeni način, već se tijekom koncerta, malo po malo, nešto događa i sve se više otkriva osjećaj onoga što nam je svima zajedničko.«

Pri solističkom nastupu Iyer ima najviše prostora za promjene tijekom same izvedbe, za više spontanosti. Kod njega se misaoni tijek neprestano razvija i mijenja od pripreme ili početne zamisli na samom početku nastupa, sve do konačnog rezultata.

»O solo sviranju sam puno naučio kroz rad na plesnim projektima«, napominje.

»Ondje dobivam razne ideje o spontanosti jer se u kontekstu ansambla može dogoditi toliko neočekivanih stvari. Iz toga sam naučio da ništa nije fiksno. Mogu pretvoriti bilo što u nešto drugo.

To sam naučio ponajviše svirajući u triju s glazbenicima poput Tyshawna Soreya i Linde Oh ili Marcusa Gilmorea i Stephana Crumpa. Iako smo imali repertoar, postojala je i sposobnost da u svakom trenutku odsviramo bilo što.

Budući da su izvrsno slušali i nudili vlastite zamisli, svaki je nastup djelovao kao nešto novo. Pronalazili smo nove puteve. Tako o kompozicijskim mogućnostima učim tijekom samog nastupa.

Kad kažem kompozicijski, mislim na to da, iako možda crpim građu iz više od trideset godina vlastitog repertoara i glazbe koju sam naučio od drugih, istovremeno nastojim stvoriti širi luk koji sve to povezuje.

Taj se širi luk sastoji od manjih epizoda, ali ta veća priča zapravo govori o energetskom tijeku. To se može dogoditi unutar bilo koje skladbe. Naime, svim tim skladbama pristupamo kroz svojevrsni proces varijacije, princip tema i varijacija.

Tako bilo koja varijacija teme može odvesti u prostor drukčiji od onoga koji je sama tema sugerirala. To prihvaćam i tome se prepuštam. Taj aspekt za mene dolazi iz nekog drugog izvora.

Nije riječ o planiranju u klasičnom smislu, već o promatranju. Promatraš što se događa i reagiraš na to u samom trenutku. Velik dio onoga što nazivamo razmišljanjem zapravo se odvija negdje drugdje u tijelu.

Povezano je s instinktom, s onim što ti rade ruke, primjerice dok sviraš. To je drukčija vrsta inteligencije od one kojoj inače imamo pristup. Rekao bih da se razlikuje od načina na koji govorimo.

To nije ona vrsta razmišljanja o popisu za kupovinu, pisanju eseja ili nečeg sličnog. To je drukčija vrsta misli. Zapravo imaš osjećaj kao da se pojavljuje nekakav luk ili tijek.

Donekle je nalik osjećaju protoka emocija i osjećaju svojevrsne emocionalne aktivacije u smislu intenziteta. Postoje pozitivne i negativne emocije. Tu je i razina intenziteta ili aktivacije tih emocija. To jednostavno dolazi i odlazi, više je povezano s energijom i tijelom.«

Ritmičke pojedinosti

Iyer na svoje izvedbe, posebice kad svira solo, gleda kao na izvođenje glazbe tijekom meditacije. Zapravo, smatra da je to bit glazbe.

»Ponekad me sviranje, bilo solo ili s grupom, može navesti da primijetim nešto o tome tko sam i što sam, da uočim goleme mogućnosti življenja, temeljne spoznaje koje se često povezuju s meditacijom«, ustvrdio je Iyer.

»Ne pokušavam to činiti namjerno, već cijeli proces funkcionira na sličan način. Pritom je uključeno i tijelo. Rekao bih da se to ne razlikuje previše od joge, a smatra se da joga služi pripremi tijela za meditaciju.

To znači da otpuštaš određene napetosti i istražuješ granice vlastite tjelesnosti. Pritom nježno pomičeš te granice i protežeš se izvan njih, sve dok ne shvatiš da si više od onoga što si mislio da jesi.

To te dovodi u stanje veće otvorenosti i prostranosti, pa si spreman za meditaciju. Što se mene tiče, sviranje može sadržavati elemente obiju tih praksi jer tijelo možeš dovesti u zonu za koju nisi ni znao da je dostižna, a istovremeno možeš otkriti i granice vlastitog uma. Ipak, za mene se sve to odvija u nutrini. Svjestan sam i toga da je glazba prvenstveno komunikacija. Nije riječ samo o toj unutarnjoj potrazi.«

Budući da su njegovi roditelji indijski imigranti, koji su u 1960-ima iz Indije došli u SAD, Iyer je od malena slušao i proučavao indijsku klasičnu i religijsku glazbu.

Ona je nerijetko prisutna i u njegovim djelima suvremenog jazz karaktera. To je dio njegovog nasljeđa, tu tradiciju uključuje u svoj jazz vokabular. Budući da je indijska glazba kroz stoljeća poznata kao glazba improvizacije, to je postao razlog koji okupira njegov interes tijekom čitave karijere. Traži poveznice između afroameričkog jazza i različitih oblika indijske glazbe.

»Ta je kultura na mene utjecala na više načina«, tvrdi.

»Mnogo toga proizašlo je iz samog slušanja i pokušaja da upijem neke bitne značajke ili svojevrsne pristupe utemeljene na emocijama, bez previše tehniciranja.

Tu su, naravno, i razne glazbene tradicije iz Južne Azije, ne samo hindustanska ili karnatička, iako su te dvije za mene bile ključne. Karnatička glazba, koja potječe iz južne Indije, bliža je glazbi mog nasljeđa.

Iako se često smatra elitnom glazbom, ona ima snažne korijene u narodnoj tradiciji te vuče podrijetlo iz konteksta zajedničkih bogoslužja i sličnih običaja. Istovremeno, odlikuje se vrlo složenim ustrojem te ritmičkim i melodijskim oblicima koji su iznimno detaljni.

Proučavao sam neke od tih specifičnih ritmičkih pojedinosti, nastojeći otkriti što mogu naučiti i usvojiti. Tako je velik dio toga postao sastavnim dijelom moje glazbe.

Rekao bih da su to neke od tih ritmičkih ideja, načini organiziranja ritma, načini kombiniranja ritmova. Ipak, ne pridajem tome preveliku važnost jer mi nije bitno vjeruje li netko da sam Indijac ili ne.

Nije stvar u tome da to zapravo nisam. Želio sam doći do točke u kojoj mogu svirati s glazbenicima iz te regije i iz tih tradicija. To sam i ostvario surađujući s raznim pjevačima, udaraljkašima i drugim instrumentalistima.

Tijekom godina imao sam puno prilika pronaći načine za zajedničko stvaranje glazbe. To mi je važnije od toga zvučim li ‘indijski’ ili nešto slično. Više je riječ o tome kako možemo zajedno nešto stvoriti.

Tu je album ‘Tirtha’, koji sam objavio 2010. Tu je i album ‘Love in Exile’ koji sam snimio s Arooj Aftab. Također i projekt s Alamom Khanom. Svirao sam i sa Zakirom Huseinom. Još uvijek ne mogu vjerovati da je tako rano otišao.

On je potaknuo drukčiji smjer. Obično razmišljamo o zapadnim glazbenicima koji proučavaju indijsku glazbu, no on je indijski glazbenik koji se smjestio u središte svih tih drugih glazbenih svjetova.

To je bila ona istinski nevjerojatna inovacija koju je ponudio svijetu. To je doista promijenilo svijet. Utjecao je na sve nas. To su primjeri situacija u kojima pronalazimo načine za zajedničko stvaranje glazbe, no cijela ta praksa utjecala je na moju glazbu općenito. Sve je to dio iste priče, sve je povezano.«

Bit nenasilne borbe

Nedugo je obilježena 157. obljetnica rođenja Mahatme Gandhija o čijem doprinosu čovječanstvu Iyer ima posebno mišljenje.

»To sam jednostavno doživio kao dio vlastitog iskustva«, objašnjava.

»Možda sam pomalo pristran jer cijeli život slušam o njemu od članova obitelji. Gandhi je za mene bio jedan od najvažnijih ljudi u indijskoj povijesti, ali u tom je pokretu bilo i puno drugih ljudi koji su djelovali uz njega, uključujući i one s kojima se ponekad nije slagao.

Često razmišljam o Ambedkaru, vođi Dalita. Predvodio je pokret za oslobođenje Dalita, pripadnika potlačenih kasti u Indiji. Imao je drukčije iskustvo od Gandhija.

Budući da je bio usredotočen na naciju kao cjelinu, bilo mu je teško voditi računa o onima najranjivijima. To podsjeća ljude da Indija ima problem. Indija je imala problem puno prije kolonizacije i borbe za neovisnost, problem koji je bio povezan s ugnjetavanjem ljudi rođenih u takozvanim nižim kastama.

O tim povijesnim procesima razmišljam povezano: o Gandhijevu pokretu za oslobođenje indijskog naroda od kolonijalne vlasti, ali i o drugoj borbi unutar te prve, borbi za oslobođenje svih ljudi koji su bili pod jarmom hinduističkog fundamentalizma.

Vidimo da se taj pokret nastavlja, da taj problem i danas postoji, jer Indija prolazi kroz dramatičnu borbu za demokraciju, što možemo vidjeti čak i ovih dana. Indija nije jedina.

To se događa svugdje, uključujući i SAD, ali razmjeri problema u Indiji su golemi. Primjerice, kroz iskustvo mog oca znam da je to bila sekularna sredina, tolerantna prema svim ljudima i svim religijama, no to još uvijek ne obuhvaća kastinsku borbu koja je također dio te šire borbe. Riječ je o iznimno složenoj kulturi ili, bolje rečeno, skupu kultura.

Što se tiče Gandhija i njegova povijesnog značaja, a posebice načina na koji je nadahnuo borbu za građanska prava u Sjedinjenim Državama, što je ključno, pokrenuo je, odnosno unaprijedio ideju nenasilnog otpora, ne polazeći pritom s pozicije slabosti, već kao načina da se oni na vlasti osramote pred međunarodnom zajednicom.

Tu su taktiku kasnije preuzeli dr. Martin Luther King i drugi u SAD-u, kao i ljudi poput Nelsona Mandele. Dakle, ideja nenasilnog otpora nije pasivna, nije riječ o predaji ili pukom odustajanju od nasilja, već o načinu da se ugnjetavač performativno prozove i osramoti pred očima međunarodne zajednice.

Za Martina Luthera Kinga, primjerice, cilj nije bio tek nepromišljeno izlaganje vlastitog tijela opasnosti. Cilj je bio osigurati da se ti prizori fotografiraju i objave na naslovnicama međunarodnih novina kako bi svijet vidio što taj nasilni, rasistički režim čini vlastitom narodu.

U tome je bila poanta, a to je bilo nadahnuto upravo Gandhijem. To je, prema mojem mišljenju, sama bit nenasilne borbe, odnosno nenasilnog otpora – osramotiti ugnjetavača.«

Iyer je kao glazbeni pedagog bio aktivan na raznim glazbenim školama: Manhattan School of Music, New York University, The New School, California Institute of the Arts, Columbia University, Harvard University, Berklee School of Music, University of California i School for Improvisational Music.

Trenutno je redoviti profesor na Sveučilištu Harvard, gdje predaje na Odsjeku za glazbu te na Odsjeku za afričke i afroameričke studije.

»Mnogi se moji kolegiji vode na oba odsjeka«, kazuje.

»Primjerice, ovog semestra vodim seminar pod nazivom ‘Crnačke zvučne avangarde’, što je prilično uzbudljivo. Ranije sam vodio nekoliko verzija kolegija koji se zove ‘Skladateljska izvedba afričke dijaspore’.

U biti, istražujemo rad umjetnika u dubljem kontekstu. Ne proučavamo samo ono što rade u smislu glazbenih metoda i slično, već nastojimo razumjeti i njihovu povijesnu i društvenu stvarnost te razloge zbog kojih su donijeli određene odluke.

To također znači da u učionici mogu imati studente koji nisu nužno posvećeni glazbi kao struci, ali imaju solidno predznanje o crnačkoj misli i povijesti, što zapravo obogaćuje našu raspravu.

Dakle, rad u različitim odjelima znači da jednostavno imate više sastanaka na kojima morate sudjelovati, no lijepo je biti dio šire rasprave koja se ne bavi samo glazbom, odnosno koja glazbu promatra kao dio šireg sklopa pitanja.«

Zabranjivanje knjiga

Iyer je aktivan u akcijama za ukazivanje na nepravilnosti u društvu, posebice na rasizam. Svjestan je da je glazba, zapravo umjetnost, afričke dijaspore važna za identitet Sjedinjenih Američkih Država, za njihovu autentičnost.

»Ključna je«, kaže.

»Ona zapravo dira u samu bit stvari. Kad počnete proučavati glazbenike, crnačku glazbu, crnce i crnačke umjetnike u njihovu kontekstu te shvatite s čime su se sve morali suočavati, to vas dovodi do temeljnih pitanja o moći, slobodi, znanju i državi.

Sjetite se pjesme ‘Strange Fruit’ Billie Holiday. Ona je progovarala o vremenu u kojem je živjela i suočavala svoju publiku s činjenicom postojanja ugnjetavanja.

Slala je izravne poruke bijeloj publici, ne oslobađajući ih pritom njihove uloge u rasnom nasilju. To je ona vrsta povijesti s kojom se svatko od nas tko se bavi crnačkom glazbom mora suočiti.

Postavlja se pitanje: koja je tvoja – ili bilo čija – uloga u tom kontekstu? Naime, u pitanju su ljudski životi. Tu je i ona druga, sistemska strana priče – fenomen prerane smrti.

Koliko se umjetnika možemo sjetiti koji su umrli mladi? John Coltrane, Billie Holiday, Charlie Parker, Jimi Hendrix… O čemu se tu zapravo radi? To je fenomen koji uzimamo zdravo za gotovo, a zapravo je posljedica sistemskog ugnjetavanja.

Ne znam radim li išta što je i približno istih razmjera ili nosi istu razinu rizika kao kad je Billie Holiday toliko puta izvodila ‘Strange Fruit’, jednostavno pokušavam pridonijeti tome da svijet postane malo bolji ili barem skrenuti pozornost na ono što ne valja i odbiti prihvatiti određene činjenice o svijetu.

Ukratko, želim stalno podsjećati ljude s čime se suočavamo i u kakvoj se situaciji nalazimo, ali ih istovremeno, u optimističnijem duhu, podsjećati i na ono što možemo postići zajedno.

To nas vodi do ključnih spoznaja. Ako im pružite priliku, ako to doista proučite i prihvatite u vlastitom kontekstu te umjetnosti, shvatit ćete da predstavljaju istinski izazov i istinsku priliku za preispitivanje same ideje Sjedinjenih Država.

To je toliko prepoznato i zato zabranjuju knjige Toni Morrison, Jamesa Baldwina i Ta-Nehisija Coatesa jer to predstavlja opasnost, to je prijetnja američkoj slici o samima sebi. Postoji ta raširena, trajna i uporna povijesna amnezija kojoj je Amerika sklona, ​​a to je dijelom zato što je riječ o kulturi brisanja.«

Član odbora za Pulitzerovu nagradu

Iyer je od ove godine član odbora za Pulitzerovu nagradu, što je dodatno priznanje za njegovo djelovanje.

»Moja uloga uključuje glasovanje o svim nominiranima i kategorijama«, kaže.

»U svakoj kategoriji postoje tri kandidata koje predlaže stručni žiri zadužen za tu kategoriju. Odbor glasuje o svim kategorijama, što znači da čitamo sve knjige i članke, slušamo sve snimke i čitamo sve pjesme.

To je golem posao i velika odgovornost. Nagrada nosi određeni prestiž i može promijeniti tijek karijere onome tko je primi, no novčani iznos nije velik. Kad se sve zbroji i oduzme, riječ je o možda 15.000 dolara ili tako nečemu, ali budući da je riječ o tako istaknutoj nagradi, događaju se nevjerojatne stvari.

Primjerice, Donald Trump tuži članove odbora za dodjelu Pulitzerove nagrade, zapravo samo pokušava napasti, jer ih smatra odgovornima što su nagradili članak objavljen u New York Timesu koji je otkrio neke neugodne pojedinosti o njemu, njegovim financijama ili nečem sličnom. Dakle, više je riječ o tome da postaneš meta. Zapravo, postao sam meta čim se pročulo da sam u odboru.«