Neka se arhitekti ne ljute, ali nije ta privlačnost Rijeke u zgradama nego u ljudima. Mislim da je to najveći razlog zašto mnogi vole Rijeku, kaže splitski glazbenik na čijem će koncertu u Areni nastupiti i neki riječki prijatelji
Nakon što je s posljednjim albumom »Toleranca«, koji je dostigao dijamantnu nakladu osvojio pet nagrada Porin, uključujući i onu u kategoriji albuma godine, Zlatan Stipišić-Gibonni sprema se za završni koncert turneje »Toleranca« koji će se podržan od »Coca-Cole« održati u pulskoj Areni u subotu 27. kolovoza s početkom u 21 sat. Na sceni će se uz Gibonnija pojaviti i devetočlani »The London community Gospel Choir«, Maya Azucena, Vlatko Stefanovski, Damir Urban i još neki glazbenici koji su obilježili Gibonnijev »posljednji« album.
Pobjegli ste od civilizacije i medija, pustili ste bradu kao Robinson Crusoe i uživate. Biste li mogli stalno živjeti tako?
– Pa ne znam bih li mogao stalno tako živjeti, ali idealno bi bilo kada bih mogao živjeti pola pola. Bilo bi najbolje ovako se osamiti, ali blizu nekoga grada u koji bih mogao otići na pokoji koncert, u kino, pogledati neku dobru izložbu…
Što vam nedostaje ovako osamljenom dok se odmarate?
– Najviše mi nedostaje kreativnost nekih ljudi s kojima se volim družiti.
Jedan ste od rijetkih poznatih glazbenika koji se voli družiti s običnim svitom…
– Pa neću se valjda družiti s političarima… (smijeh)
Što volite raditi dok ste na odmoru?
– Volim otići prošetati sam šumom, volim biti sam sa sobom, srediti misli i mogu vam reći da mi tako u šetnji šumom zna pasti na pamet poneka dobra ideja.
Kako ćete se uklopiti u radni ritam koji Vas očekuje pred koncert u pulskoj Areni 27. kolovoza?
– Pa pomalo ćemo krenuti sedam dana prije. Imat ću još jedan nastup prije Pule da se malo dodatno uhodamo…
Publika zaslužna za uspjeh
Čime punite baterije prije Pule?
– Nakon Arene imat ću još nekoliko manjih koncerata koji nisu tako spektakularni, neke i u inozemstvu što mi je jako važno. Imam u planu i neke glazbeno-scenske projekte. Za jedan strani teatar radit ću glazbu za balet što me posebno veseli. Ne želim to posebno najavljivati da se poslije ne moram pokrivati po ušima ako ne bude dobro. Mislim da ću zadovoljiti njihova očekivanja. Čim su me zvali, znači da vjeruju u mene i da im se dopada kako radim. Kad budem imao dobre nove pjesme, kad budem imao ljudima što reći, ući ću u studio i početi snimati novi album. Za sada mi je još uvijek u glavi samo »Toleranca«!
– Baterije su već napunjene. To mi nije uopće problem jer imam veliku želju i motiv da sve bude fantastično i da uspijem publici dati ono što želim i kako želim. Mene publika motivira. Nemam više onaj problem koji sam imao početkom devedesetih kada sam još formirao svoj zvuk. Tada u publici nisu svi znali o čemu se radi pa su neki i zalutali na moj koncert i bili nezadovoljni jer nisu dobili ono što su mislili da će čuti. Kasnije se sve to isprofiliralo tako da na moje koncerte dolaze ljudi moje sorte koji razumiju moju glazbu, uz nju su odrasli i zaljubili se ili lakše prebrodili neke bivše veze. Svako ima neki svoj motiv vezan uz moju glazbu zašto dolazi na moj koncert. Meni je sada skroz drukčije nego prije. Sad mi je kad idem na koncert kao da idem na rođendan.
Zanima me Vaše razmišljanje o Vašem uspjehu?
– Ja tako ne razmišljam. Ne razmišljam o uspjehu. Više zahvaljujem Bogu da to što radim još uvijek traje. Tu se ne radi o mojoj skromnosti, nego o mojoj svjesnosti. Želim biti svjestan da sam ja jedan od 0,00001 posto ljudi koji rade ono što vole i to rade baš na način na koji vole. Ja ne smatram da je uspjeh nešto kao jabuka koja je meni pala u krilo tek tako sama od sebe. Znam da moram negdje potražiti tko je za to zaslužan, kome moram biti zahvalan. Mislim da su to prvenstveno Bog i moja publika. Oni su bili godinama uz mene i pomogli da ovo traje. Tako ja razmišljam. Mislim da koliko će se ploča prodati ili koliko će ljudi doći na koncert ipak nije glavna stvar.
Zašto volim Rijeku
Hoće li u Areni biti i gostiju?
– Bit će neki ljudi koji su obilježili album »Toleranca«. Najvažnije je kada se dogodi ta neka ljudska i glazbena kemija. Mene njihova prisutnost na sceni inspirira i to ne radim u komercijalne svrhe. Zato ja rijetko izlazim s imenima gostiju prije koncerta. Oni zato i nisu na plakatu jer ih ne želim komercijalno iskoristiti. Želim da ih publika doživi kao moje prijatelje koji su mi pomogli u studiju kod snimanja albuma te koji će mi doći pomoći i na pozornici i to je to.
– Stalno postoje neke UNICEF-ove akcije, stalno se nešto radi, a i ja puno stvari radim samoinicijativno. Dana 25. rujna radit ćemo u Lisinskom koncert za pomoć djeci sa srčanim tegobama. Divna je stvar kad možeš pomoći…
Janica Kostelić i Neno Belan žive u Rijeci, Severina je bila pronašla ljubav u Rijeci, a Vi ste veliki prijatelj s Damirom Urbanom. Što je to što privlači ljude Rijeci i Riječanima?
– Mislim da Rijeka ima jedan stvarno zavidan tolerantni mentalitet. Otkad poznam Rijeku, a poznam je dobro posljednjih dvadesetak godina, jer ne dolazim samo kad nastupam, već i napuniti baterije kod meni jako dragih prijatelja, ja tako mislim. Neka se arhitekti ne ljute, ali nije ta privlačnost Rijeke u zgradama nego u ljudima. Mislim da je to najveći razlog zašto mnogi vole Rijeku.
Mali intimni prostori i golem pulska Arena. S kojom vibrom stajete na jednu i drugu pozornicu? Što Vam je intimno draže? Što Vam je veći umjetnički izazov?
– U malom prostoru snalazim se jako dobro jer tu ljude gledam u oči. Kod tako »malog« intimnog koncerta nema pomagala, nema spektakla, nego dva, dva i pol sata pjevaš svoje pjesme na pola metra od ljudi. To je poseban osjećaj. A kad radiš koncert u velikom prostoru, to je opet na drugi način posebno. Tamo dolazi do nekog velikog sjedinjenja i jedinstva, ne znam kako bih to riječima opisao. Kad se nekoliko tisuća ljudi skupi na jednom mjestu da bi uživalo u glazbi i da bi slavil ljubav i dobrotu, to mi se već samo po sebi čini velika stvar. Nisu se ljudi skupili radi štrajka, nije ih nevolja natjerala, nego su se okupili jer vole glazbu, apriori su svi tamo došli samo da uživaju. To je nešto posebno što zna svatko tko je bio na takvim velikim koncertima. Za razliku od nogometnih utakmica gdje nažalost često vlada potpuno neka druga energija…
U lipnju Vas je »Los Angeles Times« stavio na listu 15 glazbenika koji zaslužuju svjetsku pozornost i popularnost. Koliko to godi vašem egu?
– Prvih pet šest dana to me puno veselilo, ali šesti dan mi se već nije činilo ništa posebno, jer sam znao da ustvari nema puno šanse da se tako nešto i dogodi. Situacija je tu ista kao i na filmu. Možda u Americi postoji potreba za nekim našim dobrim kamermanom ili montažerom, ali pitanje je postoji li tamo i potreba za nekim našim filmom. Ja tu ne mogu puno učiniti!
Ima li između Vas i Urbana makar malo konkurencije?
– Nimalo! On je stvarno jedan izvrstan autor, izvrstan čovjek i izvrstan prijatelj i bilo bi glupo da ga osjećam kao konkurenciju.
Kad zasuzi oko
Veliki ste emotivac koji to i ne skriva. Je li istina da Vam sasuzi oko na sve Vaše pjesme kad ih izvodite prvi put?
– Ma nije (smijeh). Znate kad imate neku pjesmu u koju vjerujete i kad je prvi put izvodite na nekom nastupu, onda vas obuzmu posebne emocije. Sjećam se skoro svake prve izvedbe svojih pjesama. Sjećam se da sam recimo »Oprosti« prvi put izveo u Rapcu 2001. godine. Iziđeš pred ljude s novom pjesmom, nemaš pojma kako će ljudi na nju reagirati i kad ljudi to isprate pljeskom ili ovacijama, to je poseban osjećaj. Pogotovo ako ti ta pjesma jako znači. Ma bilo je i suza, priznajem, bilo je. Nije to pravilo, ali kad mi neka pjesma puno znači, u nekom trenutku oko zasuzi. Malo me sram zbog toga, ali takav sam.
Kada radite velike koncerte ili turneju od Vašeg rada živi četrdesetak ljudi. Koliko Vas to opterećuje?
– Dobio sam ih stvarno puno. Veći dio je kod ljudi koji su samnom radili na albumima za koje sam nagrađen. Kod mene ih je jedno četiri, pet. Gdje ih držim? Pa bilo bi obijesno da ih držim u podrumu, a samodopadno da ih držim sebi i gostima pred samim nosom. To bi bile dvije krajnosti. Nemam odnos prema statui, nego prema tome kako su neki ljudi u nekom trenutku cijenili i nagradili moj rad. Više volim ono što simboliziraju te statue nego što ih volim gledati ili pokazivati nekome. Na taj način ja ne funkcioniram!
– Osjećam veliku odgovornost jer tih četrdesetak ljudi od toga živi. Odgovoran sam puno prema njima i njihovim obiteljima. To je jako velika odgovornost.
Kako bi ocijenili sebe kao supruga i kao oca?
– Nemam pojma, ne znam, stvarno ne znam. Po nekim mjerilima mislim da sam dobar, ali ne znam kakvo mišljenje moja supruga i moja djeca imaju o tome. Mislim da kao suprug i otac moram u potpunosti isključiti racionalnost i ostaviti samo osjećajnost i tu neku toplinu. Sve ostalo nije primarno.
Uvijek navodite obitelj kao najvažniju u Vašem životu. Biste li mogli biti samac?
– U ovom trenutku ne, ali bio sam ja i samac. U Berlinu, dok sam tamo svirao, svi mi glazbenici bili smo samci. Svi smo bili posvećeni samo glazbi i mislili smo samo na to. Onda ti je bend obitelj. Meni je taj samački život tada bio normalan. Sada smisao vidim u obitelji.
Ali zašto onda ima jako malo Vaših pjesama koje reflektiraju taj Vaš obiteljski život?
– Nemam pravo objašnjenje za to. Ne znam…
Samo da je zdravlja
Trinaestog kolovoza proslavili ste 43. rođendan? Hvata li Vas pomalo kriza srednjih godina? Biste li voljeli da imate manje godina i zašto ili ste posve zadovoljni godinama koje imate?
– Možda bih volio imati nešto manje godina, ali samo zbog zdravlja (smijeh), iako me hvala Bogu služi jako dobro. Ma nije u tome problem, nego je zbog prirode mog posla ljepše kad imaš dvadeset i neku (smijeh).
A koliko Vas opterećuje »što će meni moja dica reć« kad pogledaju što ste sve radili?
– Nisam o tome toliko puno razmišljao. Nemam pojma. Tko to može znati?! U pubertetu meni su pjesme mog oca bile dosadne, a sad kad vidim što je sve napravio, divim mu se. Razmišljanja se kod djece mijenjaju. To je posve normalno.
Je li već »vrime da se stvarno i definitivno pomirite sa svitom«?
– Ne znam. Ja imam temperament koji imam. Ponekad postanem s nekim ljudima jako blizak, a onda se u jednom trenutku razočaram u njih ili oni u mene. Znate kad čovjek bude očaran, onda bude i razočaran. Ne možeš biti razočaran ako nisi bio očaran. Čovjek mora raditi na sebi da sve nekako na neki način prihvati, da gleda bolju stranu života, da ne cjepidlači, da ne očekuje da svaki put kad nekom pruži ruku da će ona biti iskreno prihvaćena. Kad bismo radili stalno neke analize i cjepidlačili kakav je netko, mislim da bismo na kraju završili na svjetioniku kao usamljenici.
