Moj je album stigao do Njemačke, Austrije, Češke... Mislim da je to moj put. To je 150, 200 milijuna ljudi, ne znam ni kako ću to stići. Iskreno, ne priželjkujem ništa više od tog, to je sasvim dovoljno
Zlatan Stipišić Gibonni hrabro je krenuo u novu avanturu – osvajanje europskog tržišta. Novim slušateljima u Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Austriji, Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj i drugim europskim zemljama, kao i starim fanovima u Hrvatskoj i regiji predstavlja se albumom »20th Century Man«, prvim nosačem zvuka koji je napisao u cijelosti na engleskom jeziku.
Naš slavni kantautor album je snimao s najboljima, u legendarnom londonskom studiju Abbey Road, pod producentskom palicom Grammyjem nagrađenog Andyja Wrighta. Nedavno ga je predstavio na velikim koncertima u Beču, Pragu i Berlinu, a započeo je i hrvatsku turneju koja obuhvaća osam gradova.
Glava u oblacima
U kojem su razdoblju nastale ove pjesme koje su izvorno napisane na engleskom jeziku?
– Te su pjesme nastale 2011. i 2012. godine. Kad su bile zrele, kad sam vidio da su dobre, pokazao sam ih producentu, uvježbao sam bend, ušli smo u studio i počeli snimati. Bila je entuzijastična atmosfera, svima su bile glave u oblacima, bilo je kao na dječjem rođendanu. U Londonu su nas dočekala ohrabrivanja i komplimenti ljudi koji su prvaci svoga posla. Atmosferu sa snimanja albuma mogu usporediti s atmosferom sa snimanja albuma »Mirakul«. To ti se dogodi dva, tri puta u životu i to ako imaš sreće.
O čemu to ovisi? O ljudima s kojima radite? O vama samima? Kako se poklopi ta pozitivna energija?
– Kad ulaziš u nešto novo, otkriješ u sebi dobru volju i entuzijazam koji ne možeš pustiti da zamre. Kad uvijek radiš istu stvar, htio-ne htio, postoji opasnost da ti prijeđe u rutinu. Kad imaš neki novi izazov, napraviš neki novi korak, zavlada neka pozitivna atmosfera, stvari se počnu odvijati kako treba. Mislim da čovjek uvijek treba otkrivati, istraživati u novim pravcima.
Album ste snimali u poznatom londonskom studiju Abbey Road s poznatim producentom Andyjem Wrightom. Je li vam bilo prvi put da tamo snimate i da radite s njim?
– U Abbey Roadu nisam prije radio, radio sam u studiju Petera Gabriela, tamo sam snimao album »Toleranca«. Abbey Road je nešto posebno, kao muzej, u povijesti moderne glazbe izdvojen je od svega ostalog. Kad gledaš iz naše perspektive, pitanje je koliko mi držimo do tih stvari. U Hrvatskoj se albumi većinom snimaju u kućnim studijima, a ovo je nešto posve drugo. Studio 1 u kojem ja nisam snimao velik je kao aerodromska zgrada u Splitu, studio 2 u kojem sam ja radio velik je kao gimnastička dvorana u srednjoj školi. Kad tamo dođeš, sve postaje stvarno. Tamo su radili najveći, Beatlesi, Rolling Stonesi, Pink Floyd, Radiohead, i atmosfera koja je tamo prisutna jako utječe na ekipu. Imaš posla s najboljim snimateljima, najboljim stručnjacima i nekako dođeš u situaciju da bolje funkcioniraš.
Tajne pripreme u Opatiji
Je li producent Andy Wright bio otprije upoznat s vašom glazbom? Kako je uopće došlo do vaše suradnje?
– On je znao neke moje pjesme, slučajno je čuo »Libar«. Njemu se jako dopao moj glas, a kako je on inače i sam autor, došao mi je s idejom da bi mi volio napisati pjesmu, a ja sam rekao da je meni izazov da mi on producira album, a ja ću si radije pjesmu napisati sam. Iz tog neobičnog starta rodilo se pravo prijateljstvo, prava suradnja. Meni nije bio cilj dovesti njega u Hrvatsku, nego je bio plan da ja odem u London jer materijal odmah od početka zamišljen kao album na engleskom jeziku. Htio sam da bude tako da se ja moram prilagoditi standardu ljudi koji tamo rade, a ne oni mome. Inače, kad smo počeli pripremati album, počeli smo ga pripremati u Opatiji, u ožujku prošle godine. Od fantastične ekipe s Ljetne pozornice dobili smo prostor na korištenje i u totalnoj tajnosti počeli raditi album. Ali kad dođeš u Hrvatsku, posebno u krajeve uz more, dogodi se da ljudi otkriju salatu od hobotnice, lignje na žaru, riblje juhe… Uz takvu atmosferu ljudi se opuste i zato sam rekao – sve je to dobro, ali bilo bi bolje da prvim avionom odemo u London, gdje je kiša i magla, manje ćemo papati i više raditi. Ako ostanemo ovdje, sve će završiti u totalnom hedonizmu. Ovdje su svi samo vikali delicious, delicious (smijeh).
Što se tiče jezika, je li vam bilo neobično odjednom početi pjevati na engleskom?
– Ja sam ona generacija koja je rasla uz strane albume i strane filmove. Uzeo bi omot ploče benda koji voliš u jednu ruku, u drugu rječnik, slušao album i učio. Meni je lakše napisati pjesmu na engleskom, nego neku kolumnu na hrvatskom, to je živa istina. Ja sam naučio taj jezik uz pjesmu, taj stih, refren, to je dio moga odrastanja, dio mene, tako da lakše funkcioniram kad moram napisati pjesmu na engleskom. Kao UNICEF-ov ambasador dobre volje bio sam u situaciji da sam s irskom delegacijom pričao o stanju u hrvatskom školstvu. To su mi teške teme, to mi je teško izgovoriti i na hrvatskom, ali pjesma, muzika… Neću reći da mi je bilo jednostavno, ali nisam imao poteškoća u pisanju na engleskom.
Vjetar u leđa
U naslovnoj pjesmi kažete da ste zaglavili u osamdesetima. Jeste li zaista, i na koji način?
– Nisam. Ta pjesma je samoironična kao što su to i filmovi Woodyja Allena. Nisam mislio da sam zaglavio u zvuku osamdesetih, nego u vremenima bez anoreksije, u vremenima kad žene i muškarci bili ponosni na svoja tijela, na svoje obline. Bilo je masu dobrih stvari u osamdesetima. Nije bilo situacija kao danas kad tri prijatelja sjede za stolom i da svaki »palči« po svojem iPhoneu, jer svi imaju nekome nešto javiti baš u tom trenutku… Nekad su ljudi bili bliži, solidarniji i više žalim za tim…
Novi album aktivno promovirate na koncertima izvan Hrvatske. Nastupili ste u Beču, Pragu, Berlinu, a započeli ste i hrvatsku turneju… Što fanovi mogu očekivati na vašim nastupima?
– Turneja u Hrvatskoj je super započela. Želja mi je bila nastupati u intimnijim, povijesnim prostorima koji su dio stare povijesne jezgre. Stalo mi je do dobre vibre. Posljednje tri turneje koje sam imao bile su glomazne, nastupao sam u sportskim dvoranama, arenama. Razlika je kad sviraš u malom i velikom prostoru, to ti je kao kuhar kad kuha u manjem prostoru… Uvijek može mijenjati meni na licu mjesta. Ako vas je pet, šest, uvijek može malo narezati sira i to je to, a kad radiš veliku dvoranu, to je kao svadba, došlo ti je 6000 uzvanika i ne možeš mijenjati meni. Zna se kad ide francuska salata, kad ide pršut, kad idu njoki… Ne možeš se puno igrati, ne možeš se predomisliti kad su ljudi gladni… Kad je manji prostor, možeš puno improvizirati i po dobrom feelingu, možeš mijenjati stvari. To su dva različita stila nastupa, svaki ima svoj šarm. Na ovaj način, u ovakvim prostorima nisam svirao od 2007. godine tako da će za moju publiku to sigurno biti nešto posebno.
U Pragu i Berlinu pjevali ste, između ostalog, i u povodu ulaska Hrvatske u Europsku uniju…
– Zahvaljujući mom njemačkom promotoru dogodilo se da sam zbog ulaska u Europsku uniju dobio odličan vjetar u leđa, jer nam se nisu javili samo mediji koji prate muziku, nego i mediji kojima muzika možda nije na prvom mjestu, koji se bave nekim političkim temama pa im je zanimljiva Hrvatska kao nova članica. To je dosta lijepo, lijepo s njihove strane. Možda mi je malo žao što mi kao država nismo ušli u to malo organiziranije. Mislim da nisam ja jedini glazbenik koji je ovo trebao učiniti, mislim da je država trebala poslati Elvisa Stanića u Rim, Damira Urbana u Amsterdam, Let 3 u Pariz, tamo su najotvoreniji za ludilo… Mogao je i Oliver ići u Veronu… Toliko se to moglo pametnije osmisliti, ja sam to govorio, ali nitko nije želio slušati.
Ima nas još
Kad ste u pitanju vi, hrvatski glazbenici, mislite li da će vam se u Europi otvoriti novo tržište?
– Meni već je. Ja sam se za to pripremio. Već dvije, tri godine sam pozvao dobre agente koji su dolazili na moje koncerte u Hrvatsku, Sloveniju… Vidjeli su o čemu se tu radi, po čemu je to posebno… Spremio sam se za to. Ali moram spomenuti da nisam jedini. Elvis Stanić je spreman, Matija Dedić je spreman. Bio sam s njim u Londonu u siječnju, on je da je htio, mogao potpisati deset ugovora, toliko je fascinirao ljude koji su tamo bili… Svirali smo u jednom jazz klubu, bilo je ljudi iz posla, producenata, pitali su – jeste li svi dolje takvi? Rekao sam – nismo baš, ali ima ih (smijeh).
Krenuli ste u osvajanje europskog tržišta. A Amerika?
– Ne. Mislim da to nije moja realnost. To bi bilo jako slatko, ali ne. Moj je album stigao do Njemačke, Austrije, Češke… Mislim da je to moj put. Što se bude događalo, događat će se od Berlina, Praga možda do Danske, Finske, od tamo su stigle dobre reakcije, oni jako vjeruju u to. To je veliki entuzijazam… Tamo je drukčiji mentalitet, ljudi se ne upuštaju u potpisivanja ugovora ako ne vjeruju u to. Opet, kad pogledaš zemlje kojima se ja obraćam, to je 150, 200 milijuna ljudi, ne znam ni kako ću to stići. Iskreno, ne priželjkujem ništa više od tog, to je sasvim dovoljno.
Sve ima happy end
Vratimo se malo albumu »20th Century Man«. Kupnjom tog CD-a vaši su obožavatelji sudjelovali u akciji za pomoć SOS dječjem selu. Kako je organizirana ta akcija? Čemu su doprinijeli kupnjom albuma?
– Ja sam se odrekao najvećih, izvođačkih prava te smo nagovorili Inu da se odrekne trgovačke marže kako bismo za tu razliku poslali djecu iz SOS sela na ljetovanje. Svi smo sudjelovali u tome, i ljudi koji su kupili CD napravili su dobro djelo. Sve ima happy end.
Možda je prerano, ali radite li već na novom albumu, na novim engleskim pjesmama?
– Trenutačno ne jer sam 100 posto angažiran promocijom. Samo sam za austrijske medije u tjedan dana dao 15-ak intervjua, u Hanoveru je press materijal poslan na 4000 redakcija… Ako čovjek želi biti prisutan u velikim zemljama poput Njemačke, mora se 100 posto tome posvetiti. Prije nego se zahukta cijela ta mašinerija, želim održati i koncerte u Hrvatskoj, da svojoj publici koja me stvorila i održala dam do znanja tko mi je prvi, najvažniji, a onda što bude…
Krajem kolovoza nastupit ćete u Opatiji. Ljetna pozornica dobro vam je poznata. Što možemo očekivati ovog puta?
– Ovaj će nastup biti intimniji, na Maloj ljetnoj pozornici. Mislim da će ona biti ispunjena ljudima kojima je stvarno stalo, a ja ću im se odužiti jer će koncert biti sastavljen od najboljih pjesama iz zadnjih dvadeset godina. Bit će pjesama i s novog albuma. Proširio sam i bend, imam i puhače i druga pojačanja, kako bismo svi bili još bolji… Zadržao sam najbolje od ranije, dodao neke nove stvari tako da će biti vrhunski.
