Sjećanja protkana glazbom

Fletwood Mac: Put od velikana bluesa do rocka za starenje

Marinko Krmpotić

Fletwood Mac je krajem 60-ih bio jedan od onih sjajnih britanskih blues bendova koji su većini europske publike majstorski predstavili blues, a kada su se okrenuli melodioznom popu doživljavaju velik uspjeh i postaju jedan od najkomercijalnijih sastava svoga doba



Polako odlaze junaci naših mladosti, a ostaju sjećanja protkana glazbom i zvucima pjesama koje smo čuli ima tome već poprilično ljeta i koji su ostali duboko u nama. Svaki put kad ih čujemo, lice ozari sjetni osmijeh. Nekako se sam od sebe nametnuo ovakav početak teksta nakon vijesti o još jednoj smrti u svijetu rocka.


    Istina, ovog puta nije umro netko poznat baš svima – Bob Welch bio je tek vrsni gitarist sastava Fleetwood Mac – ali kad se njegovom odlasku dodaju ovog proljeća već zabilježene smrti Robina Gibba, utemeljitelja legendarne skupine Bee Gees, odnosno disko dive Donne Summer, onda je jasno da najstroži sudac – vrijeme – počinje sve ozbiljnije prorjeđivati generacije koje su stvarale svijet rock i pop glazbe šezdesetih godina prošlog stoljeća.  

 Zaljubljenici u crnački blues


A u tom, nezaboravnim pjesmama bogatom svijetu čiji se sadržaj pretvorio u način života, itekako značajno mjesto ima i britansko-američki sastav Fletwood Mac koji je ne samo sredinom sedamdesetih bio jedan od najkomercijalnijih sastava svoga doba, već je krajem šezdesetih bio jedan od onih sjajnih britanskih blues bendova koji su većini europske publike majstorski predstavili blues, glazbeni pravac ugrađen u temelje rocka, zvuk koji i danas privlači milijune, glazbu koja je za ravnopravnost crne rase učinila mnogo više od bezbrojnih deklaracija i zakonskih odredbi. Naravno, Fleetwod Mac nisu bili jedini, ali su bili toliko dobri da su na sebe, a to znači i na opori crnački blues, skrenuli pažnju mnogih motivirajući tisuće drugih glazbenika da i oni urone u deltu bluesa te u druženju s tom glazbom i u njenom stvaranju pronađu zadovoljstvo i smisao života. 


    Grupu 1967. godine osnivaju mladi zaljubljenici u crnački blues – Peter Green (gitara), Mick Fleetwood (bubnjevi), John McVie (bas) i Jeremy Spencer (gitara). Iako dvadesetogodišnjaci, svi su već poznati, posebno Green, Fleetwood i McVie koji su svirali u vrlo cijenjenoj grupi John Mayal Bluesbrakers, pri čemu je najugledniji bio Peter Green koji je u Bluesbrakerse došao kao zamjena za – Erica Claptona. Upravo stoga, ali i zbog nedvojbenog Greenovog gitarističkog znanja i karizme, ova je prva postava grupe često s pravom nazivana Greenovim Fleetwood Macom. Sjajnim svirkama grupa već te godine postaje jedna od najznačajnijih predstavnika britanskog blues booma, a prva četiri albuma – »Fleetwood Mac« (1968), »English Rose« (1969), »Then play on« (1969) i »Kiln House« (1970) – stvaraju oduševljene sljedbenike njihova zvuka, pogotovo bluesa Petera Greena.   


Turbulentno razdoblje


S druge strane, mega hitovi poput »Black Magic Woman« i »Albatros« predstavljaju ih i široj publici pretvarajući ih u svjetske zvijezde.     Nažalost, već 1970. godine Green, ponajprije zbog svojih asketskih religioznih uvjerenja i nespremnosti na pritisak javnosti i obožavatelja, napušta grupu, čime počinje proces odvajanja Fleetwood Maca od njihovog zaštitnog znaka – bluesa. Greenov odlazak ipak je velik udarac pa grupa ulazi u turbulentno razdoblje karijere koje će se početi stabilizirati tek sredinom sedamdesetih, kada se sele u SAD i kada bitno mijenjaju svoj glazbeni izraz, djelomično i zbog dolaska dviju sjajnih pjevačica – Christine Perfect (uskoro će udajom za Stevija postati McVie) i Stevie Nicks te gitariste Lindsaya Buckinghama. Umjesto bluesa okreću se melodioznom popu i – iako je to za njihove vjerne sljedbenike bila izdaja ravna onoj kad je Dylan akustičnu gitaru zamijenio električnom – doživljavaju velik uspjeh. 

    Albumi »Fleetwod Mac« (1975.), »Rumours« (1977.) i »Tusk« (1979. ) osvajaju prva mjesta britanskih i američkih top ljestvica ostvarujući milijunske naklade pri čemu je sa 17 milijuna prodanih primjeraka i danas rekorder sjajni »Rumours« koji je na inteligentan i duhovit način predstavio lijepe i ružne strane ljubavi i života u dvoje. Temelja za to članovi benda imali su u osobnim životima jer su John i Christine bili u braku, a Buckhingam i Nicks bili su daleko više od gitarista i pjevačice u istom bendu. O tim gorko-slatkim temama pjevali su u mega hitovima s te ploče, pjesmama »Go Your Own Way«, »You Make Lovin Fun«, »Dreams« i »Don’t Stop«, a da sve bude u kaotičnom Fleetwod Mac stilu, potvrdile su i sudbine tih parova. Naime, još prije izlaska albuma McViejevi su se službeno rastali, a pukla je i veza Lindsaya Buckinghama sa Stevie Nicks. No, osobni razlaz nije značio i prekid profesionalne suradnje pa je i prvi album u osamdesetima – »Mirage« (1980.) bio broj 1!   


Labuđi pjev


No, bio je to, jasno je s današnjeg stajališta, i njihov labuđi pjev – ugroženi međusobnim sukobima, ovisnošću o metadonima (Stevie Nicks) oni se sve više okreću solo projektima pa njihov idući album »Tango in the Night« (1897.) prvi put nakon petnaestak godina ne završava na samom vrhu top ljestvica najprodavanijih albuma, a grupu neposredno po snimanju napušta Buckingham. To je prva naznaka velike krize koju produbljuje odluka Stevie Nicks i Christine McVie koje nakon »Behind the Mask« (1990.) albuma objavljuju kako će i dalje biti u grupi, ali neće ići na turneje… 


  Ipak, to lagano nestajanje, kao ni ovog tjedna zabilježena smrt jednog od brojnih članova grupe, nije moglo i neće izbrisati sve ono dobro što je ovaj britansko-američki bend podario svijetu rock i pop glazbe – od neponovljivo lijepog instrumentala »Albatros«, mistične »Black Magic Woma«, nježne »Need Your Love so Bad«, briljatne blues poskočice »Dust My Broom«, zarazno pozitivne »Don’t Stop«… Dalo bi se tu nizati još puno vječnih pjesama koje svjedoče kako su Fleetwood Mac, prešavši put od blues velikana do melodioznog popa, odnosno AOR-a (Adult Oriented Rock) iliti rocka za ugodno starenje, dali svoj neizbrisiv pečat glazbi druge polovice dvadesetog stoljeća.