Mladi folk rock sastav iz Seattlea, Fleet Foxes, već s drugim albumom dogurao je do svjetske turneje. Dečki koji do nedavno nisu napuštali ni svoj rodni kraj, odjednom sviraju u Japanu, ali i u Hrvatskoj. Nastupit će tako u Tvornici kulture u ponedjeljak, 14. studenog, a domaća će publika moći vidjeti kako izgleda, i zvuči, ova nova svjetska koncertna atrakcija.

Uoči koncerta razgovaramo s jednim od članova benda, Caseyem Wescottom, te pokušavamo saznati kako se nosi s nenadanom slavom, što misli o modernom svijetu, i kako gleda na nostalgiju koja se provlači i kroz izgled i kroz muziku koju bend svira.

Kako se snalazite na vašoj prvoj pravoj svjetskoj turneji?

– Divno je svirati na mjestima na kojima nikad nismo svirali, za ljude koji nas nikad nisu vidjeli. Prvi dojmovi su najvažniji. Nikad nisam bio u Hrvatskoj i jedva je čekam posjetiti!

Koju set-listu mogu očekivati vaši fanovi u Zagrebu? Hoćete li se fokusirati na novi album ili ćete predstaviti ukupan rad?

– Obično smo fokusirani na novi materijal, ali također sviramo već dovoljno dugo da imamo i dosta pjesama, što s prvog albuma što s EP-a.

U javnim istupima činili ste se zadovoljni novim albumom u muzičkom smislu. Jeste li se iznenadili kad je postigao i značajne prodajne brojke?

– Zadovoljstvo konotira s ispunjenjem i krajnjim udovoljenjem koje ne osjećam ni za što u životu. Mislim i da stalni osjećaj nezadovoljstva može biti vrlo poticajan za stvaranje nove i bolje glazbe. Ploče koje smo snimili su snimke stanja u kojima smo kreativno bili, zato što se kriteriji koje mi smatramo zadovoljavajućima vremenom mijenjaju u muzičkom i kreativnom smislu. Ne bismo mogli napraviti »Helplessness Blues« (drugi album, op. a.) ponovno (ni nećemo), kao što nismo mogli »Helplessness Blues« napraviti poput prvog albuma (što nismo ni pokušali).

Ne žudim za drugim vremenima  

 

Zato kad glazbena ideja ima smisla, ili kad Robin napravi novu pjesmu, to je iskreno i izvorno uzbuđenje. A također mislim i da uživamo u trošenju tolike energije i vremena na rad koji nam je potreban da se osjećamo sigurni da je pjesma gotova. Što se tiče prodaje, ne znam koliko smo dosad primjeraka albuma prodali, jer nikad ne tražim tu informaciju.

Kad ste počinjali karijeru jeste li očekivali da ćete svirati u Japanu ili razgovarati s hrvatskim novinarom? Kako se snalazite u ovom gotovo iznenadnom svjetskom zanimanju za vas i vašu glazbu?

– Nikad to nismo očekivali. Nikad dosad nisam napustio Sjevernu Ameriku do turneje s Fleet Foxes. Kad sam počeo svirati u bendovima i snimati, albumi su nam bili u prodaji samo u SAD-u i Kanadi. Distribucija glazbe putem interneta je bila u povojima pa su bendovi bili lokaliziraniji. Nevjerojatno mi je da netko na nekom drugom kraju svijeta sluša moju glazbu. Ja sam odrastao slušajući lokalne sjeverozapadne bendove pa me oduševljava da ljudi koji pričaju druge jezike, miljama daleko, mogu odabrati slušati baš nas.

Smatrate li se nostalgičnima prema periodu kasnih 60-ih i ranih 70-ih? Kako se osjećate kad vas kritičari uspoređuju s bendovima tog doba?

– Ne žudim za drugim vremenom, prošlim ili budućim, a glazbu, i s njom povezane ideje, cijenim iz raznih razdoblja. Mislim da većina ljudi tako razmišlja. Samo zato što slušam Claudija Monteverdija ne znači da želim zaboraviti modernu medicinu ili se odreći onih nekoliko prednosti koje je čovječanstvo nakupilo od tada. Ali mislim da se o kulturi može prosuđivati preko umjetnosti toga doba i da ljudi tako mogu donositi svoje vlastite sudove o kvaliteti kulture u kojoj živimo.

Bijeg iz potrošačkog društva

Bez obzira na to, vi se, kao bend, igrate tom starinskom patinom, što u vokalnim harmonijama pa čak i video spotovima – koji izgledaju kao da su snimljeni prije 40 godina, što odjećom – koja pak izgleda kao da je došla iz tinejdžerskih ormara vaših roditelja. Je li to neka forma eskapizma i što uopće mislite o današnjem svijetu? Što ne valja s njim?

– Ne mislim da se itko u bendu odijeva anakrono. Moja odjeća možda izgleda staro, zato što je rijetko kupujem. Odijevam se tako zato što zapravo ne volim odlaziti u dućane, posebno one koje mi količinom svega bombardiraju osjetila. Sve me to čini nervoznim. To onda može dovesti do toga da je moje odijevanje drugačije, zato što ne kupujem robu tamo gdje je većina ljudi kupuje. Također izbjegavam i odijevanje koje služi kao oglašavanje.

A uz sve to i ne volim odjeću koja svrće pozornost na sebe. Jeste li probali kupiti jeans skoro? Običan plavi jeans? Ne možete ga naći. To je smiješno. Ima ga, da, s velikim logom na stražnjoj strani, s potpuno suvišnim uzorcima šivanja ili pak uzorcima koji izgledaju kao da ste prosuli izbjeljivač u krilo. Teško je naći neobilježenu odjeću. U onom smislu u kojem pokušavam pobjeći sveobuhvatnom i panikom induciranom potrošačkom iskustvu.

Koji su vaši muzički heroji, u prošlosti, ali i danas?

– Van Dyke Parks, u prošlosti i danas.

Rođeni ste u Seattleu, gradu glazbe, ali čini se da cijeli grunge pokret uopće nije utjecao na vas. Kako to?

– Odrastajući slušao sam gotovo isključivo lokalne bendove. U mojoj glavi oni su postavili presedan u smislu da možeš imati band. Sretan sam što je bilo puno nevjerojatnih glazbenika spremnih odvojiti svoje vrijeme i energiju na mene dok sam bio mali. Ta zajednica omogućila mi je pronaći ljude s kojima mogu svirati i puno sam naučio o glazbi od njih. Mislim da su glazbenici iz Seattlea prije mene imali strašan utjecaj na mene, unatoč tome što su svirali drugačiju glazbu od ove koju ja sviram sada.

Ovako mladi, svi oko 25., a već kao bend obilazite svijet. Što je sljedeće? Kako vidite vaš (glazbeni) život za 10 godina, na primjer?

– Nemam pojma što će se u mom životu događati sljedeći tjedan. Ne pokušavam više ni predviđati svoju budućnost. U prošlosti sam pokušavao predvidjeti što će biti od mene, a nisam mogao biti dalje od onoga što se doista dogodilo. Više se ne trudim ni pogađati.