I bila je to jedna prava underground riječka večer
RIJEKA Stojim i gledam se kako postojim! Tako je jednom pjevao Darko Rundek, a tako se osjećala i potpisnica ovih redaka na riječkoj dugosvirajućoj Fall Fest noći što je petak uvodila u subotu. Druga večer tog, naoko mladog, ali već ustaljenog riječkog događanja koje ex vojarnu na Trsatu u svega nekoliko dana preobrazi u ono što svira, dugo svira i svira sve žanrove, donijela je zabave željnoj publici ni više ni manje nego 24 izvođača. Za svačiju dušu ponešto, rekli bi organizatori ovog, po mnogočemu undergronud zbivanja – Balkan kolektiv i Udruga Riječko pleme. Smješteno na područje kojim su dugi niz desetljeća kročile samo noge u vojničkim čizmama, kojim su isto toliko desetljeća odzvanjale samo onim tako iritantnim naređivačkim glasom izdavane naredbe, ovo je događanje vratilo svakom stablu i svakoj livadi, a bogme i nekadašnjoj vojnoj hali nadu u bolje sutra. Jesu li ti silni bendovi i ti silni DJ-e, onoj mladeži koja je Festivalu hodočastila učinili isto? Ako je suditi po viđenom – jesu. Sad koliko će taj optimizam trajati i koliku je porciju duševne hrane svaki od nazočnih priskrbio samome sebi, e to je sad drugi par rukava ili pitanje s oko tisuću i nekoliko stotina odgovora. Naime, slobodna procjena brojčanog stanja nazočnih na drugoj od četiri festivalske večeri glasila bi upravo tako. Uz napomenu da one polegle po okolnim livadama i šumarcima ne bi prebrojao ni najvještiji brojač u riječkoj Luci.
Livade i šumarci
E, baš te livade i šumarci bili su izvor zabave za ovakvog voajera. Jer, polegli, posjedali ili što već, parovi, trija ili veće družbe, vrteći svoje priče i dakako, naginjući svoje boce, bili su tako dragi i simpatični u svoj svojoj nemoći da iz mrkline kolovoške noći uđu u osvjetljeni dio koji svira. Ulaznicu je trebalo i platiti, a novca niotkud. Sva sreća što su neke pozornice bile na otvorenom pa je »vanjska družba« bez ijednog novčića mogla free konzumirati zvuk. Istina, sliku su morali zamišljati ali i to je OK, razvija maštu. Nekima je ista već dobrano razvijena, jer dovitljivost i snalažljivost kakvu smo čuli na ulazu u koncertni prostor, rijetko se sreće. Štošta su ti klinci napričali redarima, a oni s najboljom pričom bogme i ušli, praćeni osmijehom onih koji kažu prođi ili stani, osmijehom koji im daje do znanja da su ih pročitali ali eto, dobra im je spika pa nek’ ih zvuk nosi. A oni presretni, nalik noćnim leptirima pohrliše ka reflektorima. Srećući ih nešto kasnije, shvatih da su ponekima ti isti reflektori spržili krila. Naime, poneseni ugođajem, preračunaše se pa ih atmosfera podgrijavana hladnim pivom ili nečim sličnim zavalja, povalja i vjerojatno im donese dugotrajajući mamurluk. Osim rupičastih sjećanja što će se klatiti kroz glavobolju, ništa strašno neće im se dogoditi, a velika će većina zasigurno dugo, dugo pričati kako im je bilo mrak. I neće lagati, jer ponekim poleglim u zakutke i bijaše mrak.
Maher imena Rundek
Mnogima pak bijaše i svjetlo, i Rundek Kargo Trio. Svaka čast dečkima koji su tresli Rock The Stage, ali jedan od, gle vraga, neiskorištenih a Bogom danih koncertnih prostora na otvorenom dobrano se napunio tek kad je Rundek poveo svoju Isabel i Dušana Vranića zvanog Duce do pozornice. A onda je krenulo – pomalo su svirali stvari s »Plavog aviona«, pomalo s prethodnih Rundekovih albuma, pomalo se Rundek vraćao Haustoru, ali na svoj način, koketirao s EKV-om mijenjajući noć za dan, a na kraju rasplesao publiku do besvjesti odsviravši »Apokalipso«, »Aj Carmela«, »Ljubav se ne trži«…
Maher je taj Rundek. Trideset godina iskustva na pozornici itekako se iščitavalo i iz ovog nastupa. Bilo je tu stvari za svih, ali i onih kao što su »Bi mogao da mogu« ili »Grane smo na vjetru« koje diraju tankoćutnije duše, i baš kao što one prve navode na pokret, veselje, ples, ove navode na sjetu, ali onu finu, od koje ne znaš je li ti bed ili ti je OK. Dali su Isabel, Rundek i Duce publici baš ono što je publici trebalo, proizveli vibru koja struji dvosmjerno – i bio je to dobar koncert. Toliko dobar da je Rundeku sklonoj publici bilo teško rastati se s Triom. I nije da Kargo ne bi svirao još, bi ali dozvola za svirku na otvorenom Fall Festivala izdana je do pola noći. Zašto? A bo, i još više a bo ako znamo da poneki kafići na Trsatu smiju svirati znatno duže.
Stojim – postojim
Nema veze, bi tako kako bi, Rundek Kargo Trio nalik Pepeljuzi ili kako to simpatično pomiješa Rundek kazavši Snjeguljici odsviraše svoje do zadanog termina, jesu li »berači pamuka« ili dečki iz benda imena Cotton pickers svoju svirku priveli kraju ili im je usred nje »dozvola« istekla, teško je reći jer trebalo je posjetiti i »zatvorene sadržaje« Fall Festivala, obratiti pažnju na štandovsku ponudu, vidjeti tko se s kim ljubi, a tko bi se jako rado, ali druga strana ne popušta. Iskreno, trebalo je novinarski nos zabosti tamo gdje mu mjesto nije. Kratki raport s tog prošetavanja glasi – sudeći po najčešće izvješenoj cijeni, mogli bismo reći da na Fall Festu vrijedi ona »sve po 12 kuna«. DJ-i su u zatvorenom prašili baš kao i svi oni svirači na otvorenom. Ljubili su se mnogi, i na javi, i u snu, i na svjetlu i u tami. I bila je to jedna prava underground riječka večer, u nekim djelovima kao da joj režiju potpisuje grupa TNT, a u nekim kao da to čine profesionalci. Ipak, na stranu neke mane i nedostaci, ovaj Festival ima dušu, ima vrlo mladu, ponešto stariju, a bogme i prezrelu publiku. Ima budućnost!
Završivši s fazom »stojim i gledam kako postojim«, nestadoh i ja s glazbenog poligona vrteći si u glavi stihove, čije ako ne Rundekove. Glase – uvijek sam, a nikad do kraja/večer u gradu ti donese neki lijek /u nekom kutku gdje samoća se spaja/Kad upale se svjetla/ode dim, a miris noći opet postane stvaran…
