ZAGREB – Bog je DJ, kažu Faithless, i tko bi im proturječio? Pun zagrebački Dom sportova na njihovu trećem, i dosad najmasovnijem pohodu na Zagreb zasigurno ne.

U noći najavljenih najvećih antivladinih demonstracija, u noći tzv. derbija Dinama i Hajduka, dok su nad Zagrebom vitlali policijski helikopteri, a po njemu marširale policijske i prosvjedničke čizme, Dom sportova se poklonio jednom od najznačajnijih elektroničkih bendova današnjice.

Privučena moguće i najavama raspada benda, s idejom da prisustvuju jednom od posljednjih njegovih koncertnih nastupa, slila se dugo neviđena masa ljudi u to pomalo uspavano i naborano zdanje pored pruge. I već prvi pogled po prisutnoj gomili otkriva tajnu masovnosti: nostalgiju. Maxija Jazza, Sister Bliss i Rolla, uz pripadajuće im muzičare i goste, na njihovoj aktualnoj turneji kojom promoviraju posljednji album „The Dance“ ne dolaze gledati toliko klinci u svojim glazbeno formativnim godinama, nego uglavnom (bivši) partijaneri iz 90-ih i ranih „nultih“.

Nostalgija se mogla rezati nožem, pa iako je riječ o pristojnoj publici, koja cijeni i podržava i stvari s novog albuma, prava je ludnica ipak bila rezervirana za stare uspješnice.

Da se opravda oproštajna turneja, setlista na njoj ipak počinje s novitetima, no opet, pomalo netipičnim. Skromno otvaranje s „Happy“, bonus pjesmom s novog albuma, koju slijedi također nova „Sun to Me“ završava s „All Races, All Colours“, pjesmom nastalom unutar projekta Maxija Jazza „Soul Food Caffe“.

No onda za DJ-pult sjeda Bog i kreće hit s drugog albuma grupe, jedan od njihovih najprepoznatljivijih – „God is a DJ“.

Propisno zagrijanu atmosferu dodatno usijava odlična komunikacija Maxija Jazza s publikom, ali i paljenje LED videozida. Raspoloženi bend nastavlja s „Feel Me“, „Crazy Bal’heads“ i „Mass Destruction“, da bi s „Tweak Your Nipple“ pripremili ekipu za vrhunac koncerta – legendarnu „Insomniju“ s prvog albuma „Reverence“. „I can’t get no sleep“ – točno kaže ova himna starih partijanera, koji su se u Domu sportova prisjetili mnogih besanih partijanerskih noći, ali i nekih starih, zaboravljenih koraka.

Špica dakako ne traje vječno, pa se nakon „Insomnije“ mogu početi primjećivati i ne tako sjajne stvari.

Iako to sa samim bendom nema veze, jer dali su sve od sebe i nikako tek „odradili“ koncert, zvuk je u Domu sportova bio prilično loš. Maxijev vokal uobičajeno je bio glasan, ali prilično neartikuliran, dok je izostao udar u pleksus Faithlessovih prepoznatljivih mekih a debelih basova. No to je već za picajzle.

Ostali su ushićeno otpratili bend i njihovih regularnih sat i pol, a ovaj ih je za to nagradio uobičajenim ponovnim izlaskom – „We Come 1“ i kraj.

„Jednog dana ćemo se vratiti“, poručio je publici na tečnom engleskom Maxi Jazz. Nije ostalo drugo nego vjerovati mu na riječ.